Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2499/22 (A. A. i drugi)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2499/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP- 2499/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Adnan Adžamija i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adnan Adžamija, Marina Arčon-Amidžić, Ahmet Đulović, Damir Garibović i Jasmin Geko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 780676 20 Gži od 9. ožujka 2022. godine;
Davorka Vrgoč, Zoran Ljubos, Nevenka Šušnja i Mirza Zejnilagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 833968 21 Gži od 18. svibnja 2022. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2499/22
1. Adnan Adžamija, Marina Arčon-Amidžić, Ahmet Đulović, Damir Garibović i Jasmin Geko (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Enver Smajkan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 5. srpnja 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 780676 20 Gži od 9. ožujka 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 780676 19 I od 29. studenog 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 29. studenog 2019. godine usvojen je priziv ovršenika (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite), rješenje o ovrsi od 2. rujna 2019. godine je stavljeno izvan snage u dijelu odluke o isplati kamata na troškove ovršnog postupka, te je ovrha u tom dijelu obustavljena.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 9. ožujka 2022. godine odbijena je žalba apelanata i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.
2. AP-2502/22
4. Davorka Vrgoč iz Livna, Zoran Ljubos iz Busovače, Nevenka Šušnja iz Busovače i Mirza Zejnilagić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enver Smajkan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 5. srpnja 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 833968 21 Gži od 18. svibnja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 833968 20 I od 26. travnja 2021. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda od 26. travnja 2021. godine usvojen je priziv ovršenika (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite), rješenje o ovrsi od 2. rujna 2019. godine je stavljeno izvan snage u dijelu odluke o isplati zakonske zatezne kamata na troškove ovršnog postupka, te je ovrha u tom dijelu obustavljena.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. svibnja 2022. godine odbijena je žalba apelanata i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2499/22.
8. U obrazloženjima osporenih odluka, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio priziv ovršenika i obustavio ovrhu u dijelu koji se odnosi na zahtjev apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove ovršnog postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 28. stavak (2) Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) propisano da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražitelja ovrhe, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke do naplate. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da rješenje o ovrsi nije ovršna isprava, te da stoga apelantima ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na troškove ovršnog postupka. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnoj pravoj stvari ne mogu primijeniti odredbe članka 277. st (1) Zakona o obligacijskim odnosima, jer ovršni sud ne može preuzeti ovlaštenje parničnog suda i odlučiti o postojanju i visini određenog prava, a o kojem nije odlučeno ovršnom ispravom.
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i u žalbi te smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su redoviti sudovi pogrešnom primijenili odredbu članka 28. stavak (2) ZOP. U vezi s tim, apelanti su ukazali na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda AP-1455/13 od 7. srpnja 2016. godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. velječe 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče pozivanja apelanata na odluku Ustavnog suda AP-1455/13 od 7. srpnja 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, slijedom čega je neutemeljeno pozivanje na tu odluku.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić