Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1926/21 („DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Porez
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1926/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1926/21, rješavajući apelaciju „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 25. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Borislav Jamina advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 011141 20 Rev od 11. marta 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 25. maja 2020. godine, Dopunske presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 22. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 1. marta 2019. godine.
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1926/21 od 14. jula 2021. godine, Ustavni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za određivanje privremene mjere kojim je tražio da Ustavni sud obustavi izvršenja pravosnažne presude Višeg privrednog suda od 25. maja 2020. godine do donošenja konačne odluke po apelaciji.
3. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2842/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda od 25. maja 2020. godine, jer nije bila donesena konačna odluka o reviziji izjavljenoj protiv te presude. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 1
1. marta 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
4. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 1. marta 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu „Savons“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime duga za pružanje knjigovodstvenih usluga, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu isplati precizirani novčani iznos na ime naknade štete, sa zakonskim zateznim kamatama, odbijen je. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant sa tužiocem zaključio Ugovor o stalnom pružanju knjigovodstvenih usluga od 15. januara 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Takođe je utvrdio da je tužilac na ime knjigovodstvenih usluga ispostavio apelantu račune kojima apelant nije prigovarao, ali ih nije platio. Stoga je sud obavezao apelanta da tužiocu isplati dug za pružene knjigovodstvene usluge, primjenom odredbe člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je dalje naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je tužilac odgovoran za štetu koju je apelant tražio protivtužbenim zahtjevom. Navedeno je da apelant smatra da je šteta nastala zbog činjenice da je, nakon kontrole Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO), obavezan da izmiri dug na ime manje plaćenog poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) . Sud je ukazao da je članom 6. Pravilnika o kretanju knjigovodstvenih isprava od 15. januara 2010. godine propisano da je direktor preduzeća odgovoran za zakonitost i ispravnost nastanka poslovne promjene. Ukoliko knjigovodstvenu ispravu o nastaloj poslovnoj promjeni sastavlja sam korisnik on je odgovoran za primjenu poreskih i drugih zakona.
5. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je apelant dostavljao tužiocu knjigovodstvenu dokumentaciju koja nije bila potpuna da bi se na osnovu nje mogla umanjiti njegova poreska obaveza. U vezi sa tim je istakao da nisu bile ovjerene knjižne obavijesti, nije postojao zapisnik o uništenju robe, niti dokumentacija iz koje bi se vidjelo da se radi o povratu robe zbog isteka roka trajanja. Vještak je u nalazu i mišljenju takođe naveo da smatra „da je tužilac trebao upoznati apelanta da knjižne obavijesti koje dostavlja nisu u skladu sa zakonom“. Također je istakao da na samoj knjižnoj obavijesti stoji napomena da je važeća samo pod uslovom da je potpiše i ovjeri ovlašteno lice kupca i prodavca. Sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 154, 155, 158, 186. i 190. ZOO, te je, s obzirom da apelant nije tužiocu dostavljao potpunu knjigovodstvenu dokumentaciju, zaključio da apelant nije dokazao da mu je tužilac prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
6. Dopunskom presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 22. marta 2019. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je sporni ugovor raskinut sa 21. junom 2017. godine. Obrazloženje da je tužilac apelantu do tog datuma izdavao fakture za pružene knjigovodstvene usluge.
7. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 25. maja 2020. godine odbijene su apelantove žalbe, izjavljene protiv prvostepene presude i dopunske presude, i te presude su potvrđene. Tužiočeva žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima. Apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbi je odbijen i on je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove žalbenog postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za umanjenje apelantove obaveze po osnovu PDV i da je apelant izmirio te obaveze po zapisniku UIO, te da zbog toga ne može „teretiti“ tužioca. Pri tome je istakao da, iako je tužilac trebao da ukaže apelantu na nedostatke u knjigovodstvenoj dokumentaciji, to nema za posljedicu njegovu materijalnu odgovornost u pogledu naknade iznosa PDV koji je apelant platio kao poreski obveznik.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 011141 20 Rev od 11. marta 2020. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Obrazloženo je da nisu ispunjeni uslovi dopustivosti propisani odredbama člana 237. st. 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da tužilac nije ispunio ugovornu obavezu, te da mu je na taj način prouzrokovao štetu za koju odgovara po principu profesionalne odgovornosti. Navodi da je tužilac, u situaciji kada mu je dostavljena nepotpuna knjigovodstvena dokumentacija, bio dužan da o tome obavijesti apelanta, a ne da knjiži poslovne promjene na osnovu nepotpune dokumentacije. Apelant navodi da su sudovi odbijajući njegov zahtjev za naknadu štete zanemarili da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju ukazao na tužiočeve propuste, te stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku. Navodi da se šteta koju je pretrpio ogleda ne samo u iznosu plaćenog PDV, već i prekršajne kazne i kamata na javne prihode. Konačno, apelant navodi da je odlukom sudova o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud prije svega zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na odluku redovnih sudova o protivtužbenom zahtjevu. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud obrazložio zašto novčani iznos koji je apelant uplatio na ime poreske obaveze ne može zahtijevati od tužioca po osnovu naknade štete. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u pogledu obima pretrpljene štete u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da izloži svoj predmet pod jednakim uslovima kao i tužilac i stoga se ne može zaključiti da je načelo ravnopravnosti stranaka dovedeno u pitanje na apelantovu štetu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić