Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-224/23 (Trgovačko društvo „Euro Line“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 02. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-224/23
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 02. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 8. februara 2023. godine, u predmetu broj AP-224/23, rješavajući zahtjev Trgovačkog društva „Euro Line“ d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Trgovačkog društva „Euro Line“ d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Trgovačko društvo „Euro Line“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Milorad i Dejan Đukić iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192935 22 Rev 3 od 26. oktobra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192935 22 Gž 4 od 21. juna 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192935 21 P 3 od 23. novembra 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje osporenih odluka određeno Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 384390 22 Ip od 20. septembra 2022. godine, do donošenja konačne odluke po apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 192935 21 P 3 od 23. novembra 2021. godine apelant je obavezan da tužiocu „Merkur“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) nadoknadi štetu zbog izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostora u robnoj kući „Merkur“ (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostori) u periodu od 1. marta 2012. do 26. novembra 2013. godine, u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama (stav I). Apelant je takođe obavezan da tužiocu nadoknadi štetu zbog oštećenja spornih poslovnih prostora i otuđenja rasvjetnih tijela, enterijera i opreme, u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama (stav II). Protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu po osnovu docnje u plaćanju i nastale štete isplati novčani iznos, preciziran u izreci presude, je odbijen (stav III). U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile Okvirni ugovor od 26. novembra 2001. godine. Tim ugovorom tužilac je preuzeo obavezu da ustupi tuženom sporne poslovne prostore na korištenje, da obezbjedi građevinsku dokumentaciju za njihovu sanaciju i adaptaciju i potreban broj radnika. Apelantova ugovorna obaveza bila je da adaptira poslovne prostore, organizuje proces prodaje, reklame, vođenja knjigovodstva, obračuna troškova i raspodjele dobiti. Sud je takođe utvrdio da su se parnične stranke ugovorile da će dijeliti dobit na jednake dijelove, s tim da je tužiočeva obaveza bila da od svog dijela dobiti refundira apelantu novčana sredstva koja je uložio u sanaciju i adaptaciju spornih poslovnih prostora. Parnične stranke su zatim zaključile Aneks I Okvirnog ugovora kojim su odredile da će prodavati robu u dvije prodavnice, da se ugovor zaključuje na period od 10 godina i da, ukoliko se ne produži njegovo trajanje, apelant ima pravo odnijeti svoje pokretne stvari.
3. Sud je takođe utvrdio da je tužilac 23. juna 2011. godine obavijestio apelanta da ne namjerava produžiti ugovor i pozvao ga da mu nakon isteka ugovora sporne poslovne prostore vrati u posjed. S obzirom da je ugovor istekao 28. februara 2012. godine, sud je zaključio da je apelant bio dužan da vrati tužiocu sporne poslovne prostore renovirane, adaptirane i opremljene, dok je tužilac bio u obavezi da apelantu refundira sredstva koja je uložio u sanaciju, adaptaciju i nabavku robe. Sud je dalje naveo da su sporni poslovni prostori vraćeni tužiocu u posjed 26. novembra 2013. godine, u izvršnom postupku uz asistenciju bravara i policije, te je naglasio da su sporni poslovni prostori bili slobodni od lica i stvari. S obzirom da je tužilac dokazao da je postojala potražnja za spornim poslovnim prostorima, sud mu je dosudio naknadu štete na ime izmakle koristi za utuženi period, primjenom odredaba čl. 154, 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je utvrđeno da je tužilac u izvršnom postupku vođenom pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci pod brojem 57 0 Ip 105165 13 Ip, isplatio apelantu novčani iznos koji mu je dosuđen pravosnažnom presudom na ime refundacije uloženih sredstava. Osim toga, sud je utvrdio da je apelant tužiocu vratio sporne poslovne prostore bez enterijera i sa oštećenjima koja su zahtijevala izvođenje građevinskih radova. Stoga je sud, na osnovu odredaba čl. 154. i 155. ZOO, dosudio tužiocu naknadu štete u visini određenoj nalazom i mišljenjem vještaka arhitektonsko-građevinske struke.
4. Dalje je naveo da je apelant zasnivao protivtužbeni zahtjev na tvrdnji da je tužilac do dana plaćanja u izvršnom postupku već bio u docnji i da mu je zbog toga prouzrokovao štetu. Međutim, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je tužilac u izvršnom postupku isplatio apelantu iznos veći za 76.612,60 KM od onog koji je dosuđen pravosnažnom presudom. Stoga je zaključio da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu zbog tužiočeve docnje, u smislu odredbe člana 278. ZOO, te je odbio njegov protivtužbeni zahtjev.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 192935 22 Gž 4 od 21. juna 2022. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u stavu I i III, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je, u suštini, ponovio razloge koje je naveo prvostepeni sud. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da mu je tužilac, odbijanjem da plati iznos dosuđen pravosnažnom presudom, prouzrokovao štetu i da tužilac stoga nema pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi. Sud je takođe naveo da je ugovor prestao istekom perioda na koji je zaključen i da je apelant tada bio dužan da tužiocu vrati poslovni prostor u posjed. Stoga je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni pravila o zadržavanju iz člana 286. stav 1. ZOO. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada nije prihvatio apelantov prijedlog da kao dokaz provede vještačenje drugog vještaka ekonomske struke. U vezi sa tim je istakao da je vještak ekonomske struke uradio nalaz u skladu sa zadatkom suda i pravilima struke i jasno ga obrazložio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 192935 22 Rev 3 od 26. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podržao odluku nižestepenih sudova, kao i razloge koje su u vezi sa tim naveli.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te ističe da su sudovi trebali primijeniti pravilo o istovremenom ispunjenju i retenciji. Navodi da su sudovi proizvoljno odbili njegov prijedlog za određivanje novog vještačenja s ciljem utvrđivanja vrijednosti opreme i enterijera, kao i da su neosnovano odbili protivtužbeni zahtjev. Apelant navodi da tužilac nije pretrpio štetu u vrijednosti enterijera i opreme, jer je sporne poslovne prostore naknadno renovirao i opremio zakupac. Konačno, apelant je zahtijevao da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje osporenih odluka koje je određeno Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 384390 22 Ip od 20. septembra 2022. godine, do donošenja konačne odluke po apelaciji. Apelant nije posebno obrazložio taj zahtjev.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za određivanje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4349/22 od 20. decembra 2022. godine, sa daljnjim referencama). Stoga, zahtjev za određivanje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora sadržati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
12. Imajući u vidu da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za određivanje privremene mjere, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi odredio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršnom postupku, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, podnesene apelacije.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić