Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3951/22 (S.F. i drugi)
Odluka donesena 08. 02. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3951/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 02. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i dopredsjednici Zlatko M. Knežević i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. veljače 2023. godine, u predmetu broj AP 3951/22, rješavajući zahtjev S.F. za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev S.F. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. S.F, M.F. i E.F. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, apelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Mostara, podnijeli su 18. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 090853 21 Rev od 16. lipnja 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 090853 21 Gž 2 od 6. listopada 2021. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 090853 20 P2 od 28. travnja 2021. godine.
2. Prvoapelant je u podnesku od 4. siječnja 2023. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se privremeno prekinuti provođenje ovrhe na temelju rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 090853 22 I od 17. studenog 2022. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 090853 20 P2 od 28. travnja 2021. godine obvezan je prvoapelant da tužitelju „Merkur“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed određeni poslovni prostor i da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos (st. 1. i 2). Također, odbijen je tužbeni zahtjev da se prvoapelant obveže da tužitelju na ime korištenja tuđe stvari isplati određeni novčani iznos (stavak 3), te tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu i drugoapelanta (stavak 5).
4. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je prednik tužitelja, Trgovinska radna organizacija „Standard“ Mostar, na temelju ugovora iz 1968. godine kupila sporni poslovni prostor od određenih fizičkih osoba kao suvlasnika. Međutim, zahtjev za uknjižbu etažnog vlasništva odbijen je uz obrazloženje da zemljišno-knjižni ured ne posjeduje etažne knjige. Također, odbijen je i zahtjev njegovog pravnog slijednika Trgovinskog poduzeća „Hit“ Mostar za uknjižbu prava korištenja poslovnog prostora, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz Zakona o svojini na dijelovima zgrade. Zatim, Općinski sud je naveo da iz presude Kantonalnog suda od 1. lipnja 2005. godine proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu prednik tužitelja PP „Merkur“ Mostar preda u posjed sporni poslovni prostor. U tom predmetu je utvrđeno da je prvoapelant nekretninu na kojoj se nalazi sporni poslovni prostor kupio 1980. godine i upisao se kao vlasnik a nakon toga i posjednik. Međutim, zaključeno je da je prvoapelant nesavjestan kupac jer je tužitelj prije njega zaključio ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora 1968. godine, te je on kao vanknjižni stjecatelj bio u posjedu što je tužitelju bilo poznato. U toj odluci je zaključeno da čak i da je prvoapelant bio savjestan, tužitelj kao vanknjižni stjecatelj i posjednik, ima jače pravo u odnosu na prvoapelanta. Osim navedenog, Općinski sud je naveo da iz drugih provedenih dokaza proizlazi da se poslovni prostor u knjigama i bilancama tužitelja vodi kao vanknjižno vlasništvo i da ga je tužitelj izdavao do 14. veljače 2009. godine. Prvoapelant je tijekom 2011. godine ušao u posjed poslovnog prostora, a poslovni prostor su jedno vrijeme koristili apelantica i drugoapelant.
5. Općinski sud je obrazložio da je usvojio tužbeni zahtjev zbog toga što je prvoapelant u trenutku upisa u zemljišnu knjigu znao i mogao znati da je sporni poslovni prostor kao etažni dio stambene zgrade prodan pravnom predniku tužitelja koji je bio u njegovom posjedu. Zbog toga, kako je navedeno, nije od utjecaja činjenica da je prvoapelant upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, jer je tužitelj prije njega stekao vanknjižno vlasništvo u smislu članka 38. stavak 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). U odnosu na apelanticu i drugoapelanta, Općinski sud je obrazložio da oni nisu pasivno legitimirani u smislu čl. 75. i 76. ZVPO, zbog čega je u odnosu na njih odbijen tužbeni zahtjev.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 090853 21 Gž 2 od 6. listopada 2021. godine žalba tužitelja je odbijena, a prvoapelantova žalba je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev. Također, prvostupanjska presuda je ukinuta u stavku 4. izreke presude, te je tužitelj obvezan da apelantima nadoknadi troškove postupka.
7. Kantonalni sud je naveo da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe jer nije dokazao da je pravni slijednik Trgovinske radne organizacije „Standard“ Mostar odnosno Trgovinskog poduzeća „Hit“ Mostar, niti da je privatizacijom postao vlasnik poslovnog prostora. Također, Kantonalni sud je naveo da tužitelj nije osporavao pravo vlasništva prvoapelanta koji je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Osim toga, navedeno je da presuda toga suda od 1. lipnja 2005. godine ne može biti dokaz prava vlasništva tužitelja jer je sud vezan samo izrekom pravomoćne presude a ne i dijelovima obrazloženja.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 090853 21 Rev od 16. lipnja 2022. godine usvojena je tužiteljeva revizija i drugostupanjska presuda je preinačena tako što je prvoapelantova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u preostalom dijelu tužiteljeva revizija odbijena.
9. Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pogrešno sumirao činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao da je pravni slijednik kupca poslovnog prostora i da ima pravo zahtijevati njegov povrat. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da sukladno odredbi članka 38. ZVPO i čl. 5. i 8. ZZK, u specifičnoj konkurenciji prava vlasništva na poslovnom prostoru (etažno vlasništvo) jače pravo ima tužitelj kao pretpostavljeni vlasnik u odnosu na prvoapelanta koji je pravo vlasništva stekao na nekretninama (kućištu, dvorištu i zgradi) upisom u javne knjige nekretnina. Također, Vrhovni sud je naveo da tužitelj kao pretpostavljeni vlasnik ima pravo zahtijevati povrat poslovnog prostora od prvoapelanta. Naime, prednik tužitelja je pravni osnov za stjecanje etažnog vlasništva stekao teretnim poslom i bio je u posjedu poslovnog prostora do 2011. godine kada je prvoapelant koji je kao vlasnik upisan je na temelju presude na temelju priznanja od 29. travnja 1983. godine, ušao u posjed. Vrhovni sud je istakao da je tužitelj u takvim okolnostima pravo vlasništva mogao steći i dosjelošću. Prema tome, u konkurenciji prava na spornom poslovnom prostoru prednost ima tužitelj.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
11. Apelanti navode da se apelacija uglavnom odnosi na povrede prava prvoapelanta, a da se ostali apelanti „priključuju“ apelaciji jer smatraju da im je tijekom postupka „uskraćena jasna odluka (i obrazloženje) njihovog položaja“ u parničnom postupku i donesenim odlukama. Prvoapelant navodi da u trenutku kupovine sporne nekretnine nije znao niti mogao znati da bilo tko osim prodavatelja ima prava na spornom poslovnom prostoru, jer niti izvodi iz zemljišnoknjižnih evidencija niti podaci iz katastarskog operata na to nisu upućivali. Također obrazlaže da je zbog greške u označavanju nekretnine bio prinuđen pokrenuti postupak u kojemu je donesena presuda na temelju priznanja iz 1983. godine te je ta presuda trebala biti vrednovana na jednak način kao i presuda od 1. lipnja 2005. godine. Prvoapelant smatra da se osporenim presudama krše temeljna načela i to načelo o pretpostavljenoj dokaznoj snazi javnih isprava, načelo povjerenja u zemljišne knjige i načelo konstitutivnosti upisa u zemljišne knjige. Navodi da je ostalo nedokazano pravno sljedništvo tužitelja, te pitanje je li sporni poslovni prostor, ukoliko se i vodio kao osnovno sredstvo navedenih poduzeća, uistinu pripao tužitelju. Naposljetku, prvoapelant navodi da je revizija trebala biti odbačena, a činjenica da to nije učinjeno upućuje na preferiranje tužitelja i nejednakost strana u postupku.
12. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, prvoapelant je naveo da je nakon podnošenja apelacije pokrenut ovršni postupak protiv prvoapelanta i da je doneseno rješenje o ovrsi od 17. studenog 2022. godine. Protiv tog rješenja je izjavljen prigovor o kojemu nije odlučeno. Zatim, prvoapelant je naveo da iz dostavljenih izvoda iz sudskog registra proizlazi da tužitelj gasi sve poslovnice i da rasprodaje poslovne prostore koji su bili sjedište tih poslovnica, te da se to odnosi i na sporni poslovni prostor. S obzirom na to prvoapelant smatra da postoji osnovana bojazan da bi moglo doći do prodaje nekretnine, što bi mu nanijelo nenadoknadivu štetu jer bi bio onemogućen u povratu njegove imovine.
13. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.
16. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u danom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
17. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4349/22 od 20. prosinca 2022. godine, točka 9, dostupna na www.ustasvnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravomoćne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
18. Imajući u vidu argumentaciju koju je iznio prvoapelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere i navedene stavove, Ustavni sud ukazuje da se u ovom stadiju postupka ne može pretpostavljati konačan ishod ovršnog postupka u kojemu je izjavljen prigovor o kojemu nije odlučeno, a posebno pretpostavljati da li će tužitelj prodati sporni poslovni prostor. Pored toga, nije moguće zaključiti da bi se čak i eventualna prodaja poslovnog prostora mogla smatrati nenadoknadivom štetom prema prvoapelantu. Prema tome, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere, u okolnostima konkretnog slučaja, u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra prvoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić