Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-125/23 (M. B.)

Odluka donesena 08. 02. 2023.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-125/23

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 02. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. februara 2023. godine, u predmetu broj AP-125/23, rješavajući zahtjev Maje Brkić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Maje Brkić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Maja Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Hadžibegović advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 029931 22 Uvp od 8. novembra 2022. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio provođenje prinudnog iseljenja – deložaciju po zaključku o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-82/99 od 5. juna 2017. godine i obavijesti Uprave od 26. decembra 2022. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Stavom I rješenja Uprave broj 23-04/I-23-82/99 od 7. marta 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Također, apelantici i ostalima je naloženo da se u roku od 15 dana isele iz spornog stana i da ga, slobodan od lica i stvari, predaju u posjed vlasniku, Željeznicama FBiH (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke).

3. Uprava je u obrazloženju rješenja navela da je vlasnik stana 17. decembra 1998. godine odbio apelantičin zahtjev za prenos stanarskog prava sa obrazloženjem da nije ispunila uslove iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Ocjenom izvedenih dokaza, Uprava je utvdila da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva bake Jelke Brkić koja je nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na spornom stanu. Navedeno je da apelantica nije dokazala da je ispunila uslove iz člana 6. u vezi sa čl.anom 21. ZSO za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva NSP. Apelantica nije dokazala faktičku zajednicu života i stanovanja kao ni namjeru življenja u tom stanu za života i u vrijeme smrti NSP, već je po ocjeni Uprave dokazala zajednicu života sa roditeljima. Pri tome je utvrđeno da apelantica ni u vrijeme smrti NSP nije bila u spornom stanu, jer je baka umrla u Hrvatskoj. Stoga je Uprava zaključila da nisu ispunjeni ni subjektivni elementi tj. namjera trajnog življenja sa NSP do smrti, niti objektivni elementi, odnosno faktičko življenje sa NSP kao osnov za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. Naime, kako je navedeno, u tom pogledu ne postoje adekvatni materijalni dokazi. Dalje je utvrđeno da je vlasnik spornog stana u zakonskom roku podnio zahtjev za apelantičino iseljenje iz stana shodno odredbi čl. 30. ZSO, tj. u roku od tri godine računajući od smrti NSP. Naime apelantičina baka je umrla 27. jula 1998. godine, a zahtjev za apelantičino iseljenje je podnesen 2. novembra 1998. godine.

4. Uprava je zaključkom od 5. juna 2017. godine utvrdila da je rješenje od 7. marta 2017. godine postalo izvršno 27. marta 2017. godine. Stoga je dozvoljeno izvršenje tog rješenja na način što je apelantici naloženo da u roku od 7 dana od prijema zaključka iseli iz spornog stana.

5. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-421/03 od 13. decembra 2017. godine odbijen je apelantičin prijedlog za ukidanje pravosnažnog rješenja Uprave od 7. marta 2017. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica osporava navedeno rješenje po pravu nadzora u skladu sa članom 260. st. 1. tačka 1.-5. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Međutim, Ministarstvo je obrazložilo da nisu ispunjeni uslovi za ukidanje rješenja ni po jednom osnovu iz navedene odredbe ZUP. Ukazano je da u upravnom postupku nisu učinjene teže procesnopravne nepravilnosti koje bi za posljedicu mogle imati poništavanje prvostepenog rješenja. Ministarstvo je istaklo da su za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana relevantne odredbe ZSO, a da su one u apelantičinom slučaju pravilno primijenjene. Ukazano je također da nisu primjenjene odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, pa stoga nisu ispunjeni uslovi za ukidanje rješenja po pravu nadzora zbog očite povrede materijalnog prava.

6. Odlučujući o apelantičinoj tužbi protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), je presudom broj 09 0 U 029931 17 U od 9. decembra 2021. godine apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju rješenja, Kantonali sud je zaključio da je pravilno i zakonito osporeno rješenje Ministarstva, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 029931 22 Uvp od 8. novembra 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. decembra 2021. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Kantonalni sud odlučio na temelju pravilne primjene materijalnog prava kada je zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 260. st. 1. tačka 1. do 5. ZUP za poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora. Smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana i o zahtjevu vlasnika stana za apelantičino iseljenje, a oba zahtjeva su podnesena 1998. godine. Vrhovni sud je obrazložio da je vlasnik privatiziran 2005. godine, ali da to ne znači da nije imao aktivnu legitimaciju da kao stranka učestvuje u konkretnom upravnom postupku. Naime, iz rješenja Agencije za privatizaciju BiH od 18. aprila 2018. godine proizlazi da stanovi nisu bili predmet privatizacije. Stoga je ocijenjeno da su neosnovani apelantičini navodi u vezi sa nedostatkom aktivne legitimacije vlasnika stana. Također, sud je zaključio da su neosnovani i apelantičini navodi da je došlo do povrede materijalnog prava, jer iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje čije se poništenje i ukidanje traži doneseno uz pravilnu primjenu čl. 6., čl. 21., čl. 22., čl. 28. i 30. ZSO.

8. Uprava je aktom broj 23-04/I-23-82/99 od 26. decembra 2022. godine obavijestila apelanticu da će shodno zaključku Uprave od 5. juna 2017. godine pristupiti njenom iseljenju iz spornog stana 24. januara 2023. godine u 11,00 sati, uz asistenciju policije.

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je ukazala da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer smatra da je dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Također navodi da osporene odluke „vrve“ od povrede prava na dom i imovinu, jer je iz spisa i dokumentacije koja je dostavljena sasvim jasno da je apelantica ostvarila dovoljno jaku vezu sa spornom nekretninom i da se ona ima smatrati njenim domom. Također navodi da se onemogućavanje ostvarivanja navedenog prava i prinudno iseljenje iz stana, ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu.

10. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica ističe da bi joj prinudnim iseljenjem iz spornog stana bila nanesena nesagledive štetne posljedice, koja bi se teško mogle popraviti, jer sa svojom mldb. djecom prebiva u tom stanu i jer nema nikakve druge nekretnine. Apelantica također smatra da odlaganje prinudnog iseljenja nije protivno javnom interesu, već bi to bilo nužno shodno članu 8. Evropske konvencije, kao i da bi odlaganjem prinudnog iseljenja protivnoj strani se ne bi počinila šteta.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantičinih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.

13. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da apelantica zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se do donošenja odluke o apelaciji obustavilo izvršenje apelantičino iseljenje iz stana shodno odlukama Uprave. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama da je sporni stan njen dom. Time apelantica zapravo pokreće pitanja koja se tiču merituma apelacije o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka. Dalje, apelantica tvrdi da bi prinudnim iseljenjem pretrpjela nesagledivu štetu jer sa mldb. djecom prebiva u stanu te da nema druge imovine. Smatra da odlaganje prinudnog iseljenja nije protivno javnom interesu, čak šta više navodi da je nužno shodno članu 8. Evropske konvencije i da odlaganjem prinudnog iseljenja protivnoj strani se ne bi počinila šteta. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi apelantičini navodi, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantičinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, tačka 15). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-125/23 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio