Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1727/21 („Sberbank BH“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1727/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1727/21, rješavajući apelaciju „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 080971 20 Rev od 25. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dragana Ilić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 080971 20 Rev od 25. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 080971 20 Gž2 od 1. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 080971 19 P2 od 25. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 1. juna 2022. godine je od Vrhovnog suda i M. D. (u daljnjem tekstu: tužilac), te 3. juna 2022. godine od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, 3. februara 2023. godine zatraženo je i od „Interijera“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da dostave odgovore na apelaciju. Sudovi i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 15. juna 2022. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 14. i 22. juna 2022. godine apelantkinjinoj punomoćnici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinjina punomoćnica je 21. i 28. juna 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinjin pravni prednik „Volksbank BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinjin pravni prednik) podnio je 1. marta 2013. godine Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv drugotuženog radi naplate potraživanja iz ugovora o srednjoročnom kreditu. Kao sredstvo izvršenja predložio je, između ostalog, zapljenu, procjenu i prodaju nepokretnosti (preciznije opisanih u prijedlogu za izvršenje, u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Osnovni sud je predloženo izvršenje dozvolio rješenjem o izvršenju od 28. marta 2013. godine te je zaključkom od 24. maja 2013. godine odredio zabilježbu rješenja o izvršenju. Tužilac je kao treće lice izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju. Nakon toga, Okružni privredni sud u Bijeljini (kojem je u međuvremenu predmet dostavljen na postupanje) zaključkom je uputio tužioca da pokrene parnični postupak radi utvrđivanja da nije dopušteno izvršenje na spornim nepokretnostima. Tužilac je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv apelantkinje i drugotuženog radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja na spornim nepokretnostima.
6. U parničnom postupku Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 80 0 P 080971 19 P2 od 25. decembra 2019. godine kojom je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i utvrdio da je nedopušteno izvršenje na spornim nepokretnostima, što je apelantkinja dužna da prizna i trpi. Istom presudom je ukinuto rješenje o izvršenju u dijelu u kojem je bilo dozvoljeno izvršenje na spornim nepokretnostima, te je u odnosu na njih obustavljen izvršni postupak. Takođe, obavezana je apelantkinja da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen tužiočev zahtjev da mu drugotuženi nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da su tužilac i drugotuženi 8. septembra 2011. godine zaključili ugovor o kupoprodaji, u kojem su konstatovali da je drugotuženom u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena i da je tužilac još od 2009. godine u posjedu spornih nepokretnosti. Takođe, naveo je da su tužilac i drugotuženi zaključili i aneks ugovora o kupoprodaji od 19. decembra 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da se tužilac 24. oktobra 2011. godine upisao kao posjednik, a 27. maja 2013. godine uknjižio kao vlasnik spornih nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da iz ugovora o kreditu proizlazi da je apelantkinjin pravni prednik imao saznanje da će drugotuženi trećim licima na tržištu prodavati stanove i druge etažne jedinice u sastavu izgrađene zgrade, te da će s trećim licima zaključivati i ugovore o kupoprodaji. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se tužilac na osnovu ugovora o kupoprodaji u katastru upisao kao posjednik spornih nepokretnosti prije nego što je apelantkinja tražila da se na njima odredi izvršenje. Imajući u vidu navedeno, sud je pojasnio da je ugovor o kupoprodaji stvarno izvršen 2011. godine kada je i zaključen, da je tužilac u cijelosti drugotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu, te da je ušao u posjed spornih nepokretnosti. Stoga je Osnovni sud zaključio da bi bilo protivno principu savjesnosti i poštenja iz člana 12 Zakona o obligacionim odnosima da se odbije tužiočev tužbeni zahtjev. Imajući u vidu da je apelantkinja izgubila parnicu, sud ju je obavezao da tužiocu nadoknadi troškove postupka u skladu s odredbama čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Okružnog suda apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju naveo da tužilac, iako je zaključio ugovor o kupoprodaji i isplatio kupoprodajnu cijenu, u skladu s odredbom člana 53 Zakona o stvarnim pravima nije stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima. Međutim, ukazao je da je tužilac stekao pravo da se upiše kao vlasnik spornih nepokretnosti, kao i pravo na njihov posjed u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 70 i 72 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da je njihov smisao da obezbijede zaštitu prava tražioca izvršenja od eventualne zloupotrebe izvršenika ili trećeg lica kojom bi se onemogućilo prinudno izvršenje. Okružni sud je ukazao da je smisao navedenih odredbi zakona i da onemoguće da izvršenik, nakon što sud dozvoli izvršenje, nepokretnost otuđi trećem licu prema kojem tražilac izvršenja nema potraživanje utvrđeno izvršnim naslovom i koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužilac prije konstituisanja prava namirenja apelantkinjinog pravnog prednika kao tražioca izvršenja na spornim nepokretnostima stekao pravo na posjed i pravo na uknjižbu svojine. Navedena prava nisu prestala da postoje upisom zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama. Osim toga, sud je ukazao da raspolaganje spornim nepokretnostima između tužioca i drugotuženog na osnovu ugovora o kupoprodaji nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se apelantkinja onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika.
9. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je Osnovni sud u ponovnom postupku narušio princip ravnopravnosti stranaka jer je na pripremnom ročištu dozvolio uvođenje novih dokaza koji nisu bili predloženi u ranije sprovedenom postupku. U vezi s tim, Okružni sud je naveo odredbu člana 7 stav (3) ZPP-a te je ukazao da je u ranijoj odluci Osnovnom sudu dao smjernice za daljnje postupanje. Takođe je ukazao da je u ponovljenom postupku pred Osnovnim sudom tužilac predložio i izveo odgovarajuće dokaze, te da je i apelantkinja imala tu mogućnost, ali da je nije iskoristila.
10. Presudom Vrhovnog suda apelantkinjina revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju, ponavljajući činjenično utvrđenje i zaključak nižestepenih sudova, ukazao da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Nadalje, ukazao je da je nesporno da je tužilac svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji prema drugotuženom ispunio u cijelosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da bi samo zbog njegovog propusta da se prije pokretanja izvršnog postupka uknjiži kao vlasnik spornih nepokretnosti na tužioca bio neosnovano prebačen teret obaveze koju drugotuženi ima prema apelantkinji iz njihovog obligacionog odnosa. Osim toga, naveo je da do drugačijeg zaključka ne može dovesti apelantkinjino neosnovano pozivanje na konstitutivnost upisa u javnim registrima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tužilac radi zaštite svog prava bio prisiljen da pokrene parnični postupak te da mu u skladu s odredbom člana 386 stav (1) ZPP-a pripada naknada za troškove postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinja smatra da su osporenim odlukama „derogirana sva zakonom utvrđena načela povjerenja u zemljišne knjige, konstitutivnost upisa i zaštita savjesne strane u postupku“. Takođe ističe da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje drugotuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti, te da je ona, u skladu s principom povjerenja u zemljišne knjige, kao sredstvo izvršenja predložila zapljenu, procjenu i prodaju spornih nepokretnosti. Apelantkinja smatra da se tužilac u konkretnom slučaju ponašao pasivno, odnosno da pravo svojine na spornim nepokretnostima nije uknjižio dvije godine nakon zaključivanja ugovora o kupoprodaji i aneksa ugovora. Osim toga, smatra da ona, kao savjesna strana, ne treba da snosi posljedice takvog tužiočevog ponašanja. Apelantkinja ponavlja i žalbeni navod o tome da je tužilac u ponovljenom postupku, na pripremnom ročištu, predlagao nove dokaze, zbog čega smatra da joj je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, a osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su naveli da su apelantkinjini navodi neosnovani te da u toku postupka nisu povrijeđena njena prava na koja se u apelaciji poziva.
13. Tužilac je ukratko naveo zaključke redovnih sudova i u skladu s tim istakao da je apelacija neosnovana, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
14. Apelantkinja je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovila navode istaknute u apelaciji. V.Relevantni propisi
15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19, 1/21 – odluka USRS i 119/21 – odluka USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje uknjižbom
Član 53. (1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno. (2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom. (3)Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima. (4)Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.
16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 6/18)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji u relevantnom dijelu glasi:
Dokaz o svojini izvršenika
Član 70. (1)Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika. (2)Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
Zabilježba izvršenja
Član 72. st. (1) i (3) (1)Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. (3)Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 1/13 i 109/21 – odluka
USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 1/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 386. stav (1)
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinja se poziva na kršenje prava na ravnopravnost strana u postupku, a navodi i da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
20. Ustavni sud uočava da apelantkinja smatra da joj je prekršen princip ravnopravnosti pred sudom. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). Apelantkinja tvrdi da je navedeni princip povrijeđen zato što je tužilac predlagao nove dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke Okružnog suda slijedi da je u ponovljenom postupku Osnovni sud postupao prema uputama koje je dobio od Okružnog suda kada je ovaj ukinuo raniju presudu Osnovnog suda. U takvoj situaciji, kako je to obrazložio Okružni sud, tužilac je i izveo odgovarajuće dokaze, a istu mogućnost je imala i apelantkinja, ali je nije iskoristila. Iz navedenog proizlazi da je apelantkinja nesporno imala priliku da učestvuje u postupku ravnopravno s drugom stranom u postupku, odnosno da neosnovano prigovara da joj je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, redovni sudovi su utvrdili i obrazložili da je tužilac prije konstituisanja prava namirenja apelantkinjinog pravnog prednika stekao pravo na posjed i pravo na uknjižbu svojine, kao i da ta prava nisu prestala da postoje upisom zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala i u postupku pred Okružnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao apelaciju iste apelantkinje koja se odnosila na identično pravno pitanje i da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u obrazloženju presude Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2697/20 od 9. februara 2022. godine, tač. 39 i 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili i odluku o troškovima postupka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, što apelantkinja ničim nije dovela u pitanje.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
24. Apelantkinja takođe smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u postupku nije prekršen princip ravnopravnosti strana, te kada nisu osnovani apelantkinjini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno.
26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman