Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5064/22 (UNIQA osiguranje d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 02. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5064/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 02. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 8. februara 2023. godine, u predmetu broj AP-5064/22, rješavajući zahtjev UNIQA osiguranje d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev UNIQA osiguranje d.d.
Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. UNIQA osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa uposlenik Sanjin Šehović, podnio je 30. decembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 211441 22 Rev od 13. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 211441 21 Gž 2 od 27. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 211441 11 P 2 od 15. jula 2021. godine. Takođe, apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se odgoditi izvršenje odluka redovnih sudova.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 211441 11 P 2 od 15. jula 202. godine obavezan je apelant da na ime naknade troškova pružanja tuđe njege i pomoći za period od 28. juna 2009. do 1. septembra 2011. godine, te od 1. septembra 2011. do 7. juna 2012. godine, tužiocu M. O. (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to precizirano u st. I i II izreke presude. Takođe, obavezan je apelant da na ime mjesečne rente za tuđu njegu i pomoć isplaćuje tužiocu određeni novčani iznos počev od 8. juna 2012. godine pa ubuduće, sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to precizirano u stavu III izreke presude. Apelant je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužilac zadobio tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao vozač čije vozilo je osigurano kod apelanta, te je zbog toga bolnički i fizikalno liječen. Općinski sud je dalje naveo da su činjenice u vezi liječenja i potrebe za tuđom njegom i pomoći utvrđene na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Lj. O. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je tužiocu za vrijeme boravka u bolnici i rehabilitacionom centru, te u razdobljima kada je boravio kući, njegu i pomoć pružala njegova majka. Također je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Z. G, utvrđeno da će tužiocu i ubuduće biti potrebna tuđa njega i pomoć. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena cijena sata tuđe njege i pomoći od nemedicinske osobe. Pored toga, utvrđeno je da tužilac po osnovu rješenja Centra za socijalni rad Čitluk od 11. avgusta 2011. godine (u daljnjem tekstu: CSR) mjesečno prima novčani iznos na ime dodatka na tuđu njegu i pomoć. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se naknada za tuđu njegu i pomoć ostvaruje po pravilima socijalnog osiguranja. Naime, Općinski sud je ukazao da intencija zakonodavca, u odnosu na socijalna davanja, nije bila da se osiguravajuće kuće oslobode odgovornosti za štetu koju prouzrokuju njihovi osiguranici upotrebom motornog vozila. Općinski sud je ukazao da apelantova odgovornost proizilazi iz odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 211441 21 Gž 2 od 27. decembra 2021. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o isplati naknade troškova za pružanje tuđe njege i pomoći za period od 28. juna 2009. do 1. septembra 2011. godine tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka strana snosi svoje troškove postupka, dok je žalba u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da prisustvo tužiočeve majke za vrijeme liječenja u bolnici i rehabilitacionom centru nije bilo medicinski potrebno jer je stručno osoblje tih ustanova tužiocu pružalo cjelodnevnu njegu. S druge strane, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno dosudio naknadu za periode kada je tužilac bio na kućnom liječenju, te naveo da tužilac ima pravo na naknadu iako su mu članovi porodice besplatno pružili pomoć. Kantonalni sud je naveo da je takav pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda broj 70 0 R 000319 09 Rev od 8. marta 2011. godine. Kantonalni sud je zatim ukazao da je tužilac osoba sa 100% oštećenja organizma sa invaliditetom I grupe i tuđa pomoć i njega će mu doživotno biti potrebni. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke tužiočevo zdravstveno stanje definitivno, jer ne postoje eventualni medicinski postupci ili terapije koji bi na bilo koji način poboljšali njegovo zdravstveno stanje. Kantonalni sud je ukazao da se tuđa njega i pomoć tužiocu odnosi na obavljanje higijenskih potreba, pripremu i konzumaciju obroka, prevoz, pomoć pri hodu na svakoj vrsti neravne podloge. Pri tome je istakao da je naknada za tuđu njegu i pomoć koja je tužiocu dosuđena (stav III izreke prvostepene presude) umanjena za iznos koji prima po osnovu rješenja CSR. Sud nije cijenio ostale žalbene navode s obzirom na to da nisu od uticaja na pravilnost pobijane presude.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 211441 22 Rev od 13. septembra 2022. godine tužiočeva revizija je djelimično usvojena, drugostepena presuda preinačena tako da je apelant obavezan da na ime naknade troškova za pružanje tuđe njege i pomoći za period od 28. juna 2009. do 1. septembra 2011. godine isplati tužiocu novčani iznos preciziran u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant dužan nadoknaditi tužiocu troškove postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Istovremeno, apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da u periodu od 28. juna 2009. do 1. septembra 2011. godine tužilac nije sve vrijeme bio na bolničkom liječenju već je bio i na kućnom liječenju i da mu je tada pomoć drugog lica bila neophodna, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da je tužbeni zahtjev neodređen i samim tim suprotan članu 53. Zakona o parničnom postupku, te da je stoga trebao biti odbačen. Naime, pravilno je odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade za tuđu njegu i pomoći u vidu mjesečne rente u skladu sa članom 195. stav 2. u vezi s članom 188. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je sa 8. junom 2012. godine utvrđeno definitivno zdravstveno stanje tužioca, bez mogućnosti poboljšanja, te će od tada pa ubuduće imati potrebu za tuđom njegom i pomoći određeni broj sati dnevno. Pri tome je ukazano da niko, pa ni članovi najbliže porodice, nisu dužni da oštećenoj osobi besplatno pružaju njegu i pomoć, zbog čega je ocijenio neosnovanim apelantov navod da tužilac nema pravo na naknadu štete jer nije plaćao tuđu njegu i pomoć. S obzirom na to da je visina naknade utvrđena finansijskim vještačenjem, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odlučeno da zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu teku od kada je dospjela aplantova obaveza da je plati, shodno članu 277. ZOO.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, te detaljno obrazlaže u čemu se one ogledaju. Smatra da je dio tužbenog zahtjeva trebalo odbaciti zbog njegove neodređenosti. Apelant dalje navodi da tužilac nije dokazao bilo kakve stvarne troškove koji se odnose na pružanje tuđe njege i pomoći, već je o njemu brinula majka, a povremeno baka i brat. Apelant takođe ukazuje da nisu cijenjeni dokazi na okolnost da tužilac prima naknadu na ime tuđe njege i pomoći, te ističe da takvo pravo ne može ostvarivati od CSR, jer se radi o neosnovanom bogaćenju. Smatra da visina tužbenog zahtjeva nije pravilno utvrđena te da je konačnu odluku o visini obaveze donio vještak finansijske struke, a ne sud. Problematizira ocjenu nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke te ističe da sudovi nisu razmotrili njegove navode u vezi s tim. Također, apelant smatra da nije odgovoreno na njegove žalbene i revizione navode te da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
6. Apelant traži da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se odgoditi izvršenje odluka redovnih sudova. U prilog tome, apelant navodi da ukoliko presuda Vrhovnog suda bude ukinuta, njemu će biti nemoguće ili iznimno teško povratiti sredstva, jer je tužitelj fizičko lice bez zaposlenja i značajnih novčanih sredstava. Apelant dalje navodi da je tužitelj ishodovao rješenje o izvršenju i da je provedena zapljena njegovih novčanih sredstava, pri čemu je onemogućen da njima raspolaže, a ugrožena mu je likvidnost i stabilnost poslovanja.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
11. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio osim što je naveo da će mu, ukoliko presuda Vrhovnog suda bude ukinuta, biti nemoguće ili iznimno teško da povrati novčana sredstva, jer je tužilac lice bez zaposlenja i značajnih novčanih sredstava. Iz navedenog proizilazi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo zasniva na istim argumentima na kojima zasniva tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, koji se tiču merituma predmeta, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere, u okolnostima konkretnog slučaja, u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, podnesene apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić