Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3326/22 (Kinološki savez Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3326/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3326/22, rješavajući apelaciju Kinološkog saveza Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kinološkog saveza Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 263389 21 Rev od 14. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kinološki savez Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnio je 23. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 263389 21 Rev od 14. juna 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 263389 21 Rev od 14. juna 2022. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi Kinološki savez u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio diskriminaciju prema apelantu, time što nije izdao rješenje o njegovom prijemu u članstvo, zbog političkog ili drugog mišljenja ili ubjeđenja. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, na ime naknade izgubljene dobiti zbog uskraćivanja članstva, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude. Odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojem je tražio da sud naloži tuženom da izvrši radnje uklanjanja posljedica diskriminatorskog ponašanja, tako što će izdati rješenje o prijemu apelanta u njegovo članstvo.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su osnivači, kako je navedeno u obrazloženju „Kinološki savez Herceg Bosne, Bosanski kinološki savez i Kinološki savez Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: osnivači) 14. marta 2012. godine zaključili ugovor o osnivanju tuženog kao krovne kinološke organizacija u Bosni i Hercegovini. Zatim je utvrđeno da su osnivači aneksom ugovora od 14. marta 2012. godine ponudili apelantu da učestvuje u osnivanju tuženog pod uslovima predviđenim tim aneksom. Takođe je utvrđeno da je apelant dopisom od 7. aprila 2012. godine obavijestio tuženog da je primio navedeni ugovor i aneks ali da u ostavljenom roku od sedam dana nije u mogućnosti da se izjasni o njihovom prihvatanju zbog nemogućnosti da u tom roku sazove skupštinu koja bi odlučila o tom pitanju. Dalje je utvrđeno da je tuženi 14. aprila 2012. godine donio odluku da apelant ne može učestvovati u konstituisanju skupštine tuženog zbog toga što je prekršio odredbe aneksa ugovora koje se odnose na vremensko izjašnjavanje. Takođe je utvrđeno da se apelant više puta obraćao tuženom sa zahtjevima za saradnju i prijem u članstvo na koje tuženi nije odgovorio.
4. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije objasnio na kojem se političkom ili drugom ubjeđenju zasniva ponašanje tuženog. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije učinio vjerovatnim da je žrtva diskriminacije u kom slučaju bi se u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije teret dokazivanja prebacio na tuženog, koji bi bio obavezan da sa stepenom sigurnosti uvjeri sud da se različit tretman nije dogodio. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da tuženi nije izdao rješenje o apelantovom prijemu u članstvo, ali da je apelant imao mogućnost da svoja prava zaštiti pred nadležnim sudom u upravnom sporu i organom koji vrši kontrolu nad zakonitošću rada udruženja. S obzirom na to da apelant nije učinio vjerovatnim niti dokazao da je diskriminisan, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su neosnovani apelantovi zahtjevi koji se temelje na tom utvrđenju-zahtjev za otklanjanje diskriminacije i naknadu štete.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno tvrdi da nesumnjivo dokazao da ga je tuženi diskriminisao zbog različitog političkog i drugog ubjeđenja. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje slobode udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se aplantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao relevantne razloge u pogledu primjene odredaba člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije na konkretnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje slobode udruživanja. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je navedeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ga Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz člana 11. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman