Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3145/21 (Ž. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3145/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3145/21, rješavajući apelaciju Željka Begića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. studenog 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Željka Begića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002926 17 Uvp od 8. srpnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Željku Begiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Begića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002926 17 Uvp od 8. srpnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002926 17 Uvp od 8. srpnja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 002926 16 U od 17. studenog 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda te Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZMIO) zatraženo je 4. ožujka 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 10. do 22. ožujka 2022. godine, pa su navedeni odgovori 25. svibnja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 7. studenog 2013. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.
6. Rješenjem FZMIO – Kantonalna administrativna služba za Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1200412490 od 6. travnja 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev. Služba je u obrazloženju rješenja navela da je u provedenom postupku utvrđeno da je rješenjem Općine Posušje od 28. ožujka 2006. godine apelantu „priznat status RVI s procentom invalidnosti 60 %“. Dalje je navela da iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) od 6. kolovoza 2007. godine proizlazi da je apelantu, na temelju Ugovora o suradnji u području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Ugovor), u Republici Hrvatskoj priznato pravo na mirovinu te da je apelant korisnik navedenog prava kod HZMO. Služba je navela da je, prema tome, apelant „po istoj osnovi“ ostvario pravo na mirovinu u Republici Hrvatskoj, što predstavlja smetnju za ostvarivanje prava na mirovinu na temelju članka 4. stavak (1) točka 1) Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon).
7. Rješenjem FZMIO broj FZ3/2/2-35-1-1083-2/16 od 16. rujna 2016. godine apelantova žalba protiv prvostupanjskog rješenja je odbijena kao neutemeljena.
8. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja FZMIO.
9. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao na odredbe članka 4. stavak (1) točka 4) Zakona i članka 9. Zakona. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na odredbe članka 1. stavak (1) točka 7) i čl. 2. i 3. Ugovora. Vrhovni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta nesporno proizlazi da je apelant kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane trajno izgubio radnu sposobnost dijelom zbog ranjavanja u ratu u BiH, a dijelom zbog bolesti. Vrhovni sud je dalje naveo da je također nesporno da je apelant na temelju navedenog, kao državljanin Republike Hrvatske, u toj državi ostvario pravo na invalidsku mirovinu u skladu s odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Hrvatske, kako to proizlazi iz rješenja HZMO od 6. kolovoza 2007. godine. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je apelantov zahtjev pravilno odbijen jer se, prema odredbama članka 3. Ugovora, „Ugovor primjenjuje na stradalnike rata iz članka 1. toč. 7. i 8. ovoga Ugovora, a za koji vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi navodi o pogrešnom pozivanju na citirane odredbe Zakona i Ugovora neutemeljeni i paušalni.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Apelant, u biti, smatra da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona i Ugovora ističući da navedenim propisima „nije isključeno pravo apelanta uslijed korištenja prava u drugoj državi, već je istom samo pružena mogućnost da takvo pravo ostvari u drugoj državi, odnosno u Republici Hrvatskoj razmjerno pravu koje nije ostvario u Bosni i Hercegovini“. Glede navoda koji se odnose na duljinu trajanja postupka, apelant ističe da je zahtjev podnio 7. studenog 2013. godine, a da je postupak okončan tek 8. srpnja 2021. godine.b)Odgovori na apelaciju
12. Redovni sudovi su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. FZMIO je ponovio razloge navedene u obrazloženju rješenja, te je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi koji se tiču duljine postupka, pa je predložio da se apelacija „odbije zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena“.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13, 90/17 i 29/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13 i 90/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4. točka 4.
Iznimno, pravo na povoljnije umirovljenje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu ostvariti:
4. Ratni vojni invalidi s procentom invalidnosti 60% ili više, koji su proglašeni vojno nesposobnim isključivo po osnovi ranjavanja na izvršenju borbenog zadatka, mogu ostvariti pravo na mirovinu u iznosu najniže mirovine isplaćene za taj mjesec sukladno Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju;
Članak 9. stavak (1) (1) Pravo na mirovinu po ovom zakonu mogu ostvariti samo osobe koje to pravo nisu ostvarile po drugim propisima u Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
15. Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o suradnji u području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji, potpisan u Zagrebu 23. prosinca 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 7/06 od 15. 6. 2006. godine)
Članak 1. stavak (1) točka 7. (1) U ovom Ugovoru uporabljeni izrazi znače:
7. „osobe“
– pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnog vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske;
Članak 2. (1) Ovaj se Ugovor odnosi na pravne propise:
U Bosni i Hercegovini o: […]
– zaštiti vojnih invalida rata u Federaciji Bosne i Hercegovine,
– mirovinskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.
U Republici Hrvatskoj o:
– pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, […]
– mirovinskom osiguranju. (2) Ovaj Ugovor odnosi se i na sve pravne propise koji obuhvaćaju, mijenjaju ili dopunjuju pravne propise navedene u stavku (1) ovoga članka.
Članak 3.
Ovaj Ugovor primjenjuje se na stradalnike rata iz članka 1. stavka (1) toč. 7. i 8. ovoga Ugovora, a za koji vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica.
16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10. stavak (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
22. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama Zakona i Ugovora, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, koje apelant ponavlja i u apelaciji, detaljno obrazložio zašto su navodi o pogrešnom pozivanju na citirane odredbe Zakona i Ugovora neutemeljeni i paušalni. Također, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
26. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja postupka razmatrati razdoblje od podnošenja zahtjeva, odnosno od 7. studenog 2013. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 8. srpnja 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i osam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se radilo o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
27. Analizirajući ponašanje redovnih sudova i organa uprave, Ustavni sud najprije zapaža da je postupak pred organima uprave u konkretnom slučaju okončan nakon dvije godine i oko 10 mjeseci od podnošenja zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao jednu godinu i nešto manje od tri mjeseca. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tek nakon tri godine i nešto manje od sedam mjeseci, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, donio konačnu odluku u predmetu. Pri tome, Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
28. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–
66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
30. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije BiH, budući da je postupak u pretežnoj mjeri trajao pred Vrhovnim sudom, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Pravo na imovinu
31. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je konkretan postupak trajao sedam godina i osam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom pred kojim je postupak trajao tri godine i oko osam mjeseci, a pri tome taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za navedeno.
33. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
34. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman