Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2115/21 (Udruženje Lovačko društvo „Srna-Grmeč“ Ključ)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2115/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2115/21, rješavajući apelaciju Udruženja Lovačko društvo „Srna-Grmeč“ Ključ, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja Lovačko društvo „Srna-Grmeč“ Ključ, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 048421 21 Gž od 22. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje Lovačko društvo „Srna-Grmeč“ Ključ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Babić&Co d.o.o. iz Zenice, podnio je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 048421 21 Gž od 22. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 048421 19 P od 8. januara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 048421 19 P od 8. januara 2021. godine apelant je obavezan da tužiocu I.K. (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade materijalne štete na motornom vozilu isplati novčani iznos, preciziran u izreci presude i da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je kao nespornu činjenicu utvrdio da se 1. januara 2019. godine na regionalnom putu Ključ-Sanski Most dogodila saobraćajna nezgoda, kojom prilikom je apelantovo vozilo oštećeno uslijed udara u divljač-divljeg vepra. Ukazao je da je odredbama Zakona o lovstvu propisano da se za vršenje lovstva osnivaju lovišta i da u lovište ne ulaze, između ostalog, javne prometnice (član 6). Dalje je naveo da je korisnik lovišta pravna osoba koja je na temelju odredbi tog zakona dobilo lovište na gospodarenje (član 2), te da je za štetu koju počini lovostajem zaštićena divljač odgovoran korisnik lovišta u čijem je lovištu šteta počinjena (član 70). U vezi sa tim, sud je istakao da iz Odluke o osnivanju lovišta na području USK od 15. maja 2008. godine proizlazi da je konkretno lovište dodijeljeno apelantu na gospodarenje. Dalje, sud je ukazao da divljač na putu ima svojstvo opasne stvari i da stoga za spornu štetu odgovara apelant kao imalac opasne stvari, u smislu odredbe člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je pri tome istakao da je kod takvog zaključka imao u vidu činjenicu da je sporne prilike u apelantovom lovištu bio dozvoljen lov na divljeg vepra uz upotrebu pasa goniča.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 048421 21 Gž od 22. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije sporno da javni put, shodno odredbi člana 6. stav 2. tačka 2. Zakona o lovstvu, ne spada u površinu lovišta. U vezi sa tim je istakao da ta činjenica ne isključuje apelantovu odgovornost za naknadu štete koju je prouzrokovala divljač koja je iz lovišta kojim apelant gospodari izašla na javni put koji prolazi kroz lovno područje. Sud je dalje ukazao da je apelant, shodno odredbi člana 68. Zakona o lovstvu, bio dužan preduzeti sve mjere da divljač ne bi mogla izaći iz lovišta na javni put. S obzirom da apelant nije dokazao da je poduzeo bilo kakve mjere s tim ciljem, sud je zaključio da je on u konkretnom slučaju pasivno legitimisan. Pri tome je istakao da apelant nije dokazao ni da je šteta nastala zbog nedostataka na cesti, da bi se radilo o odgovornosti upravitelja ceste, u smislu odredbe člana 20. Zakona o cestama. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, kao imalac opasne stvari, odgovoran za štetu koju je tužilac pretrpio, shodno odredbama čl. 154, 173. i 174. ZOO.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO i da su trebali primijeniti odredbe Zakona o lovstvu, kao lex specialis. Takođe navodi da sudovi nisu razmotrili sve činjenične i pravne elemente relevantne za utvrđivanje njegove odgovornosti za štetu, te da stoga obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Apelant navodi da su osporene odluke suprotne pravnom shvatanju koje je Ustavni sud zauzeo u odlukama br. AP 36/19 od 9. septembra 2020. godine, AP 1867/19 od 14. oktobra 2020. godine i AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine, te stoga smatra da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, koji upravlja lovištem na području javnog puta na kojem je došlo do štete uslijed udara vozila u divljač, odgovoran za tu štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 174. ZOO. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud istakao da apelant nije dokazao da je poduzeo bilo kakve mjere s ciljem sprečavanja izlaska divljači na javni put, u smislu odredaba člana 68. Zakona o lovstvu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanje odgovornosti lovačkog udruženja za štetu koja nastane udarom motornog vozila u divljač i da nije smatrao proizvoljnim stav sudova o pasivnoj legitimaciji lovačkog udruženja (vidi, primjera radi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 491/21 od 16. marta 2021. godine i AP 3005/21 od 9 marta 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 36/19 i AP 1867/19 (dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ukazuje da je razlog za usvajanje apelacija u tim postupcima bila činjenica da redovni sudovi u odlukama koje su osporene tim apelacijama nisu razmotrili sve relevantne činjenične i pravne okolnosti. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je, nasuprot tome, Kantonalni sud u osporenoj odluci razmotrio i pitanje odgovornosti za štetu u skladu sa odredbama Zakona o cestama i da je jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je šteta nastala zbog nedostataka na cesti, da bi se radilo o odgovornosti upravitelja ceste.
9. Apelant se takođe pozvao na Odluku o dopustivosti broj AP 1733/08 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbačena kao prima facie neosnovana apelacija podnesena protiv odluke redovnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete protiv lovačkog udruženja. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prilikom razmatranja apelacije uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja i da, shodno članu 31. Pravila Ustavnog suda, odlučuje u okviru apelacionih navoda, a apelant u tom postupku nije posebno obrazložio tvrdnju o povredi prava na koja se pozvao. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode da su osporene presude u suprotnosti sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda i da je stoga povrijeđen princip pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić