Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3044/22 (I. I. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Služnost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3044/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3044/22, rješavajući apelaciju Ivana Ilića i Marice Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivan Ilić i Marica Ilić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 931243 22 Mož od 22. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Ilić i Marica Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ilijaša, koje zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 931243 22 Mož od 22. aprila 2022. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv (D.I.) radi utvrđenja da im kao posjednicima pripada parcela precizirana u tužbenom zahtjevu i radi utvrđenja prava stvarne služnosti kolskog puta preko nekretnine tuženog D. I.. U tom postupku apelanti su podnijeli i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojom su tražili da se naloži tuženom, odnosno protivniku predlagatelja, da im odmah omogući korištenje prolaza pješke, putničkim i teretnim vozilima preko nekretnine tuženog. Rješenjem Općinskog suda od 17. januara 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 22. aprila 2022. godine, odbijen je prijedlog apelanata za određivanje mjere osiguranja, na način kako je to pobliže navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za određivanje predložene mjere osiguranja. Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu učinili vjerovatnim ni postojanje tražbine ili prava, niti da postoji opasnost da bi bez određivanja predložene mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine. Naime, Općinski sud je ukazao da apelanti nisu dokazali ni da na zemljištu protivnika predlagatelja postoji bilo kakav kolski put, niti da bi bez određivanja predložene mjere osiguranja bili onemogućeni u utvrđenju prava stvarne služnosti.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali ispunjenost kumulativnih uslova iz člana 269. ZPP za određivanje predložene mjere osiguranja. Drugostepeni sud je pri tome istakao da je svrha mjere osiguranja obezbjeđenje potraživanja koje je predmet tužbenog zahtjeva i da se u konkretnom slučaju radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, tako da ne postoji funkcionalna veza između postavljenog tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja.
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito, ističu da su dokazali postojanje kumulativno određenih uslova po kojima se može odrediti mjera osiguranja. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali relevantno obrazloženje zašto nisu ispunjeni kumulativni uslovi za određivanje predložene mjere osiguranja (vidi tačku 3. ove odluke). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U pogledu navoda apelanata u kojima se pozivaju na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman