Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-917/21 (Medžlis Islamske zajednice Brčko distrikta)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nacionalizacija
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Društveno vlasništvo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-917/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-917/21, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Brčko distrikta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Medžlisa Islamske zajednice Brčko distrikta podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 P 059696 20 Gž 3 od 13. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Medžlis Islamske zajednice Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda u Brčko distriktu (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 059696 20 Gž 3 od 13. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 059696 20 P 4 od 11. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužioca Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju svi pozvani su dostavili u periodu od 1. jula do 19. augusta 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 19. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 24. septembra 2022. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je 26. marta 2013. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi utvrđivanja prava gradnje na dvije parcele, u naravi gradilišta s magazama, ukupne površine 18 m² (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vakuf hadži Nazifa Arapovića s pravom vlasništva 1/1. Apelant je tokom postupka tvrdio da sporne nekretnine nikada nisu bile predmet nacionalizacije niti društveno vlasništvo i da tužilac nema valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Odlučujući u ponovnom postupku o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 059696 20 P 4 od 11. februara 2020. godine kojom je utvrdio da je tužilac na spornim nekretninama stekao pravo građenja, vlasništva i posjeda, što je apelant dužan priznati i dozvoliti promjenu upisa prava vlasništva u javnim evidencijama u korist tužioca, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka. Prije svega, navedeno je da sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene rješenjima nadležnih organa iz Brčkog za provođenje nacionalizacije od 10. februara 1960. godine i 15. januara 1969. godine kojima su nacionalizirane apelantove nekretnine (vakufi). Obrazloženo je da je to proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, kao i njegove dopune. Navedeno je da se sporne nekretnine nalaze u užem gradskom jezgru, da su se vodile kao građevinsko zemljište te da su danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) prešle u društveno vlasništvo. Osnovni sud je naglasio da ova presuda ima deklaratoran značaj jer je tužilac pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao na osnovu zakona.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 059696 20 Gž 3 od 13. januara 2021. godine odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon ispitivanja žalbenih razloga koji su se u bitnom odnosili na proizvoljnu ocjenu dokaza, prije svega nalaza i mišljenja vještaka, Apelacioni sud je zaključio da prvostepeni sud osporenu odluku nije donio proizvoljnom ocjenom tog dokaza. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da sporne nekretnine nisu bile predmet rješenja tadašnjih organa uprave o nacionalizaciji. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je naveo razloge zbog kojih su sporne nekretnine nacionalizirane bez obzira na to što nisu bile obuhvaćene rješenjem o nacionalizaciji. Obrazloženo je da apelant u žalbi nije precizirao koju je to činjenicu prvostepeni sud pogrešno utvrdio ocjenom nalaza i mišljenja vještaka i ocjenom rješenja Komisije za nacionalizaciju i na osnovu nje donio osporenu odluku. Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor o proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 1. stav 2. te čl. 8. i 34. Zakona o nacionalizaciji zaključio da su sporne nekretnine po samom zakonu postale društveno vlasništvo. Obrazloženo je da su sporne nekretnine građevinsko zemljište i da su se u vrijeme donošenja Zakona o nacionalizaciji nalazile u „užem građevinskom rejonu Brčkog“, pa su kao takve nacionalizirane i postale društveno vlasništvo (član 8. stav 1. Zakona o nacionalizaciji). Izvršenom nacionalizacijom spornih nekretnina kao građevinskog zemljišta prestalo je vlasništvo ranijeg vlasnika, a do promjene upisa nije došlo jer nije doneseno rješenje o nacionalizaciji spornih nekretnina. Apelacioni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na Presudu tog suda broj 96 0 P 050505 17 Gž od 29. novembra 2017. godine i predmet u kojem su učestvovale iste parnične stranke u istim ulogama jer ta presuda ne predstavlja praksu sudova u BDBiH u predmetima utvrđivanja vlasništva na nacionaliziranoj imovini. Obrazloženo je i da je u tom predmetu tužbeni zahtjev odbijen zbog drugačije postavljenog činjeničnog osnova tužbenog zahtjeva od ovog u konkretnom slučaju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), i to čl. 74−90, te čl. 205, 206. i 210. Apelant je ukazao i da sastav vijeća Apelacionog suda ne odražava sastav stanovništva, da je vijeće jednonacionalno jer u vijeću nema sudija Bošnjaka i Hrvata, što je suprotno članu 20. Statuta BDBiH. Zbog toga apelant smatra da je diskriminiran po „vjerskoj osnovi“ jer su iz apelacionog vijeća sudije Bošnjaci „namjerno isključeni“. Zatim apelant navodi da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze, posebno nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg je jasno proizašlo da sporne parcele nisu bile obuhvaćene rješenjem o nacionalizaciji kojim su nacionalizirane apelantove brojne nekretnine – vakufi. Iz provedenih dokaza je jasno proizašlo i da sporne nekretnine nikada nisu bile općenarodna ili društvena imovina, ali su sve to redovni sudovi zanemarili. Redovni sudovi su nakon 55 godina preuzeli ulogu Narodnog odbora za nacionalizaciju Brčkog i na taj način bez pravnog osnova „oteli“ vakufsku imovinu. Apelant je naglasio da ukoliko se prihvati takva praksa, sudovi bi mogli prevesti na tužioca i ostale vakufe (džamije, mezarja i sl.). U tom smislu je istaknuto da se presude moraju zasnivati na zakonu i na pravnom osnovu za stjecanje vlasništva, a osporene odluke ne sadrže ništa od toga. Apelant je naveo da se pravni osnov za stjecanje vlasništva mogao zasnivati samo na Zakonu o vlasništvu, a nikako na Zakonu o nacionalizaciji, čija je primjena prestala članom 210. Zakona o vlasništvu. Istovremeno, apelant je ukazao na primjere iz sudske prakse sudova u Brčko distriktu u predmetima koji su se ticali smetanja posjeda i koji pokazuju na koji način se „otima imovina Bošnjaka“. Apelant se pozvao i na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 050505 17 Gž na koju je ukazao u žalbi. Predloženo je da se apelacija usvoji te da se utvrdi povreda člana 20. Statuta BDBiH i proizvoljna primjena Zakona o vlasništvu u vezi s pravom na pravično suđenje, imovinom i nediskriminacijom.

b) Odgovori na apelaciju

8. Apelacioni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer su u obrazloženju osporene odluke dati jasni i potpuni razlozi u pogledu svih žalbenih prigovora. U pogledu diskriminacije navedeno je da su prigovori pravno irelevantni jer nisu potkrijepljeni nijednim dodatnim argumentom koji bi stvorio sumnju u pristrasno postupanje sudija s dugogodišnjim iskustvom u Apelacionom sudu, posebno zbog toga što većina navoda ima političku konotaciju.

9. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima koji su dati u osporenoj presudi jer tom presudom nisu prekršena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

10. Zakonski zastupnik tužioca je naveo da je apelacija neosnovana jer osporenim presudama nisu prekršene odredbe Statuta BDBiH i Zakona o vlasništvu na koje se apelant pozvao. Apelantovi navodi o „otimanju imovine vakufa“ su neargumentirani i neosnovani jer je tokom postupka utvrđeno da je na spornim nekretninama izgrađen put kao dobro u općoj upotrebi i da je na zakonit način izvršena nacionalizacija spornih nekretnina. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Apelant je u izjašnjenju u bitnom ponovio navode iz apelacije istakavši da su odgovori učesnika u postupku paušalni i bez ikakvog osnova.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka, 24/61 i 1/63)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav (2) U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju se i postaju društveno vlasništvo i građevinska zemljišta.

Član 8.

Zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizirani ovim zakonom, postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu ovog zakona.

Rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizirani ovim zakonom.

3. Građevinska zemljišta

Član 34.

Smatraju se građevinskim zemljištima i nacionaliziraju se sva izgrađena i neizgrađena zemljišta koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera.

Koja se mjesta smatraju gradovima i naseljima gradskog karaktera, određuje republičko izvršno vijeće.

Uži građevinski rejon određuje, na prijedlog općinskog narodnog odbora, sreski narodni odbor posebnom odlukom donesenom na sjednicama oba vijeća.

Odluku o užem građevinskom rejonu potvrđuje republičko izvršno vijeće.

Uži građevinski rejon može obuhvatiti samo ono područje koje je već urbanistički izgrađeno i koje će prema planiranoj stambenoj i komunalnoj izgradnji biti izgrađeno u doglednom vremenu.

Odluku o užem građevinskom rejonu sreski narodni odbor dužan je donijeti u roku od mjesec dana od dana kada republičko izvršno vijeće odredi mjesta koja se smatraju gradskima i naseljima gradskog karaktera.

13. Statut Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 2/10)

Član 20.

Zaposleni u Distriktu (1) Zapošljavanje u javnom sektoru Distrikta vrši se na osnovu profesionalnih sposobnosti i odražava sastav stanovništva. (2) Svaki javni zaposlenik Distrikta, izuzev gradonačelnika, zamjenika gradonačelnika, glavnog koordinatora Vlade, šefova odjeljenja, zastupnika, i savjetnika gradonačelnika, biraju se na osnovu otvorenog konkursa uz javni oglas za upražnjeno radno mjesto koji se objavljuje kako u Distriktu tako i na teritoriji Bosne i Hercegovine, nakon čega će nezavisna komisija za izbor donijeti obavezujuću odluku o kandidatima, zasnovanu na stručnom obrazovanju, iskustvu u struci i stručnim kvalitetima kandidata. (3) Nijedna javna institucija Distrikta neće zaposliti niti jedno lice ukoliko to nije u skladu [s]a zakonom Distrikta kojim se takvo zaposlenje odobrava i reguliše. (4) U svrhe ovog člana, izraz „javni zaposlenik” odnosi se na sve zaposlenike čija se plaća isplaćuje iz budžeta Distrikta, i uključuje, ali se ne ograničava na, savjetnike, konsultante, i zaposlenike stručnih službi Skupštine i administrativnih službi pravosuđa, kao i na direktore, članove rukovodećih organa i zaposlene u drugim institucijama Distrikta koje su osnovane zakonom.

14. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04, 19/07, 26/21 i 44/22) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje primjena sljedećih zakona na teritoriji Distrikta:

a) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list NRBiH“ br. 2/46, 18/46, 20/47, 37/49, 14/51 i 41/67),

b) Zakon o postupku ukidanja zajedničkog prava svojine na bivšim kmetskim selištima („Službeni list SRBiH“ broj 22/73),

c) Zakon o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 28/77),

d) Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ br. 35/77, 38/78 i 22/84),

e) Zakon o arondaciji („Službeni list SRBiH“ broj 6/78),

f) Zakon o uzurpacijama („Službeni list SRBiH“ broj 6/78 – prečišćeni tekst),

g) Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91),

h) Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama („Službeni list SRBiH“ br. 23/79 i 26/86),

i) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90),

j) Zakon o pravima i dužnostima republičkih organa u korištenju sredstava u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ br. 33/81 i 29/90),

k) Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87).

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

19. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim pitanjem Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP-2113/14 u nešto drugačijim činjeničnim okolnostima razmatrao isto pravno pitanje kao u konkretnom slučaju. U tom predmetu Ustavni sud je podržao obrazloženje Vrhovnog suda FBiH da je nacionalizacija nekretnine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva izvršena na osnovu samog zakona (ex lege) u konstitutivno-pravnom smislu, a da rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj kojim se utvrđuje da je nacionalizacija izvršena. Ustavni sud je prihvatio i obrazloženje Vrhovnog suda da okolnost da naknadno nije izvršen zemljišnoknjižni prijenos, odnosno da nacionalizacija nije provedena u zemljišnim knjigama ne može dovesti u pitanje ostvarenje nacionalizacije i njene pravne posljedice. Ustavni sud je u tom predmetu imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Miroslava Gottwald-Markušić protiv Hrvatske koji je pokretao isto pravno pitanje (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 30. marta 2010. godine, broj predstavke 49049/06). Imajući u vidu da su apelanti po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na nekretnini u pitanju, Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da apelanti nemaju imovinu niti su mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za povrat u posjed te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2113/14 od 15. februara 2017. godine, tač. 31−33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

20. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka redovni sudovi rasvijetlili bitne okolnosti u vezi sa statusom spornih nekretnina u vrijeme donošenja Zakona o nacionalizaciji, u smislu tog zakona. Shodno tome, redovni sudovi su na gotovo identičan način kao u predmetu na koji je ranije ukazano obrazložili da su sporne nekretnine ex lege nacionalizirane i prešle u društveno vlasništvo donošenjem Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine bez obzira na to što nije doneseno rješenje o nacionalizaciji spornih nekretnina jer ono ima tek deklaratoran značaj. Redovni sudovi su imali u vidu odredbe člana 1. stav 2, člana 8. stav 2. te člana 34. Zakona o nacionalizaciji (vidi relevantne propise), u čijoj primjeni Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. U takvim okolnostima, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji, apelantu je na spornim nekretninama ex lege prestalo pravo vlasništva. Shodno tome, ali i praksi na koju je prethodno ukazano, Ustavni sud zaključuje da apelant ne posjeduje imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je u okolnostima konkretnog slučaja i s obzirom na ukazanu praksu apelant mogao imati „legitimno očekivanje“ da će ishod parničnog postupka biti drugačiji i u njegovu korist.

21. Prigovori o „otimanju imovine Bošnjaka“ u Brčko distriktu, koje je apelant potkrijepio primjerima iz sudske prakse sudova u Brčko distriktu u predmetima koji su tiču smetanja posjeda, nisu relevantni za ovaj predmet. U vezi s pozivanjem apelanta na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 050505 17 Gž od 29. novembra 2017. godine Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud bavio tim prigovorom i da je obrazložio zašto ta presuda ne predstavlja praksu sudova u Brčko distriktu u predmetima utvrđivanja prava vlasništva na nacionaliziranoj imovini i upisa tog prava u javne evidencije.

22. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Tužilac je vodio postupak za utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama, iz čega slijedi zaključak da se radilo o građanskopravnom sporu u kojem apelant uživa zaštitu iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant prigovara ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava od redovnih sudova. U vezi s tim prigovorima Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud stoga neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore iznio u žalbi i da se Apelacioni sud u osporenoj odluci tim prigovorima detaljno bavio ocijenivši ih neosnovanim, što je dovoljno jasno obrazložio. U svjetlu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je apelant u postupku imao mogućnost da prigovore koje ponavlja u apelaciji iznese pred redovne sudove, koji su prigovorerazmotrili i njihovu neosnovanost dovoljno jasno obrazložili. Pozivanje apelanta na odredbe Zakona o vlasništvu, posebno na član 210. kojim je, prema apelantovim tvrdnjama, prestala primjena Zakona o nacionalizaciji nisu osnovani jer iz sadržaja citiranog člana to ne proizlazi. Stoga Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

28. Apelant tvrdi da je diskriminiran zbog sastava vijeća Apelacionog suda jer sastav vijeća ne odražava sastav stanovništva. U tom smislu apelant navodi da u vijeću nisu učestvovale sudije Bošnjaci i Hrvati, što je suprotno članu 20. Statuta BDBiH. Zbog toga apelant smatra da je diskriminiran po „vjerskom osnovu“ jer su iz apelacionog vijeća sudije Bošnjaci „namjerno isključeni“. Ustavni sud podsjeća da diskriminacija može postojati ako postoji različito postupanje s licima u analognim ili relevantno sličnim okolnostima koje nije opravdano (vidi Evropski sud, X i drugi protiv Austrije [VV], presuda od 19. februara 2013. godine, predstavka broj 19010/07, tačka 98). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo uporednu grupu u odnosu na koju smatra da je diskriminiran da bi se takav prigovor o diskriminaciji po „vjerskom osnovu“ u vezi sa sastavom sudskog vijeća uopće mogao ispitati, odnosno nije diskriminaciju učinio ni vjerovatnom. Isto tako, odredbe člana 20. Statuta BDBiH na koje se apelant pozvao ne mogu se dovesti u vezu sa sastavom vijeća Apelacionog suda jer se ta odredba ne bavi sastavom sudskog vijeća tog suda. Zbog toga Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim jer izneseni navodi ne potpadaju pod opseg diskriminacije. VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant u okolnostima konkretnog slučaja ne posjeduje imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će rezultat sudskog postupka biti drugačiji i u njegovu korist.

30. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da su sporne nekretnine (gradsko građevinsko zemljište) nacionalizirane i prešle u društveno vlasništvo ex lege donošenjem Zakona o nacionalizaciji, što su dovoljno jasno obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore koje je isticao tokom postupka, a koje je Apelacioni sud ispitao i odbio uz odgovarajuće obrazloženje.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-917/21 (Medžlis Islamske zajednice Brčko… | Sudska praksa | Aktio