Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1253/21 (G. Ć.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1253/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1253/21, rješavajući apelaciju Gorana Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Goran Ćorićprotiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 040654 20 Gž 3 od 23. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 040654 20 Rev od 10. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 040654 20 Gž 3 od 23. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 040654 16 P 2 od 26. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4696/20 od 21. januara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda te od Grada Prijedora (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Tužilac nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je 5. juna 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi stjecanja bez osnova.

6. Iz zapisnika Osnovnog suda s ročišta za glavnu raspravu održanog 16. januara 2017. godine, koji je dostavljen u prilogu apelacije, proizlazi da je ročište počelo u 9 sati, da je na ročištu bio prisutan apelant u svojstvu tuženog, da za tužioca nije pristupio niko iako je tužilac uredno obaviješten. Nakon toga sud je, na apelantov prijedlog, donio rješenje da se tužba u ovoj stvari smatra povučenom. Osnovni sud je u nastavku zapisnika konstatirao da je u 9.06 pristupila tužiočeva zastupnica, u vrijeme dok je apelantov punomoćnik diktirao zahtjev za naknadu troškova postupka, koja je svoj izostanak opravdala kašnjenjem sata na zidu kancelarije. Osnovni sud je na zapisnik donio rješenje kojim je stavio van snage rješenje s istog ročišta prema kojem se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom, nakon čega je ročište nastavljeno.

7. Zbog opisanog ponašanja postupajuće sutkinje Osnovnog suda apelant je podnio zahtjev za njeno izuzeće. Predsjednik Osnovnog suda je rješenjem od 23. januara 2017. godine usvojio zahtjev za izuzeće navedene sutkinje u tom predmetu, nakon čega je predmet presigniran u rad drugom sudiji. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, u smislu člana 97. stav 3. i člana 198. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan za svoja rješenja i ne može ih izmijeniti jer nije odlučivao o procesnim pitanjima koja se odnose na upravljanje parnicom. Navedeno, prema ocjeni predsjednika suda, navodi na zaključak da se nije moglo mijenjati rješenje kojim se smatra da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari povučena. Kako je postupajuća sutkinja donijela rješenje o stavljanju van snage rješenja kojim se smatra da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari povučena, dakle suprotno članu 97. stav 3. ZPP-a, predsjednik suda je ocijenio da navedeno predstavlja okolnost koja je dovela u sumnju nepristrasnost sutkinje, zbog čega je traženo njeno izuzeće.

8. Osnovni sud je, nakon što je predmetom zadužena druga sutkinja, Presudom broj 77 0 P 040654 16 P 2 od 26. decembra 2019. godine obavezao apelanta da tužiocu isplati razliku sredstava na ime eksproprirane nekretnine u iznosu od 22.665,43 KM s kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je od apelantovog pravnog prednika izuzeto gradsko građevinsko zemljište te da mu je u sudskom postupku određena naknada u ukupnom iznosu od 120.268,83 KM, s troškovima postupka i kamatom. Dalje je utvrđeno da je apelantov prednik kao tražilac izvršenja podnio prijedlog, a sud donio rješenje o izvršenju protiv tužioca radi naplate navedenog iznosa. Utvrđeno je da su u izvršnom postupku navedena novčana sredstva prenesena s tužiočevog transakcijskog računa na žiroračun apelantovog prednika. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, Vrhovni sud je rješenjem od 22. decembra 2011. godine usvojio tužiočevu reviziju, nakon čega je Osnovni sud u ponovnom postupku odredio naknadu u iznosu od 97.603,40 KM, s troškovima postupka i kamatom. U obrazloženju rješenja donesenog u ponovnom postupku navedeno je da je sud utvrdio da je apelantov prednik preminuo 2013. godine, kao i da je 2009. godine dao punomoć advokatu D. R. Navedenom punomoći ga je ovlastio da ga zastupa u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, te da sve do naplate preduzima i sve druge pravne radnje u vezi s tim. Dalje je utvrđeno da je apelant podnio tužbu protiv advokata D. R. radi neosnovanog obogaćenja, te da je taj postupak prekinut do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi protiv navedenog advokata zbog krivičnog djela zloupotrebe povjerenja, falsificiranja isprave i prevare.

9. Na osnovu toga, Osnovni sud je, primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je otpao pravni osnov za isplatu iznosa od 22.665,43 KM imajući u vidu da navedeni iznos predstavlja razliku između već isplaćenog iznosa od 120.268,223 KM i iznosa sredstava dosuđenih u ponovnom postupku od 97.603,40 KM. Kako je traženi iznos od 22.665,43 KM apelantovom predniku isplaćen bez pravnog osnova, Osnovni sud je zaključio da je apelant u obavezi da vrati navedeni novčani iznos. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je tužba povučena u ovom predmetu, o čemu je bilo doneseno rješenje, koje je zatim opozvano na zapisniku od 16. januara 2017. godine. Naime, sud je obrazložio da se radi o „raspravnom rješenju sa zapisnika s tog ročišta“. Pri tome, Osnovni sud je naveo da, u smislu člana 84. stav 1. ZPP-a, nije bilo osnova da se takvo rješenje ponovo donese.

10. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 040654 20 Gž 3 od 23. septembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da u vrijeme provođenja izvršenja nisu bile stupile na pravnu snagu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a. Međutim, Okružni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni razlozi da apelantov pravni prednik nije ovlastio advokata D. R. da na svoj račun primi njegovo potraživanje. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je takav prigovor apelantov prednik mogao isticati tokom vođenja izvršnog postupka ali da to ne može isticati apelant u toku tog parničnog postupka, imajući u vidu da se tužbenim zahtjevom traži naknada po osnovu neosnovanog obogaćenja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da se on neosnovano obogatio. Smatra da su sudovi potpuno zanemarili da na strani njegovog prednika nije uopće došlo do uvećanja imovine, da se tužiočev novac „nije našao u posjedu njegovog prednika“, pa da se stoga njemu ne može naložiti da vrati nešto što nije primio i čime nije došlo do njegovog obogaćenja. Također, apelant navodi da Okružni sud nije odlučio o njegovim žalbenim navodima kojima je ukazivao na situaciju kada je sud donio rješenje da se tužba smatra povučenom, a onda „potpuno neopravdano i suprotno zakonu“ to rješenje opozvao. Smatra da je Okružni sud bio dužan da odluči o tom žalbenom navodu, kako to propisuje član 97. stav 3. ZPP-a, te da cijelu stvar vrati u fazu donošenja rješenja o povlačenju tužbe. Dalje, apelant smatra da glavno potraživanje i kamate „nikako i ni pod kojim uvjetima“ sud u izvršnom postupku nije smio, u vremenu kada je to učinjeno, prenijeti na račun advokata D. R. Navodi da je na taj način sud dozvolio da se izvršenikova novčana sredstva prenesu na račun punomoćnika tražioca izvršenja suprotno članu 305. ZPP-a i članu 166. stav 2. ZIP-a, iako taj advokat za to nije imao punomoć propisanu zakonom. U tom kontekstu je ukazao i na odluke Ustavnog suda br. AP-2344/18, AP-1433/06 i AP-892/15.b)Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke, u kojoj su dati razlozi za takvu odluku. Smatra da nisu osnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji.

13. Okružni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani te je predložio da se apelacija odbije.

14. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani. Smatra da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava te da je dao dovoljno jasno obrazloženje za njeno donošenje.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13 ) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.

Sud u toku pripremanja glavne rasprave donosi odluke o upravljanju postupkom u skladu sa odredbama ovog zakona.

Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba. Član 84. stav (1)

Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

Član 97. stav 3.

Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.

Član 174.

Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta.

Član 198. stav 3.

Sud je vezan za svoja rješenja ukoliko se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.

Član 305. stav 1. tačka 3)

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

3. Povraćaj u pređašnje stanje

Član 328.

Ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju (povraćaj u pređašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

Kad se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kome se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.

Član 331.

Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje i nastaviti postupak.

16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 166. stav 2. (2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

U članu 166. u stavu 2. poslije riječi: “račun tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”, a poslije riječi: “iznos tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

VI.Dopustivost i meritum

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 P 040654 20 Rev od 10. februara 2021. godine i Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 040654 20 Gž 3 od 23. septembra 2020. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 10. februara 2021. godine, koje je apelant primio 12. marta 2021. godine, odbačena apelantova revizija kao nedopuštena. S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Okružnog suda od 23. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, te da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori suštinski odnose na navode o proizvoljnosti sudova u odlučivanju o pitanju punomoćnikovog ovlaštenja u ranije provedenom izvršnom postupku i na navode o nedostatku obrazloženja u odnosu na apelantove žalbene prigovore. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ta obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. U vezi s apelantovim tvrdnjama da sud nije mogao na zapisnik konstatirati da opoziva rješenje o povlačenju tužbe, Ustavni sud zapaža da je apelant taj navod istakao i u tužbi podnijetoj prvostepenom sudu i da je prvostepeni sud ocijenio da se radi o raspravnom rješenju sa zapisnika s tog ročišta i da, u smislu člana 84. stav 1. ZPP-a, nije bilo osnova da se takvo rješenje ponovo donese. Takvo obrazloženje je prihvatio Okružni sud.

25. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da „pretjerani formalizam“, prema praksi Evropskog suda, može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. To se obično događa u slučajevima koji uključuju posebno strogu konstrukciju proceduralnog pravila, čime se sprečava ispitivanje merituma zahtjeva, uz popratni rizik da bi pravo podnosioca predstavke na učinkovitu zaštitu sudova bilo povrijeđeno. Donoseći tu ocjenu, Evropski sud je često naglašavao pitanja „pravne sigurnosti“ i „pravilnog provođenja pravde“ kao dva središnja elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene proceduralnih formalnosti. Konkretno, Evropski sud je zaključio da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde, te tvore neku vrstu prepreke koja sprečava stranku u sporu da o njegovom ili njezinom slučaju odluči nadležni sud o meritumu (vidi Evropski sud, Efgan Çetin i ostali protiv Turske, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 14684/18, tačka 38. s daljnjim referencama).

26. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju, iako je predsjednik suda utvrdio da je sutkinja postupila protivno članu 97. stav 3. ZPP-a kada je na zapisniku s ročišta opozvala rješenje o povlačenju tužbe, insistiranje na ostanku na snazi rješenja o povlačenju tužbe bilo pretjerano formalističko i suprotno osnovnim načelima pravičnog i ekonomičnog vođenja parničnog postupka. Sankcija za kašnjenje od svega šest minuta, u situaciji kada je tužiočeva zastupnica odmah po dolasku objasnila razloge i zatražila nastavak rasprave, a sud to ocijenio opravdanim, ne bi bila razmjerna cilju procesne discipline, niti bi služila interesima pravde. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, iako povrat u prijašnje stanje nije formalno zatražen, Osnovni sud suštinski postupio prema članu 328. ZPP-a jer je odmah po dolasku tužiočeve zastupnice na ročište (nakon svega šest minuta) ocijenio kašnjenje opravdanim i nastavio raspravu. Na navedeni način je, prema ocjeni Ustavnog suda, Osnovni sud faktički odobrio povrat u prijašnje stanje stavljanjem van snage rješenja o povlačenju tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije izmijenio već konačnu procesnu odluku, suprotno članu 84. stav 1. ZPP-a, nego je preispitao svoje postupanje u toku istog ročišta, a u svjetlu naknadno nastale okolnosti (dolazak punomoćnika i opravdanje). U smislu navedenog, Ustavni sud ističe da bi insistiranje na ostanku rješenja o povlačenju tužbe uprkos neznatnom i opravdanom kašnjenju vodilo neopravdanom formalizmu, nepotrebnom procesnom usložnjavanju i povredi načela ekonomičnosti iz čl. 7. i 10. ZPP-a. Imajući i vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud suštinski primijenio pravne institute pravilno, čak i ako formalno nije koristio termin „povrat u prijašnje stanje“.

27. Također, Ustavni sud ukazuje da procesna poštenost praktički znači stranački koncipiran kontradiktoran postupak u kojem su saslušane obje strane tako da je objema stranama osiguran međusobno ravnopravan položaj pred sudom. Evropski sud je u predmetu Lazarević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, predstavka broj 61435/08, odluka dopuštenosti od 30. septembra 2010. godine, s daljnjim referencama) naveo: „Sud ponavlja da koncept poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u krivičnom ili građanskom postupku moraju u načelu imati priliku ne samo obznaniti bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i znati za sve predočene dokaze i očitovanja, odnosno podnesene radi utjecaja na odluku suda i davati primjedbe na njih […]. Ovo se stajalište ne mijenja kad je očitovanje neutralno u pogledu pitanja o kojem treba odlučiti sud, ili, prema mišljenju određenog suda, ne predstavlja nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja se već nije pojavila u pobijanoj odluci […].“ U svjetlu navedene prakse, Ustavni sud smatra da bi insistiranje na ostanku rješenja o povlačenju tužbe uprkos neznatnom kašnjenju punomoćnice tužiteljice predstavljalo pretjerani formalizam u smislu navedene prakse Evropskog suda i dovelo bi u pitanje procesnu poštenost postupka koja zahtijeva da sud uvaži okolnosti slučaja i omogući strani da ostvari pravo na saslušanje, bez nepotrebnog formalnog opterećenja.

28. Razmatrajući apelantove navode da Okružni sud nije obrazložio njegove prigovore koje je u odnosu na navedeno isticao protiv prvostepene presude, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju uvijek imati iscrpna obrazloženja već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, naročito kada je isto pitanje već dovoljno obrazložio prvostepeni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi odgovorili na navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, odnosno da osporene odluke zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, tako da Ustavni sud taj navod smatra neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4023/20od 9. marta 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je navedeni stav Okružnog suda u suprotnosti sa stavom izraženim u odlukama Ustavnog suda br. AP-2344/18, AP-1433/06 i AP-892/15, Ustavni sud zapaža da navedene odluke ne pokreću slična činjenična ni pravna pitanja koja su predmet konkretnog predmeta. Naime, apelant u konkretnom slučaju tvrdi da izvršni sud nije smio potraživanje njegovog prednika prenijeti na račun njegovog punomoćnika. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se u predmetu broj AP-892/15 radilo o tome da je apelant prigovore u vezi s punomoćnikovim ovlaštenjem istakao u izvršnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da se u predmetu broj AP-1433/06 radilo o tome da je apelant izričito ovlastio svog punomoćnika da naplati štetu u sudskom, vansudskom i izvršnom postupku. Okružni sud je u tom postupku zaključio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu odluke kojim se tužena obavezuje na isplatu na ruke apelantovog punomoćnika, ali je Ustavni sud zaključio da je takav stav suda proizvoljan i da je prekršeno pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1433/06 od 13. septembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-2344/18 zaključio da su arbitrarni stavovi i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda prema kojem apelantovo ovlaštenje punomoćniku da umjesto apelanta preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2344/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Vraćajući se na konkretni predmet koji se razmatra u ovoj odluci i suštinu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a koji se odnose na punomoćnikova ovlaštenja u izvršnom postupku, Ustavni sud zapaža da su sudovi o tom pitanju dali jasne i relevantne razloge (vidi tač. 8. i 10. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantov prednik u izvršnom postupku nije istakao prigovor kojim bi ukazao na razloge koji sprečavaju izvršenje rješenja o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine ili kojima je osporavao punomoć koju je dao. Imajući to u vidu, takav prigovor se ne može isticati u postupku u kojem se tužbenim zahtjevom traži naknada po osnovu neosnovanog obogaćenja, kako su to sudovi obrazložili. Takva obrazloženja sudova Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“, pa takvo odlučenje nije ni na koji način dovelo u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje su istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelantovih prigovora kojima je smatrao da nije dužan da tužiocu isplati razliku sredstava koja je njegov prednik primio na ime naknade za eksproprirane nekretnine, kada takvi zaključci nisu zasnovani na proizvoljnom utvrđivanju činjenica ili proizvoljnoj primjeni prava i kada su sudovi o svim relevantnim pitanjima dali obrazloženja koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1253/21 (G. Ć.) | Sudska praksa | Aktio