Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1551/21 (Z. T. i drugi)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Troškovi postupka
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1551/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. mart 2025. godine, u predmetu broj AP-1551/21, rješavajući apelaciju Zorana Talange i Katice Lučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zoran Talanga i Katica Lučić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 032063 18 U od 17. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Talanga i Katica Lučić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Kramar, advokat iz Ilidže, podnijeli su 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 032063 18 U od 17. marta 2021. godine. Uvodne napomene

2. Služba za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: Služba) je 8. decembra 2017. godine donijela rješenje o potpunoj eksproprijaciji nekretnina u suvlasništvu apelanata. Tačkom 6. rješenja je odlučeno da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim zaključkom. Zaključkom Službe broj 05-31-2-611/2016 od 10. januara 2018. godine, u predmetu potpune eksproprijacije nekretnina, utvrđena je visina naknade troškova pravnog zastupanja apelanata i određeno je da će utvrđeni iznos naknade isplatiti korisnik eksproprijacije JP Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije). Postupak u kojem su donesene osporene odluke

3. Dopunskim zaključkom Službe broj 05-31-2-611/2016 od 16. januara 2018. godine, u predmetu potpune eksproprijacije nekretnina, utvrđena je visina naknade troškova pravnog zastupanja apelanata u iznosu od 237,00 KM i određeno je da će utvrđeni iznos naknade isplatiti korisnik eksproprijacije.

4. U obrazloženju, Služba je navela da je 12. januara 2018. godine održala usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, te je punomoćnik apelanata dopunio svoj zahtjev za priznavanje troškova pravnog zastupanja na toj raspravi. Služba je, dalje, navela da je bilo opravdano angažovanje punomoćnika budući da prvoapelant boravi u inostranstvu, a drugoapelantica je neuka stranka kojoj je bila potrebna stručna pomoć zbog izuzetno složenog postupka potpune eksproprijacije. Osim toga, Služba je istakla da je Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) u postupku eksproprijacije drugih nekretnina apelantima priznala pravo na naknadu troškova pravnog zastupanja.

5. Rješenjem Uprave broj: 05-31-2-246/18 od 19. jula 2018. godine poništen je (dopunski) zaključak Službe i odlučeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova pravnog zastupanja u postupku sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine.

6. U obrazloženju, Uprava je, prije svega, navela da su sporni troškovi nastali nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, u postupku sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, koji je poseban postupak. Takođe je navela da stranke nisu dokazale, a da Služba nije utvrdila bilo kakve razloge opravdanosti i nužnosti angažovanja punomoćnika u postupku, u skladu sa odredbama člana 112. stav 3. Zakona o upravnom postupku. Uprava je, dalje, navela da se prilikom ocjene opravdanosti izlaganja troškovima stranaka trebalo imati u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o „klasičnom“ upravnom postupku koji se okončava meritornim upravnim aktom, već da se radilo o jednostavnom posredovanju u pokušaju postizanja sporazuma o visini naknade za eksproprisane nekretnine. Pri tome je naglasila da u slučaju nepostizanja takvog sporazuma stranka ne gubi svoja prava jer se, shodno odredbi člana 62. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, visina naknade tada utvrđuje u vanparničnom postupku pred sudom, na šta su stranke upozorene u zapisniku od 12. januara 2018. godine.

7. U konkretnom slučaju, Uprava je navela da su apelanti pristali na ponuđenu naknadu već na prvom ročištu i da se može konstatovati da u postupku nije bilo spornih stvari. Konačno, Uprava je navela da je moguće da u praksi ima zloupotreba i pritisaka korisnika eksproprijacije kao ekonomski jače strane, jer za vlasnika nekretnine može biti nepovoljno čekati ishod sudskog postupka u slučaju kada je korisnik eksproprijacije ranije stupio u posjed nekretnina. Međutim, Uprava je zauzela stav da bi, uprkos tome, bilo „previše nategnuto, pa i proizvoljno“ obavezati korisnika eksproprijacije da snosi troškove pravnog zastupanja suprotne stranke u postupku u kojem stranke nisu ni morale učestvovati.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 032063 18 U od 17. marta 2021. godine odbijena je tužba apelanata. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je Uprava dovoljno jasno obrazložila svoju odluku, koja se nikako ne može smatrati proizvoljnom. Pri tome je ukazao da je odredbom člana 112. stav 4. Zakona o upravnom postupku propisano da stranke zahtjev za naknadu troškova trebaju podnijeti organu uprave prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, tako da taj organ može o zahtjevu odlučiti u samom rješenju, te da u protivnom stranka gubi pravo na naknadu troškova, što je u konkretnom slučaju tuženi pravilno zaključio.

9. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelanti smatraju da je pogrešan stav Uprave da se u konkretnom radi o postupku odvojenom od postupka eksproprijacije, u kojem stranke nisu ni morale učestvovati, i navode da je pravno zastupanje bilo nužno i opravdano. Takođe smatraju da je pogrešan zaključak o neblagovremenosti zahtjeva za naknadu troškova postupka, te ističu da zahtjev nije mogao biti podnesen ranije. Apelanti, dalje, ukazuju na presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 030259 18 U od 30. novembra 2020. godine. U vezi sa tim, navode da je isti sud, u odnosu na susjedne zemljišne parcele, utvrdio da je zastupanje apelanata bilo nužno i opravdano i usvojio zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelanti smatraju da dvije različite presude Kantonalnog suda izazivaju pravnu nesigurnost. Osim toga, apelanti ukazuju da je postupak dugo trajao, od 2018. godine, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Relevantni propisi

10. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS FBiH i 34/16). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07 i 36/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 62.

Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.

11. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98, 48/99 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi :

Član 112. stav (3) i (4) (3) Troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano. (4) Zahtjev za naknadu troškova po odredbama st. 2. i 3. ovog člana, mora biti stavljen prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova. Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na ovo blagovremeno upozori stranku.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi, između ostalog, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u postupku u kojem je donesena osporena odluka, a da su drugostepeni organ uprave i Kantonalni sud dali dovoljna i relevantna obrazloženja (vidi tačke 7. i 9. ove odluke), uz ukazivanje na relevantne odredbe člana 112. st. 3. i 4. Zakona o upravnom postupku. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da stav Kantonalnog suda o neblagovremenosti zahtjeva za naknadu troškova postupka nije ugrozio pravičnost postupka gledano u cjelini.

16. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 030259 18 U od 30. novembra 2020. godine i tvrde da dvije različite presude istog suda izazivaju pravnu nesigurnost. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je u tom postupku utvrđena visina naknade troškova pravnog zastupanja apelanata i D.T.. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz te presude proizlazi da su u postupku sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine održana četiri ročišta na kojim je apelante i D.T. (lice pod starateljstvom) zastupao punomoćnik. Sud je u tom predmetu naveo određene razloge zbog čega je angažovanje punomoćnika, u tom slučaju, bilo nužno i opravdano, između ostalog, i zato što se radilo o složenom upravnom postupku. Međutim, u konkretnom slučaju Uprava je obrazložila da su apelanti pristali na ponuđenu naknadu već na prvom ročištu i da se može konstatovati da u postupku nije bilo spornih stvari, a sud je u osporenoj presudi naveo da je Uprava dovoljno jasno obrazložila svoju odluku, koja se nikako ne može smatrati proizvoljnom. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

17. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud uočava da je nakon podnošenja zahtjeva za priznavanje troškova pravnog zastupanja prvostepeni organ uprave odluku donio nakon četiri dana, dok je drugostepeni organ uprave odluku po žalbi donio nakon šest mjeseci. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao duže (dvije godine i šest mjeseci). Međutim, sagledavajući postupak u cjelini, a imajući u vidu da su u periodu od oko tri godine, organi uprave i redovni sud donijeli tri odluke, te da su apelanti došli do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić