Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-751/21 (A. C.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Disciplinski postupak
- Pristup sudu
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-751/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-751/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Alen Crnadak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Alen Crnadak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 285349 20 Rev od 22. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alen Crnadak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 285349 20 Rev od 22. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) te Republike Srpske – Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, zatraženo je 18. i 19. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. jula do 1. avgusta 2022. godine, pa su ti odgovori 22. avgusta 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelant je 25. maja 2018. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se utvrdi da je tuženi diskriminatorski postupao prema njemu tako što je spriječio da bude raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i etničkoj pripadnosti i tako onemogućio njegovo napredovanje u službi kod tuženog. Apelant je tužbom tražio i da se tuženom naloži da ukloni posljedice diskriminatorskog postupanja tako što će ga rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, te da se obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Osnovni sud je na pripremnom ročištu od 17. decembra 2018. godine, na osnovu apelantovog prijedloga, donio rješenje kojim je naloženo tuženom da u roku od 15 dana dostavi podatke:
1. Koliko je policijskih službenika MUPRS iz reda hrvatskog naroda u periodu od 2009. godine do održavanja ovog ročišta s činom policajca odnosno SSS dobilo unapređenje na viši čin ili po bilo kom osnovu unaprijeđeno na viši hijerarhijski stepen u organizaciji MUPRS?
2. Koliko je policijskih službenika MUPRS iz reda hrvatskog naroda sa VSS u trenutku izdavanja traženih podataka raspoređeno na rad u činu koji je viši od čina „policajac“ i, ukoliko ih ima, kada su raspoređeni na ta mjesta u MUPRS?
3. Koliko je pripadnika policijskih službenika MUPRS iz reda ostalih naroda (osim hrvatskog) u periodu od 2009. godine do održavanja ovog ročišta s činom „policajac“ dobilo unapređenje u viši čin ili po bilo kom osnovu unaprijeđeno na viši hijerarhijski stepen u organizaciji MUPRS?
4. Koliko je raspisano konkursa za pripadnike MUPRS sa SSS, a koliko sa VSS, a na koje je tužilac mogao konkurisati za napredovanje u službi i raspored na adekvatno radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i nacionalnom pripadnošću u periodu od 2009. godine do današnjeg ročišta, kao i da tuženi dostavi cjelokupnu sistematizaciju radnih mjesta od 2009. godine na koje su raspoređeni službenici iz reda hrvatskog naroda, ko se na tim mjestima nalazio od 2009. godine i ko se trenutno nalazi?
7. Apelant je na pripremnom ročištu od 22. februara 2019. godine naveo da tuženi u dopisu od 25. decembra 2018. godine nije konkretno odgovorio na zahtjeve za dostavljanje podataka. Na tom ročištu Osnovni sud je donio rješenje kojim je tuženom naložio da u roku od 15 dana dostavi isprave u skladu s apelantovim prijedlogom, i to pravilnike o organizaciji i sistematizaciji od 2009. godine. Na pripremnom ročištu od 18. marta 2019. godine i na ročištu za glavnu raspravu od 10. maja 2019. godine apelant je ponovio da tuženi nije poštovao sudske naloge za dostavljanje traženih podataka.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 285349 18 Rs od 19. jula 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
9. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant zaposlen kod tuženog na radnom mjestu policajca, za koje se zahtijeva srednja stručna sprema i da ima čin višeg policajca. Apelant je za vrijeme trajanja radnog odnosa 2009. i 2014. godine završio prvi ciklus studija i stekao akademsko zvanje diplomirani pravnik. Iz apelantovog iskaza proizlazi da je on pripadnik hrvatskog naroda i da je nakon sticanja visoke stručne spreme dostavio diplome u lični dosije. Za svoj rad je dva puta pohvaljen aktima načelnika CJB Banja Luka, te je tokom 2011. i 2012. godine predlagano njegovo raspoređivanje na drugo radno mjesto, ali ti prijedlozi nisu bili usvojeni. Početkom 2015. godine obraćao se tuženom zahtijevajući raspored, ali mu je odgovoreno da mora čekati konkurs. Takođe, tokom 2016. godine zahtijevao je da ga tuženi rasporedi na upražnjeno radno mjesto zamjenika komandira policijske stanice u kojoj je radio, ali mu nije odgovoreno na njegov zahtjev. Protiv njega su vođeni disciplinski postupci nakon što se obraćao ministru za raspoređivanje. Međutim, radni sporovi su pred sudovima riješeni u njegovu korist.
