Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2267/21 (J. G.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2267/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2267/21, rješavajući apelaciju Jovana Gavrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022441 20 Kvlz od 20. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovan Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 26. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022441 20 Kvlz od 20. aprila 2021. godine, Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 022441 19 Kž 2 od 20. januara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022441 18 K od 23. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sudovi i Republičko tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. aprila do 5. maja 2022. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku. Odgovori su 13. jula 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, ali izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda od 23. maja 2019. godine apelant je proglašen krivim zato što je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i u vezi sa članom 23 istog zakona. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina.

6. Okružni sud je u obrazloženju, prije svega, naveo materijalne dokaze optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu (detaljno navedeno na str. 4 i 5 presude), te da su saslušani oštećeni A. K. i Nj. K. i vještaci D. N. i B. S. Takođe je naveo da su na osnovu odredbe člana 288 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) na glavnom pretresu pročitani zapisnici o saslušanju svjedokinja M. M. i T. B. iz istrage zato što je njihov dolazak na glavni pretres bio znatno otežan. Naime, svjedokinja M. M. se nalazila u Sjedinjenim Američkim Državama i nije bilo poznato kada se vraća, a svjedokinja T. B. je otputovala u Republiku Hrvatsku na sezonski rad i nije bilo poznato kada se vraća, a mobilni telefon je ugasila. Okružni sud je, dalje, naveo da su izvedeni i dokazi odbrane, i to saslušanje svjedoka O. T. i apelanta u svojstvu svjedoka, te da je izvršen uvid u dva materijalna dokaza (zapisnik o saslušanju oštećenog A. K. iz istrage i zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog).

7. Okružni sud je naveo da je ocijenio sve izvedene dokaze, a posebno je ukazao na sadržaj materijalnih dokaza optužbe (zapisnik o uviđaju, izvještaj i fotodokumentacija, nalaz vještačenja tragova biološkog porijekla, te medicinska dokumentacija – prijave o ozljedi). Dalje je naveo da su oštećeni A. K. i Nj. K., neposredni učesnici događaja, do detalja opisali događaj (da je apelant, zajedno sa saizvršiocima, fizički napao oštećene, nakon čega su od oštećenog A. K. oduzeli torbicu iz koje su uzeli novac). Sud je naveo da su iskazi oštećenih uvjerljivi i međusobno saglasni, te da se nadopunjuju s iskazima svjedokinja M. M. i T. B., zbog čega im je poklonio vjeru. Sud je takođe naveo da je prihvatio kao stručan nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, koji je utvrdio da su oštećeni pretrpjeli teške tjelesne povrede. U vezi s tim je istakao da je doveo u vezu iskaze oštećenih i svjedokinja M. M. i T. B. s povredama opisanim u nalazu, te da je nesporno utvrdio da su povrede nastale upravo na način kako je to navedeno u nalazu i mišljenju. Takođe je naveo da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka i da je, između ostalog, izjavio da je više puta udario oštećenog A. K. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazu svjedoka odbrane O. T. imajući u vidu da njegove tvrdnje nisu bile logički povezane, niti ubjedljive i da nisu bile potkrijepljene drugim detaljima događaja. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je analizirao dokaze, te da ih je, u skladu s odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS, ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo razbojništva.

8. Okružni sud je, dalje, naveo da je apelantova odbrana tvrdila da se nije moglo raditi o složenom krivičnom djelu razbojništva zato što apelant nije oduzeo torbicu oštećenom A. K., niti je kod njega postojala namjera protivpravnog pribavljanja imovinske koristi. Međutim, Okružni sud je naveo da takve prigovore nije prihvatio budući da iz sprovedenih dokaza nesporno proizlazi suprotno.

9. Presudom Vrhovnog suda od 20. januara 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna, pravilna i zasnovana na sprovedenim dokazima, čiji je sadržaj detaljno iznesen i koji su pravilno ocijenjeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud prvenstveno iz iskaza oštećenih utvrdio da je apelant učinio konkretno krivično djelo. Dalje je naveo da je prvostepeni sud iskaze oštećenih pravilno doveo u vezu s iskazima svjedokinja T. B. i M. M. i utvrdio da su međusobno potpuno saglasni u odlučnim činjenicama. Takođe je naveo da su njihovi iskazi, s aspekta vjerodostojnosti, potpuno potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant djelo izvršio uz primjenu sile prema oba oštećena, a sve s ciljem oduzimanja tuđe pokretne stvari – novca, odnosno torbice, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant učinio radnje koje su pravilno kvalifikovane kao krivično djelo razbojništva.

10. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su iskazi svjedokinja T. B. i M. M. iz istrage pročitani na glavnom pretresu u skladu s odredbom člana 288 stav 2 ZKPRS jer je njihov dolazak pred sud bio znatno otežan. U vezi s tim, sud je posebno istakao da ti iskazi nisu bili jedini dokazi na kojima je zasnovana prvostepena presuda, pa ni u pretežnom dijelu. Prema tome, sud je naveo da nisu osnovani prigovori kojima se ukazuje na nemogućnost neposrednog ispitivanja svjedokinja i time na povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku iz odredbe člana 14 ZKPRS. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud cijenio i dokaze optužbe i dokaze odbrane, o čemu je dao obrazložene razloge, zbog čega se nije moglo zaključiti da je odbrana stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tužioca i da je time povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

11. Presudom Vrhovnog suda od 20. aprila 2021. godine apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen je kao neosnovan.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant iznosi identične tvrdnje koje je iznosio i tokom krivičnog postupka. Apelant naročito ponavlja da prvostepeni sud nije savjesno ocijenio dokaze, slijedom čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Apelant osporava iskaze oštećenih, navodi da su nepouzdani, konfuzni i neprecizni. Takođe ističe da njegova krivica nije dokazana, da nije dokazano da su se u njegovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela razbojništva i da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, apelant ističe da je došlo do povrede principa neposrednog izvođenja dokaza budući da su kao dokaz pročitani iskazi svjedokinja T. B. i M. M. iz istrage. Apelant navodi da mu nije omogućeno da ih neposredno ispita, zbog čega sud nije trebao prihvatiti izvođenje tih dokaza. Takođe smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 288 stav 2 ZKPRS. Prema tome, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni i Okružni sud, kao i Republičko tužilaštvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava i da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Razbojništvo

Član 233. stav (1) i (2) (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju

Član 14. (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza

Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza

Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

19. Član 6 st. (1), (2) i (3) tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

20. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, dalje, podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije , presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom.

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno analizirao sve sprovedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici (vidi tačku 7 ove odluke). Takođe, Ustavni sud smatra da je taj sud jasno obrazložio zbog čega je prihvatio iskaze oštećenih kao vjerodostojne. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi identični navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da su činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna, pravilna i zasnovana na sprovedenim dokazima, čiji je sadržaj detaljno iznesen i koji su pravilno ocijenjeni. Ustavni sud stoga smatra da se ocjena dokaza i obrazloženje o tome nikako ne mogu smatrati proizvoljnim, pa su ti apelantovi navodi neosnovani.

22. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da taj princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, tačka 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora „van razumne sumnje“ dokazati optužbu (vidi Evropski sud, Kartvelishvili protiv Gruzije, presuda od 7. juna 2018. godine, predstavka broj 17716/08, tačka 62). To, takođe, podrazumijeva da sud rješava u korist optuženog u slučaju sumnje o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje konkretnog krivičnog djela, odnosno sumnju u pogledu zaključka da je apelant učinio to krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

23. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer su kao dokaz prihvaćeni i korišćeni iskazi svjedokinja T. B. i M. M. iz istrage, a apelantu nije omogućeno da ih neposredno ispita. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži princip da, prije nego što optuženi bude osuđen, svi dokazi protiv njega, u pravilu, moraju biti izvedeni u njegovom prisustvu na javnoj raspravi s ciljem kontradiktornog postupka (vidi Evropski sud, Çaliskan protiv Nizozemske, presuda od 10. januara 2023. godine, predstavka broj 34507/16, tač. 9–15). Prema principima iz navedenih predmeta, u postupku u kojem su se kao dokazi koristili iskazi svjedoka koji nije bio prisutan ni saslušan na suđenju potrebno je u tri koraka ispitati spojivost sa članom 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije: 1) da li postoji opravdan razlog za izostanak svjedoka; 2) da li je iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući osnov za osudu i 3) da li je bilo dovoljno uravnotežujućih faktora koji bi nadoknadili teškoće u kojima je odbrana djelovala, a koji bi obezbijedili da je suđenje, razmatrano u cjelini, bilo pravično. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je princip ravnopravnosti stranaka usko povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka

d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud obrazložio da je dolazak svjedokinja T. B. i M. M. na glavni pretres bio znatno otežan pa su, u skladu s odredbom člana 288 stav 2 ZKPRS, njihovi iskazi iz istrage pročitani na glavnom pretresu (vidi tačku 6 ove odluke). Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da su iskazi tih svjedokinja cijenjeni u vezi sa svim ostalim sprovedenim dokazima (vidi tačku 7 ove odluke), kao i da utvrđenje apelantove krivice nije isključivo i jedino zasnovano na tim iskazima, već na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je apelantu u postupku bilo omogućeno da predlaže i izvodi svoje dokaze. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant to pravo iskoristio, izveo je dokaze objektivne i subjektivne prirode, te je i sam saslušan u svojstvu svjedoka. Dalje, iz stanja u spisu predmeta ne proizlazi da je apelantova odbrana bila lišena mogućnosti pobijanja kako iskaza navedenih svjedokinja tako i ostalih dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je u postupku u okolnostima konkretnog slučaja došlo do ograničenja apelantovog prava na odbranu i povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela razbojništva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Takođe, Ustavni sud zaključuje da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje njegovo pravo na odbranu, niti princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2267/21 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio