Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-945/21 (O. V.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-945/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-945/21, rješavajući apelaciju Ostoje Vrbice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Vrbice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 157667 20 Rev od 14. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ostoja Vrbica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 157667 20 Rev od 14. decembra 2020. godine. Apelant osporava i Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 157667 19 Gž 2 od 2. jula 2020. godine i Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 157667 17 P2 od 29. augusta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Radeta Vidovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. jula 2022. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor. Odgovor Vrhovnog suda je 22. oktobra 2022. godine dostavljen apelantu na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 30. novembra 2012. godine protiv apelanta podnio tužbu Osnovnom sudu. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao da podnosi protivtužbeni kompenzacioni zahtjev protiv tužioca. Istovremeno, intervenijenti Goran Vidović i Saša Vidović (u daljnjem tekstu: intervenijenti) podnijeli su tužbu protiv apelanta i tužioca. Sve tužbe su podnesene radi naplate duga po osnovu zastupanja prednika tužioca i intervenijenata (u daljnjem tekstu: prednik) u postupku prodaje nekretnina, koje je na osnovu prednikove punomoći vršio apelant.
6. Prednik, koji je bio otac tužioca i djed intervenijenata, dao je apelantu punomoć 22. aprila 2009. godine, koja je ovjerena kod notara. Tom punomoći prednik je ovlastio apelanta da ga zastupa pred upravnim i sudskim organima i pravnim i fizičkim licima radi cijepanja parcela, pribavljanja potrebne dokumentacije te za zaključivanje i pristupanje notarskoj obradi ugovora o prodaji nekretnina u prednikovom vlasništvu, s tim da nakon prodaje dobijeni novac uplati na devizni račun tužioca. U punomoći je naznačeno da je tužilac obavezan da po primitku novca zadrži 1/6 uvećanu za 20% od ukupno primljenih iznosa, a nakon toga isplati jednake iznose od po 1/6 umanjene za 20% licima poimenično navedenim u punomoći, uključujući i intervenijente. Dalje, na osnovu navedene punomoći apelant je zaključio 10 kupoprodajnih ugovora s trećim licima. Tužilac i intervenijenti su tvrdili da apelant nije na račun uplatio ukupan iznos kupoprodajnih cijena, pa su podnijeli tužbe protiv apelanta. Apelant je tvrdio da je snosio troškove brige i ishrane prednika dok je on boravio u svojoj kući, a nakon toga i prednikovog smještaja u starački dom. Također je tvrdio da je ulagao sredstva u njegovu porodičnu kuću u iznosima preciziranim u presudama. Apelant je tvrdio da navedene troškove nije naplatio od prednika, zbog čega je podnio kompenzacionu protivtužbu protiv tužioca kao njegovog nasljednika. U postupku su provedeni brojni dokazi precizirani u presudama.
7. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 157667 12 P od 22. maja 2015. godine kojom je djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Protiv te presude apelant i intervenijent su podnijeli žalbe koje je Okružni sud uvažio Rješenjem broj 71 0 P 157667 15 Gž od 13. maja 2016. godine, pa je osporenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
8. Osnovni sud je zatim donio Presudu broj 71 0 P 157667 17 P 2 od 29. augusta 2019. godine. Navedenom presudom djelimično su usvojeni tužiočev tužbeni zahtjev, apelantov kompenzacioni protivtužbeni zahtjev te zahtjev intervenijenata, sve na način detaljno naveden u izreci. Protiv ove presude apelant i tužilac su podnijeli žalbe Okružnom sudu.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 157667 19 Gž 2 od 2. jula 2020. godine djelimično je usvojena tužiočeva žalba te je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je osnovano apelantovo potraživanje u iznosu od 37.542.19 KM. Određeno je da se to potraživanje treba prebiti s tužiočevim potraživanjem u iznosu od 66.146.35 KM. Utvrđeno je da apelantu i tužiocu pripadaju zakonske zatezne kamate precizirane u presudi. Odbijeni su apelantovi zahtjevi za isplatu preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev da mu tužilac nakon izvršenog prebijanja potraživanja isplati razliku u iznosu od 56.635,91 KM.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 89 1 P 019650 20 Rev 2 od 14. decembra 2020. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju i preinačio obje nižestepene presude tako što je utvrdio da je osnovano i apelantovo (45.250,94 KM) i tužiočevo (66.146,35 KM) potraživanje. Utvrđeno je da se potraživanja prebijaju i da je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 20.895,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od datuma određenog u izreci ove presude. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike između kompenziranog i potraživanog iznosa. U preostalom dijelu apelantova je revizija odbijena. U obrazloženju je istaknuto da apelant u toku postupka pred nižestepenim sudovima, kao ni u revizionom postupku, nije osporavao tužiočev zahtjev za isplatu potraživanog iznosa. Apelant nije dokazao da je imao troškove za izdržavanje prednika, troškove sahrane prednika kao i druge troškove u iznosu koji je potraživao. Naime, sud je zaključio da računi za te troškove koje je apelant priložio ne mogu predstavljati dokaz da ih je apelant i platio jer apelant kao dokaz nije ponudio potvrde o plaćanju. Istaknuto je i da nije osnovano apelantovo potraživanje za ulaganje u prednikovu porodičnu kuću jer je u postupku, na osnovu priloženog računa, utvrđeno da se to navodno ulaganje desilo prije nego je prednik apelantu dao punomoć, a nema dokaza da je taj račun zaista plaćen.
11. S druge strane, sud je zaključio da je osnovan apelantov revizioni navod u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za izvršenje poslova iz naloga. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, kako su to utvrdili i nižestepeni sudovi, punomoć koju je prednik dao apelantu predstavlja ugovor o nalogu kojim nije ugovorena naknada za izvršenje naloženih poslova. Prednik je zbog toga bio obavezan apelantu isplatiti uobičajenu naknadu u skladu s odredbama člana 761. ZOO-a, koja u praksi uobičajeno iznosi 5% od ukupno postignute kupoprodajne cijene, što daje iznos preciziran u presudi. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je s prednikom imao usmeni dogovor o visini naknade za poslove iz naloga. Kako utvrđenu naknadu od 5% prednik nije isplatio apelantu, tu naknadu su obavezani da isplate prednikovi nasljednici. tj. tužilac, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužioca, u skladu s odredbama člana 163. Zakona o nasljeđivanju. U odnosu na troškove postupka, Vrhovni sud je istakao da su dosuđeni u skladu s odredbama čl. 386. i 397. Zakona o parničnom postupku uzimajući u obzir procent uspjeha stranaka u postupku.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da sporna punomoć predstavlja ugovor o nalogu jer je nepotpuna i neuredna, ali ne precizira u čemu se nepotpunost i neurednost sastoji. Navodi također da je punomoć prestala postojati danom prednikove smrti te smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 767. ZOO-a. Navodi i da su mu, nakon što je prednik umro, njegovi nasljednici, uključujući tužioca i intervenijente, zabranili da izvrši preostale dijelove naloga iz punomoći i da su tražili da se ostali neprodati dio nekretnina raspravlja kao prednikova zaostavština u ostavinskom postupku. Smatra da su tužilac i intervenijenti postupajući na takav način jednostrano raskinuli dvostrano obavezujući ugovor. Zbog toga, kako navodi, on nema obavezu da im plati potraživani iznos vezan za prodaju parcela po osnovu punomoći, kako je to zaključio Vrhovni sud.
13. Apelant također smatra da su redovni sudovi donoseći suprotnu odluku proizvoljno primijenili odredbe člana 123. ZOO-a kojima je jasno propisano da kod dvostrano obavezujućih ugovora, ako jedna od strana nije ispunila svoj dio obaveza, ni druga strana to nije dužna učiniti. Dalje navodi da je proizvoljno primijenjen i član 761. ZOO-a kada mu je dosuđena naknada od 5%, jer je s prednikom usmeno dogovoreno da ta naknada bude 10%. Apelant ističe da nije tačno da nije osporavao tužiočevo potraživanje jer je „jasno da je podnio protivtužbeni zahtjev“. Osim toga, apelant navodi i da su sudovi donijeli odluke na osnovu proizvoljne ocjene dokaza, uključujući i nalaze i mišljenje vještaka, ali ne precizira u čemu se ta proizvoljnost sastoji. Apelant navodi i da je odluka o troškovima postupka „nerazumna, nelogična i proizvoljna“ jer je postupak vođen isključivo radi tužiočevog potraživanja koje mu ne pripada. Također, apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i da je diskriminiran, ali to nije posebno obrazložio. Smatra i da je postupak predugo trajao te traži da mu zbog toga Ustavni sud dodijeli naknadu od 10.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima istaknutim u njegovoj presudi te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 761. Ako drukčije nije ugovoreno, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu.
Član 769. (1) Kad je nalogodavac odustao od ugovora, kao i kad je umro ili pao pod stečaj, ili potpuno ili djelimično lišen poslovne sposobnosti, nalog prestaje u trenutku kad je nalogoprimac saznao za događaj zbog kojeg nalog prestaje. (2) Kad je nalogoprimcu izdato pismeno punomoćje, dužan ga je vratiti po prestanku naloga.
VI. Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporenu presudu
20. U vezi s navodima o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava (vidi tač. 10. i 11. ove odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da je odredbom člana 761. ZOO-a, koju je Vrhovni sud primijenio na konkretan slučaj, propisano da nalogodavac isplaćuje naknadu za poslove obavljene na osnovu naloga u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu. Vrhovni sud je utvrdio da uobičajena naknada za poslove takve vrste u praksi iznosi 5% od ukupne cijene, pa je toliko dosudio apelantu. Ustavni sud zapaža da je apelant nezadovoljan dosuđenim iznosom u visini od 5% od ukupne cijene te da je tvrdio da je s prednikom dogovorio isplatu od 10%, ali da u vezi s tim nije pružio dokaze. Dalje, apelant tvrdi da su proizvoljno primijenjene i odredbe člana 767. ZOO-a. Međutim Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud na konkretan slučaj nije ni primijenio te odredbe, nego, kako je to obrazloženo u presudi, odredbe člana 769. ZOO-a. Tim odredbama su, između ostalog, regulirana pitanja trenutka i vremena prestanka naloga i punomoći u slučaju kada nalogodavac umre, što se i desilo u konkretnom predmetu. Zbog toga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku suda da su nasljednici prednika osnovano tražili da apelant prestane obavljati poslove iz naloga radi provođenja ostavinskog postupka jer je prednik/nalogodavac umro.
22. Osim toga, Ustavni sud smatra da se odredbe člana 123. ZOO-a, na čiju se navodnu proizvoljnu primjenu apelant poziva, ne mogu primijeniti na konkretan slučaj jer one reguliraju situaciju u kojoj je kod jedne strane iz dvostrano obavezujućih ugovora nastupila nemogućnost izvršenja obaveze, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Predmet spora, o kojem je konačno riješio Vrhovni sud osporenom presudom, nije se odnosio na situaciju koja je regulirana odredbama člana
123. ZOO-a niti je Vrhovni sud na osnovu navedenog člana donio osporenu odluku. Stoga su neosnovani i navodi o proizvoljnoj primjeni člana 123. ZOO-a.
23. Pored toga, iz stanja spisa je vidljivo da je apelant podnio kompenzacionu tužbu tražeći da se njegovo potraživanje prema tužiocu kompenzira s tužiočevim potraživanjem. Iz navedenog proizlazi da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u toku postupka osporavao tužiočevo potraživanje. Ustavni sud također primjećuje da apelant tvrdi da je punomoć odnosno ugovor o nalogu nepotpun i neuredan te da dokazi nisu pravilno provedeni i ocijenjeni. Međutim, apelant, osim paušalnim navodima, ničim ne obrazlaže te svoje tvrdnje, pa Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi neosnovani.
24. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su troškovi postupka proizvoljno dosuđeni, Ustavni sud ukazuje da se Vrhovni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pozvao na odredbe čl. 386. i 397. ZPP-a kojim je regulirano pitanje dosuđivanja troškova postupka kada se procentualno uspije u parnici. Međutim, apelant u pogledu navedenog nije naveo bilo šta čime bi doveo u pitanje primjenu navedenih odredbi suprotno standardima prava na pravično suđenje ili na njegovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ostale aspekte nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
26. Apelant navodi i da je postupak u njegovom predmetu predugo trajao i traži da mu Ustavni sud zbog toga dosudi naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da je već rješavao pitanje dužine trajanja ovog postupka po apelaciji intervenijenata. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-3768/20 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je u odnosu na navode o dužini trajanja postupka apelaciju odbio kao neosnovanu. U toj odluci Ustavni sud je istakao da „je postupak složene prirode, da je proveden obiman dokazni postupak, da je u postupku učestvovalo više stranaka o čijim tužbenim, protivtužbenim zahtjevima te intervencijskoj tužbi je Osnovni sud odlučivao, navedeni period prvostepenog postupka se ne može smatrati nerazumnim […]. U ponovljenom postupku Okružni sud je u drugostepenu odluku donio [...] približno 11 mjeseci nakon donošenja prvostepene presude. Takvo postupanje Okružnog suda u ponovljenom postupku je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje [...]. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud promptno, u periodu od dva mjeseca, donio revizionu odluku [...]. Zbog navedenog, Ustavni zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku“.
27. U konkretnom slučaju radi se o istom postupku i istim okolnostima kao i u predmetu broj AP-
3758/20, pa Ustavni sud da nema razloga da u ovom predmetu zaključi drugačije. Stoga se umjesto posebnog obrazloženja prava na suđenje u razumnom roku u ovom predmetu Ustavni sud poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP-3768/20, pa ove apelantove navode odbija kao neosnovane.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Ostali navodi
29. Apelant smatra da su mu u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeni i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i da je diskriminiran. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju prava na imovinu u suštini temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
30. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i da je diskriminiran, apelant nije iznio bilo kakve argumente, pa Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.
VII. Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak u kojem je bilo više tužilaca i više tuženih i koji je bio složen na tri sudske instance trajao osam godina, a u postupku je doneseno više meritornih sudskih odluka i postupak je okončan.
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada nema ničeg što bi ukazivalo da su činjenice u postupku proizvoljno utvrđene ili da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić