Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/22 (M. Z.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3466/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3466/22, rješavajući apelaciju Mare Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Zovko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 496306 18 Rsž od 20. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Zovko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 496306 18 Rsž od 20. jula 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 496306 18 Rs od 9. aprila 2018. godine obavezana je tužena („Raiffeisen Bank“ d.d. Sarajevo) da apelantici, na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad, isplati novčani iznos naveden u izreci presude, te da apelantici obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 496306 18 Rsž od 20. jula 2022. godine uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica, u utuženom periodu, kao zaposlenica tužene po ugovoru o radu bila raspoređena na radno mjesto stručni saradnik za kontrolu kreditnih zahtjeva, te da apelantica ima višu stručnu spremu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju, kao i da je propisan samo minimalni koeficijent za sve grupe poslova, sa kriterijem najniže stručne spreme. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da navedenom odredbom nisu definisani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da tužena Pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru grupe poslova u smislu člana 26. GKU. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je osnovan prigovor tužene da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio grupu složenosti poslova kojoj apelantica pripada, cijeneći samo apelantičinu stručnu spremu, pri tome zanemarujući složenost poslova koje je obavljala. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije izvodila dokaze da je obavljala poslove V grupe složenosti sa koeficijentima 2,75, već je smatrala da samim tim što ima višu stručnu spremu pripada toj grupi složenosti poslova. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala odlučne činjenice na kojima je temeljila tužbeni zahtjev, slijedom čega je shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito navodi da ima šesti stepen stručne spreme i da zbog toga u smislu člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija, njeni poslovi pripadaju V grupi složenosti poslova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, uključujući pitanje primjene odgovarajućeg koeficijenta, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično ili isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-546/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman