Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3437/22 (A.I.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3437/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3437/22, rješavajući apelaciju A. L, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 232977 22 Gž 2 od 10. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 3. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 232977 22 Gž 2 od 10. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 232977 20 P2 od 3. novembra 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 232977 22 Gž 2 od 10. juna 2022. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi ugovor o kupoprodaji stana od 24. februara 2000. godine i ugovor o doživotnom izdržavanju od 26. juna 2001. godine.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem prednika trećetuženog („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla) od 13. oktobra 1972. godine apelantičinom ocu (A. L.) dodijeljen na korištenje sporni stan. Zatim je utvrđeno da su članovi porodičnog domaćinstava apelantičinog oca bili njegova supruga R. L. (apelantičina majka), apelantica i drugotužena A. Š. (apelantičina sestra). Takođe je utvrđeno da je A. L. umro 13. marta 1998. godine nakon čega su apelantičina majka i prednik trećetuženog 16. juna 1998. godine zaključili ugovor o korištenju spornog stana. Dalje je utvrđeno da su apelantičina majka kao kupac i prednik trećetuženog kao prodavac 24. februara 2000. godine zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana. Takođe je utvrđeno da su apelantičina majka kao primalac izdržavanja i drugotužena kao davalac izdržavanja 26. juna 2001. godine zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju. Konačno je utvrđeno da se drugotužena, nakon smrti primaoca izdržavanja, u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisala kao vlasnik spornog stana. Kantonalni sud je ukazao da nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice, ali da je nosilac stanarskog prava i bračni supružnik lica koje je zaključilo ugovor o korištenju stana. Naime, u slučaju smrti nosioca stanarskog prava njegov bračni drug u smislu člana 19. Zakona o stambenim odnosima ostaje nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantičina majka nakon smrti njenog supruga (apelantičinog oca) ostala jedini nosilac stanarskog prava u smislu navedene zakonske odredbe, zbog čega je bila ovlaštena da otkupi, a nakon toga i da raspolaže spornim stanom. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je, suprotno apelantičinim navodima, stanarsko pravo njenog oca kao lično i neprenosivo pravo u smislu člana 2. Zakona o nasljeđivanju prestalo u momentu njegove smrti, te da nije ni moglo biti predmet raspravljanja u ostavinskom postupku.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, naročito ističe da apelantičina majka nije imala ovlaštenje da samostalno otkupi sporni stan bez saglasnosti drugih članova porodičnog domaćinstava, te da stanarsko pravo njenog oca u momentu njegove smrti moralo preći na njegove nasljednike. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenj odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe Zakona o stambenim odnosima jasno ukazao da je apelantičina majka kao nosilac stanarskog prava bila ovlaštena da otkupi, a potom i raspolaže spornim stanom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman