Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-624/21 (M.U.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Internet
  • Javna funkcija
  • Sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-624/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-624/21, rješavajući apelaciju M. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. U. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 232645 20 Gž 2 od 21. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Mladen S. Mitrović, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 232645 20 Rev od 11. decembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 232645 20 Gž 2 od 21. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 232645 19 Mal 2 od 25. januara 2020. godine. Apelant je 24. februara 2021. godine dopunio apelaciju. Apelantov punomoćnik je dopisom od 20. septembra 2023. godine obavijestio Ustavni sud da se zbog imenovanja na javnu funkciju privremeno prestaje baviti advokaturom te da njegov predmet preuzima Nikola Markočević, advokat iz Banjaluke.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3632/20 od 10. novembra 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv osporene presude Okružnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju.

3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Srđana Puhala i Udruženja građana „Zašto ne“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 30. juna i 4. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud i Osnovni sud su 7. jula i 10. augusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nisu dostavili traženi odgovor.

5. Odgovori na apelaciju su 22. augusta 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 30. augusta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 Mal 232645 19 Mal 2 od 25. januara 2020. godine donesenom u ponovnom postupku, nakon što je drugostepeni sud vratio predmet na ponovno suđenje, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu radi naknade štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM ili iznose od po 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove postupka.

8. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je među strankama nesporno da je apelant u novembru 2015. godine kao odbornik na Skupštini Grada Banjaluka komentirao peticiju građana za očuvanje parka u naselju Borik (u daljnjem tekstu: peticija). Tom prilikom apelant je postavio pitanja: „Ko je sve potpisao peticiju, ima li među njima Muslimana i Hrvata i ko je to protiv crkve?“ Dalje, sud je utvrdio da je prvotuženi na svom blogu u okviru internetske stranice Frontal.ba napisao i objavio tekst pod naslovom „Da li je [apelant] veći Srbin, pravoslavac ili rasista?“ (u daljnjem tekstu: sporni tekst), dok je 9. decembra 2015. godine na internetskoj stranici Istinomjer.ba objavljena montirana fotografija apelanta kao Adolfa Hitlera s naslovom „Na krvna zrnca razbrojs“ i prenesena apelantova izjava sa sjednice gradske skupštine. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant oklevetan navedenim objavama, odnosno da li su mu u tom smislu povrijeđeni čast i ugled. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka (čitanjem spornog teksta, uvidom u objavu drugotuženog te saslušanja parničnih stranaka i svjedoka) utvrdio da je prvotuženi u svom tekstu kritizirao apelanta zbog njegove izjave koju je dao na skupštini. Pri tome, sud je utvrdio da je prvotuženi iznio stav da je apelantova izjava rasistička zato što „diskriminira građane Banjaluke koji nisu srpske nacionalnosti“ i upućuje na zaključak da nemaju pravo da potpisuju građanske peticije. Osim toga, prvotuženi je u spornom tekstu naveo i podatke u vezi s apelantovom djelatnošću, javnim funkcijama i priznanjima koje je preuzeo s apelantovog internetskog portala. Dalje, na stranici koju uređuje drugotuženi (Istinomjer.ba) 9. decembra 2015. godine objavljena je montirana fotografija apelanta kao Adolfa Hitlera, za koju je utvrđeno da je autorsko djelo drugotuženog, uz prenošenje apelantove izjavu sa sjednice gradske skupštine.

9. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da treba praviti razliku između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje. U vezi s tim, sud je naveo da se izražavanja tuženih odnose na izražavanje mišljenja (vrijednosnog suda) o apelantovom ponašanju, odnosno apelantovim izjavama datim povodom građanske peticije za očuvanje parka. Dalje, tuženi su apelantovu izjavu okarakterizirali kao „diskriminaciju i rasizam“ budući da se u njoj potencira distinkcija između građana potpisnika peticije po osnovu njihove nacionalne i vjerske pripadnosti. Sud je utvrdio da apelant nije osporio sadržaj svoje izjave, pa proizlazi da su u spornim objavama istinito prenesene njegove izjave sa zasjedanja gradske skupštine, kao i njegovi biografski podaci. S druge strane, Osnovni sud je naveo da se karakteriziranje apelantove izjave rasističkom ili fašističkom, bez obzira na to koliko je to bilo neugodno za apelanta, ne može smatrati klevetom i ne prelazi granice slobode izražavanja, posebno ako se ima u vidu da je apelant političar i vršilac javne funkcije (odbornik), čime je dobrovoljno pristao da se njegovo ponašanje u vezi s obavljanjem funkcije podvrgava stalnoj kritici, komentiranju i osudi javnosti, te bez obzira na to da li ga takva izražavanja vrijeđaju ili uznemiravaju. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 5. ZZK-a, kojom je regulirana odgovornost za klevetu. Naime, strankama nije sporan sadržaj apelantove izjave sa zasjedanja gradske skupštine, koja je tužene navela da iznesu vrijednosni sud u formi spornog teksta odnosno satirične montirane fotografije.

10. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Mal 232645 20 Gž 2 od 21. jula 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda te ukazao na apelantove žalbene navode i na sadržaj odredbe člana 5. ZZK-a i člana 10. Evropske konvencije. Dalje, Okružni sud je pojasnio pojam peticije istaknuvši da se prilikom potpisivanja peticije građani ne izjašnjavaju o bilo kakvoj etničkoj, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, te je u tom kontekstu ukazao na odredbe čl. 10. i 32. Ustava Republike Srpske. Okružni sud je naveo da je tokom rasprave u vezi sa spornom peticijom, koja je od javnog interesa, apelant kao odbornik u Skupštini grada svojom izjavom (odborničkim pitanjem) izazvao reakcije, nakon čega su tuženi objavili sporni tekst i fotografiju. Međutim, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu zaštite njegova prava kako je tražio, odnosno da se utvrdi da je sporno izražavanje bilo neopravdano i nepotrebno. Naime, u spornom tekstu u kojem je prvotuženi iznio svoje mišljenje o apelantu, u kontekstu njegove izjave date u Skupštini, nisu iznesene neistine kojima bi se vrijeđao ugled apelanta i koje bi se mogle smatrati klevetom u smislu odredbi ZZK-a. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da izražavanje tuženih ne prelazi prihvatljive granice slobode izražavanja, posebno kada se ima u vidu da je apelant političar koji obavlja javnu funkciju, kako je to obrazložio i prvostepeni sud. Pravilan je i zaključak prvostepenog suda da iznošenje mišljenja tuženih u pogledu apelantove izjave predstavlja vrijednosni sud na osnovu kojeg se ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o kleveti. Također, Okružni sud je istakao da objavljivanje fotografije nije nespojivo sa članom 10. Evropske konvencije i da se ne može „smatrati klevetom“. To je zato što objavljivanje apelantove fotografije ne prelazi prihvatljive granice slobode izražavanja, odnosno nije toliko ozbiljno da bi u okolnostima konkretnog slučaja opravdalo dosuđivanje naknade štete.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 232645 20 Rev od 11. decembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena iz formalnih razloga.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da ga tuženi nisu oklevetali svojim izražavanjima, kao i da su propustili da ocijene da li su tuženi imali dobru namjeru prilikom objave spornog teksta i fotografije, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe čl. 5. i 6. ZZK-a i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je naveo da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje te da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava. Smatra da takvim postupanjem sudova nije uspostavljena pravična ravnoteža između čl. 8. i 10. Evropske konvencije budući da sudovi nisu kritički analizirali sporno izražavanje tuženih koje apelant smatra neprimjerenim. Također, apelant smatra da sudovi nisu dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odluke. Navodi da sudovi nisu imali u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kojom je jasno utvrđena granica između dozvoljene kritike javnosti i prekoračenja te granice, tj. zloupotrebe prava na slobodu izražavanja. U vezi s tim, apelant je ukazao na odluke Evropskog suda Jesild protiv Danske, I. A. protiv Turske, Erdogdu i Ince protiv Turske, Sanocki protiv Poljske, PETA Detschland protiv Njemačke i M'Bala M'Bala protiv Francuske. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe prava na slobodu izražavanja s obzirom na to da ga je drugotuženi na fotografiji uporedio s Hitlerom, što je suprotno praksi Evropskog suda „koji najoštrije osuđuje bilo kakvo povezivanje ličnosti s Hitlerom, fašizmom ili rasizmom (ako za to nema ozbiljnog osnova)“.

14. Apelant navodi da drugostepeni sud nije obrazložio njegove žalbene navode, čime je počinio povredu prava na obrazloženu odluku. Pored toga, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao razmatrati njegovu reviziju s ciljem osiguravanja jedinstvene primjene prava u sporovima koji se tiču klevete. Nadalje, istakao je da odredbe ZZK-a nisu dovoljno decidirane i određene, što koriste sudovi kada zauzimaju stav o tome kada se neki tekst može definirati kao kleveta, pravdajući to zaključkom „prema ocjeni ovog suda“ bez obrazloženja svoje ocjene, te kvalifikacijom da se radi o „vrijednosnom sudu“. Apelant smatra da bi „u ovakvim predmetima trebalo uspostaviti određene kriterije kojih bi se sudovi trebali pridržavati u sporovima navedene prirode tako što bi se definirale određene situacije kada se može prihvatiti da određeno izražavanje predstavlja klevetu“. Također, apelant traži naknadu troškova za sastavljanje apelacije.b)Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud je naveo svoj stav iz osporene odluke te istakao da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, uz prijedlog da se apelacija odbije.

16. Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

17. Apelant je u izjašnjenju naveo da redovni sudovi nisu dali odgovore na navode iz apelacije. Smatra da je u apelaciji vidljivo zašto su mu povrijeđena prava koja je naveo, te je predložio da Ustavni sud donese odluku u skladu s njegovim prijedlogom iz apelacije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. Neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. st. 1,2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema općem shvatanju javnosti, značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud ukazuje da je primjena odredbi ZPP-a koje se tiču odlučivanja o dopustivosti revizije i, u vezi s tim, pitanje da li se radi o pitanju važnom „za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“ u isključivoj nadležnosti Vrhovnog suda, pa Ustavni ne može ulaziti u tu procjenu. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 232645 20 Gž 2 od 21. jula 2020. godine koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-3632/20 (vidi tačku 2. ove odluke). U vezi s tom odlukom Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Ustavni sud najprije ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, taj sud ima posljednju riječ kada se radi o pravnoj karakterizaciji činjenica predmeta i „ne obavezuje ga karakterizacija koju su dali podnosilac predstavke ili vlada“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 72850/14, tačka 65). Naime, sud je taj „koji podvodi činjenično stanje prigovora pod odgovarajuću pravnu normu ispitujući ga na osnovu članova ili odredbi Konvencije koji se razlikuju od onih na koje se poziva“ podnosilac predstavke (vidi Evropski sud, Nikolić protiv Srbije, presuda od 19. oktobra 2021. godine, predstavka broj 15352/11, tačka 37).

23. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, pa će ispitati apelantove navode prema standardima navedenog prava.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 55). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određeni stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud dalje zapaža da je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj i c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.

28. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a i ZPP-a koji su objavljeni i dostupni javnosti. Također, miješanje je imalo legitiman cilj, a to je zaštita prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 73).

29. Ustavni sud će dalje ispitati je li Okružni sud u osporenoj odluci uspostavio pravičnu ravnotežu između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud utvrdio relevantna načela koja bi trebalo razmotriti u kontekstu uspostavljanja pravične ravnoteže između jednako važnih, ali u određenom slučaju suprotstavljenih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, tač. 109−113, ECHR 2012. i Žiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 74). Ti kriteriji, zavisno od relevantnosti u svakom konkretnom slučaju, jesu: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ali i cjelokupni kontekst koji je važan za donošenje odluke.

30. Odgovarajući na pitanje da li su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni kriteriji, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno utvrdili da se radi o temi od javnog interesa, s obzirom na to da se odnosila na peticiju kojom su se građani izjašnjavali o tome da li podržavaju izgradnju crkve u gradskom parku. Međutim, Ustavni sud smatra da je peticija koja se odnosi na izgradnju crkve u gradskom parku pokrenula diskusiju tokom koje su date diskriminatorne izjave. Stoga, javni interes proizlazi iz spora zbog diskriminatornih izjava koje je dao političar u skupštini.

31. Što se tiče pitanja da li je apelant poznat, Ustavni sud ukazuje da je potrebno razlikovati privatna lica od lica koja djeluju u javnom kontekstu – političara ili drugih javnih ličnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na političare i lica koja djeluju u javnom kontekstu (op. cit., Žiriac, tačka 85). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant odbornik u Skupštini grada i da su se sporni tekst i fotografija odnosili isključivo na njegovu javnu funkciju. Samim tim nesporno je da apelant spada u javne ličnosti i da je prag prihvatljive kritike u odnosu na apelanta širi jer su javne ličnosti izložene javnom preispitivanju i moraju pokazati posebno visok stepen tolerancije, kako su to zaključili i redovni sudovi.

32. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon analize spornog izražavanja naveli da se radi o mišljenju tuženih i navodima koji nisu podobni za dokazivanje, odnosno da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu odredbi ZZK-a. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova (vidi Evropski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2020. godine, predstavka broj 68317/13, tačka 56. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer, u suprotnom, može biti pretjerano (op. cit., Milosavljević protiv Srbije, tačka 63).

33. Dovodeći u vezu navedene standarde s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje tuženih sagledali iz više uglova. Posebno su uzeli u obzir način i vrijeme spornih izražavanja, upravo kako to propisuju relevantne odredbe ZZK-a i član 10. Evropske konvencije. Pri tome, redovni sudovi su zaključili da se radi o mišljenju tuženih koje nije podobno za dokazivanje i koje ima osnov u činjenicama koje su tokom postupka rasvijetljene. Imajući u vidu sadržaj spornih tekstova odnosno fotografije i kontekst u kojem su oni nastali, Ustavni sud se slaže s ocjenom redovnih sudova da se radi o vrijednosnim sudovima, tim prije što ni sam apelant nije osporio svoju izjavu nakon koje su uslijedila sporna izražavanja tuženih, pa proizlazi da su vrijednosni sudovi imali vjerodostojnu činjeničnu osnovu. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da je objavljenom fotografijom upoređen s Hitlerom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da se radi o vrijednosnom sudu u formi satirične montirane fotografije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi spornu fotografiju cijenili u kontekstu rasprave o pitanju od općeg interesa, tj. građanske peticije za očuvanje parka te apelantove izjave date u Skupštini. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je sporna fotografija objavljena na internetskoj stranici Istinomjer.ba kao i da je objavljena u rubrici „Nevjerovatno ali Istinomjer“ koja je satiričnog karaktera. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je postojao javni interes u debati koja je povezana s diskriminatornom izjavom koju je dao političar u skupštini.

34. Imajući u vidu sadržaj apelantove izjave date u Skupštini, tj. apelantovog pitanja „ima li među potpisnicima peticije Muslimana i Hrvata i ko je to protiv crkve“, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o satiričnom izražavanju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz prakse Evropskog suda proizlazi da je satira oblik umjetničkog izražavanja i društvenog komentara koji, pretjerivanjem i iskrivljavanjem stvarnosti koja ga karakterizira, prirodno ima cilj provocirati i agitirati. Zbog toga se svako miješanje u pravo umjetnika ili bilo kojeg drugog lica da se na taj način izražava mora ispitati s posebnom pažnjom (vidi Evropski sud, Slučaj Alves da Silva protiv Portugala, presuda od 20. oktobra 2009. godine, predstavka broj 41665/07, tačka 27). Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi adekvatno analizirali suprotstavljena prava kada su zaključili da je pravo tuženih na slobodu izražavanja prevagnulo u odnosu na apelantovo pravo na zaštitu ugleda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1031/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 37).

35. Konačno, iako sudovi nisu obrazložili posljedice objavljivanja, Ustavni sud može prihvatiti da su sporna izražavanja mogla kod apelanta izazvati subjektivne reakcije i neugodnosti. Međutim, kako su to obrazložili redovni sudovi, apelant je kao javna ličnosti morao biti spreman prihvatiti takvo izražavanje čak i ako je ono šokantno i uvredljivo. Osim toga, Ustavni sud smatra da sporne izjave i fotografija ne predstavljaju nepotreban lični napad na apelanta, već, kako je navedeno, mišljenje o njegovom javnom djelovanju. Također, o svemu tome sudovi su dali relevantne i dovoljne razloge koji se ni na koji način ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

36. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, vrijeme i način izražavanja, formu objavljivanja i ukupan kontekst, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije i pravo tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te na kršenje prava na obrazloženu presudu. Međutim Ustavni sud je analizom člana 8. Evropske konvencije već odgovorio na ta pitanja. Imajući u vidu navedeno, te budući da apelant ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada troškova sastavljanja apelacije

39. U pogledu zahtjeva apelanta da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije. VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantiranog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, u osporenoj odluci dao jasno i relevantno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti, kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako ni u pogledu primjene prava na koja je apelant neosnovano ukazao.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-624/21 (M.U.) | Sudska praksa | Aktio