10. Osnovni sud je naveo sadržaj čl. 2, 3, 12 i 15 Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD). Zatim je naveo da je apelant svoje navode o diskriminaciji zasnivao na činjenici da nije udovoljeno njegovim zahtjevima za raspoređivanje u skladu sa stečenom stručnom spremom, te spornoj činjenici da je tuženi prema njemu na taj način postupao zbog njegove pripadnosti hrvatskom narodu. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 81 Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima (u daljnjem tekstu: ZPUP) propisano da tuženi internim oglasom objavljuje potrebe za raspoređivanjem policijskih službenika kada postoji upražnjeno radno mjesto ili više njih. Takođe je ukazano da je odredbom člana 85 ZPUP-a propisana mogućnost raspoređivanja bez internog oglasa, a da je članom 86 ZPUP-a propisano da naredbu o internom rasporedu donosi ministar ili direktor kada postoji potreba službe. Na osnovu navedenih odredbi, Osnovni sud je istakao da nije propisana obaveza da policijski službenik bude raspoređen i da mu se omogući napredovanje nakon što stekne uslove za to, već prema tim odredbama napredovanje u službi zavisi od potreba službe.
11. Osnovni sud je zatim naveo da je apelant bio dužan učiniti vjerovatnim da je tuženi u istim okolnostima drukčije postupao prema pripadnicima drugih naroda, odnosno da je usvajao njihove zahtjeve za raspoređivanje sa stečenom stručnom spremom, i to pod uslovom da je ona stečena samoinicijativno. U tom kontekstu Osnovni sud je ukazao da je apelant naveo da su takvi zahtjevi pripadnika srpskog naroda usvajani, te je naveo slučaj sa P. S. i S. T. Međutim, navedeno je da apelant, osim svog iskaza, nije ponudio bilo kakve dokaze kojim bi to dokazao, a nije predlagao ni da se tuženom naloži dostavljanje konkretnih podataka koji bi potvrdili te činjenice. Podaci koje je apelant zahtijevao odnosili su se samo na broj pripadnika hrvatskog naroda zaposlenih kod tuženog, broj pripadnika koji je unaprijeđen i broj konkursa na koje je apelant mogao konkurisati, te broj pripadnika svih naroda unaprijeđenih na viši hijerarhijski stepen. Tuženi je dostavio izjašnjenje od 25. decembra 2018. godine koje je izvedeno kao dokaz. Iz tog izjašnjenja proizlazi da od 40 policijskih službenika pripadnika hrvatskog naroda, 11 ima završenu visoku stručnu spremu, dvoje je primljeno putem javnog oglasa, a preostalih devet je zaposleno nakon završene obuke sa srednjom stručnom spremom i samostalno su stekli visoku stručnu spremu. Osnovni sud je ocijenio da je takvim izjašnjenjem tuženi u potpunosti odgovorio na apelantov zahtjev s pripremnog ročišta, pa je neosnovan prigovor da nije odgovoreno na konkretne zahtjeve za dostavljanje podataka.
12. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz izjašnjenja tuženog proizlazi da su od 2009. godine usklađeni činovi policijskim službenicima koji obavljaju poslove i zadatke za koje je predviđen IV stepen stručne spreme, procentualno za pripadnike srpskog naroda 78,53%, za pripadnike bošnjačkog naroda 92,90%, za pripadnike hrvatskog naroda 77,5%, a za pripadnike ostalih 47%. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da broj pripadnika hrvatskog naroda koji su napredovali nije procentualno značajno manji u odnosu na pripadnike drugih naroda, a nema nikakvih dokaza da je u odnosu na pripadnike hrvatskog naroda drukčije postupano u slučaju kada su samoinicijativno stekli viši stepen stručne spreme. Prema tome, Osnovni sud je naveo da nije učinjeno vjerovatnim da je tuženi u istim uslovima drukčije postupao prema pripadnicima drugih naroda, odnosno da je došlo do diskriminacije apelanta zbog pripadnosti hrvatskom narodu. Naime, kako je već navedeno, apelant nije tražio dostavljanje podataka o broju pripadnika drugih naroda koji su samoinicijativno stekli viši stepen stručne spreme, a tuženi je u izjašnjenju dostavio podatke koje je apelant tražio na pripremnom ročištu. Prema ocjeni Osnovnog suda, činjenica da su protiv apelanta vođeni disciplinski postupci i da je disciplinski kažnjavan ne dokazuju postojanje diskriminacije jer nezakonitost tih postupaka koja je utvrđena pred sudovima ne znači da su oni bili posljedica diskriminacije, niti je to utvrđeno u presudama koje je apelant naveo kao dokaz.
13. Naposljetku, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi prema njemu bio dužan da primijeni pozitivnu diskriminaciju i rasporedi ga na bilo koje upražnjeno radno mjesto za koje se zahtijeva završena visoka stručna sprema. U tom pogledu navedeno je da je odredbom člana 4 stav 1 ZPUP-a propisano da struktura policijskih službenika kod tuženog treba odražavati nacionalnu strukturu stanovništva prema posljednjem popisu. Međutim, time nije zagarantovano pravo na raspored prema nacionalnoj pripadnosti, već je propisana obaveza poštovanja proporcionalne zastupljenosti koja može dati prednost pripadnicima određenog naroda prilikom zapošljavanja i raspoređivanja.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 285349 19 Rsž od 7. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je najprije obrazložio da je odredbama čl. od 80 do 86 ZPUP-a propisana mogućnost raspoređivanja policijskih službenika na radna mjesta tokom trajanja radnog odnosa, na osnovu ili bez internog oglasa. Takođe, