Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/21 (D.S.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1709/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1709/21, rješavajući apelaciju D.S. vlasnice restorana u Trebinju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.S. vlasnice restorana u Trebinju podnesena protiv protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 011983 20 Pž od 10. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.S., vlasnica restorana u Trebinju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drago Babić advokat iz Bileće, podnijela je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011983 20 Pž od 10. marta 2021. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 011983 19 Ps od 22. jula 2020. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev te je JP „Putovi Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da joj naknadi materijalnu štetu i izgubljenu dobit u iznosima preciziranim u izreci presude. Također tuženom je naloženo da izgradi odvodni kanal ispod raskrsnice magistralnog puta Trebinje - Dubrovnik, (u daljnjem tekstu: sporni objekat) za oborinske vode, dovoljne propusne moći da evakuišu sve vode sa parkinga ispred objekta, te time spriječi buduće poplave i štetu koja bi apelantici nastala.

3. Okružni privredni sud je ocjenom izvedenih dokaza, uključujući i rješenje od 20. februara 2017. godine kojim je apelantici odobrena „registracija preduzetničke djelatnosti u obliku radnje“ na navedenoj adresi, utvrdio da je apelantica pretrpila štetu zbog poplave spornog objekta koja se desila u noći između 29. na 30. novembar 2018. godine. Vrijednost radova na sanaciji i otklanjanju štete na spornom objektu i visinu štete na opremi i inventaru koji se nalazio u objektu, Okružni privredni sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske i ekonomske struke. Ti nalazi su sačinjeni na osnovu apelantičinog zapisnika o oštećenju na spornom objektu i inventaru te fotodokumentacije – 33 fotografije koji je sačinila apelantica. Okružni privredni sud je ukazao da je apelantica tužbeni zahtjev za naknadu štete od tuženog temeljila na odredbama čl. 155, 156, 189. i

207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga Okružni privredni sud je naveo da je izvršio uvid u spis Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te utvrdio da je pred tim sudom vođen postupak po tužbi drugih lica protiv tuženog, radi naknade materijalne štete na istom objektu. U vezi s tim je ukazao da je u tom predmetu utvrđeno da je uzrok plavljenja apelantičinog ugostiteljskog objekta „nedovoljna propusnost vodnog propusta ispod raskrsnice magistralne saobraćajnice iz Trebinja prema Dubrovniku“.

4. Dalje, Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je ukazao da tuženi odgovara za štetu za koju bi odgovarala nekadašnja Samoupravna interesna zajednice za magistralne puteve BiH (u daljnjem tekstu: SIZ), jer je šteta nastala izvođenjem radova na magistralnom putu Trebinje – Dubrovnik. Naveo je da tuženi, prema odredbi člana 11. Zakona o javnim putevima RS, upravlja, gradi i provodi zaštitu na tom putu. Okružni privredni sud je naveo da nakon izgradnje raskrsnice sporni objekat „neminovno tone jer propust koji je izgrađen ispod raskrsnice nije dovoljne propusne moći“. Stoga je udovoljio i tom dijelu apelantičinog tužbenog zahtjeva i obavezao tuženog da izgradi odvodni kanal. Okružni privredni sud je ukazao da odgovornost tuženog proizlazi iz odredbe člana 207. ZOO, kojim je propisano da naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem radova.

5. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 011983 20 Pž od 10. marta 2021. godine žalba tuženog je usvojena, presuda prvostepenog suda preinačena, tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i naveo da je taj sud između ostalog utvrdio da se kod Osnovnog suda vodio postupak „radi naknade štete koja je nastala u poplavama koja je zadesila Trebinje 1985. godine“. Također, ponovio je i pravne stavove na kojima je prvostepeni sud utemeljio odlučenje. Suprotno rezonovanju prvostepenog suda, Viši privredni sud je istakao da apelantica nije dokazala niti jednu odlučnu činjenicu za razrješenje konkretnog spora. U vezi s tim je ukazao da je nesporno da apelantica ima rješenje da u objektu obavlja dopunsku djelatnost, ali da nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju u postupku. Naime, apelantica je, u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP, bila dužna dokazati da je vlasnica spornog objekta, što se u smislu člana 55. Zakona o stvarnim pravima dokazuje izvodom iz zemljišnih knjiga, ili dokazati da sporni objekat koristi po osnovu ugovora o zakupu ili o drugom pravnom poslu. U tom slučaju je trebala dokazati i ko je tim ugovorom preuzeo obavezu održavanja objekta ili otklanjanja štete. Viši privredni sud je dalje istakao da apelantica također nije dokazala da je inventar koji se nalazio u objektu njeno vlasništvo ili da se radi o inventaru koji je preuzela u posjed po osnovu ugovora o zakupu ili posluzi ili o nekom drugom pravnom poslu. Ukazao je na obavezu apelantice da vodi poslovne knjige i inventurne liste, sve u cilju dokazivanja koja imovina/inventar se vodi kao imovina sa kojom obavlja registrovanu djelatnost.

6. Dalje, Viši privredni sud je istakao da zapisnik o oštećenju spornog objekta i fotodokumentacija koju je sačinila apelantica ne mogu imati snagu materijalnog dokaza podobnog za vještačenje. Osim toga je istakao da okolnost da li je poplava u uzročno posljedičnoj vezi sa odvodnim kanalom nije činjenica koju može utvrditi sud na osnovu neposrednog opažanja. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je sljedništvo između SIZ-a i tuženog „potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj 95 0 P 003100 /14 P 2 Osnovnog suda“. Međutim, apelantica, u smislu člana 154. u vezi sa 207. ZOO, nije dokazala „da tuženi – njegov prednik nije izveo radove na odvodnom kanalu“ i da je taj propust doveo do poplave 29. na 30. novembar 2018. godine“. Stoga je zaključio da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda o postojanju pasivne legitimacije tuženog. Viši privredni sud je dalje naveo da činjenično utvrđenje u predmetu Osnovnog suda (vidi, tačka 3. ove odluke) „nije moglo biti osnov prvostepenom sudu u ovom postupku“. U vezi s tim je istakao da u konkretnom slučaju nijedna od činjenica odlučna za rješavanje spora nije dokazana počev od legitimacije stranaka, osnova i visine, što je za posljedicu imalo donošenje nezakonite odluke.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je Viši privredni sud na proizvoljan način zaključio da apelantica nije dokazala odlučne činjenice za rješavanje predmetnog spora. Apelantica stav Višeg privrednog suda dovodi u vezu sa odlukom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2015. godine, u kojem je usvojen tužbeni zahtjev za naknadu štete na istom objektu uzrokovane poplavom iz 1985. godine. U vezi s tim, apelantica ističe da tuženi od 2015. godine do danas nije poduzeo niti jednu radnju u cilju otklanjanja štete na propusnim kanalima koji se nalaze ispod navedenog magistralnog puta Trebinje – Dubrovnik. Pri tome ističe da je Viši privredni sud „ignorisao postupak pred Vrhovnim sudom“, jer je to kako navodi bio jedini način da njen tužbeni zahtjev odbije, za razliku od postupanja prvostepenog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne propise odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud naročito detaljno obrazložio zašto smatra da apelantica, u smislu odredbi čl. 154. i 207. ZOO, nije dokazala niti jednu odlučnu činjenicu za razrješenje predmetnog spora. Također je obrazložio zašto presuda Vrhovnog suda i činjenično utvrđenje u predmetu Osnovnog suda, koji se odnosio na naknadu štete nastale u poplavama 1985. godine, nije relevantno u okolnostima apelantičinog slučaja. Budući da je utvrđivanje uvjeta neophodnih za naknadu štete faktičko pitanje koje je determinirano okolnostima svakog konkretnog slučaja, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/21 (D.S.) | Sudska praksa | Aktio