Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-139/23 (E.B.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-139/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-139/23, rješavajući apelaciju koju je podnio E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 462604 22 Rev od 27. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Bilić advokat iz Sarajeva, podnio je 11. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 462604 22 Rev od 27. septembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 462604 17 Gž od 13. januara 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporene presude do donošenja konačne odluke povodom njegove apelacije.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 11. maja 2016. godine obavezan je tuženi (JP Željeznice Federacije BiH Sarajevo) da isplati apelantu novčani iznos na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti koju bi apelant ostvario po osnovu plate da je tuženi postupio po presudi tog suda od 12. oktobra 2005. godine i vratio apelanta na posao.

3. Presudom Kantonalnog suda od 13. januara 2022. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. Presudom Vrhovnog suda od 27. septembra 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tuženi donio rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos. Također, utvrđeno je da je Općinski sud presudom od 12. maja 2005. godine poništio kao nezakonito navedeno rješenje tuženog, te da je apelant vraćen na posao 7. oktobra 2015. godine. Konačno, utvrđeno je da je apelant u međuvremenu radio kod drugih poslodavaca kod kojih je ostvarivao platu u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je zasnivanjem radnog odnosa sa drugim poslodavcem, došlo do prekida prvobitnog ugovora od radu. Naime, sporno je da li apelant ima pravo na naknadu razlike plate između plate koju je primao kod drugog poslodavca i plate koju bi ostvario da je vraćen na posao kod tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 20. stav (1) tačka 5) Zakona o radu, kojom je regulisano pitanje prekida ugovora o radu. Iz navedene odredbe je izveo analogan zaključak da će se prekidom ugovora o radu smatrati i prekid nastao zbog ugovora o radu zaključenim sa drugim poslodavcem u periodu između otkaza o radu i dana povratka na radno mjesto. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je prekidom ugovora o radu, prestalo i pravo na isplatu naknade plate. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je sudska praksa zauzela slično stanovište, te je pri tome ukazao na presudu tog suda od 14. maja 2009. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP-1777/12 od 27. oktobra 2015. godine.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, te sudsku praksu tog suda i Ustavnog suda, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da se prekidom ugovora o radu smatra prekid nastao zbog ugovora o radu zaključenim sa drugim poslodavcem u periodu između otkaza i dana povratka na radno mjesto, slijedom čega je zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-139/23 (E.B.) | Sudska praksa | Aktio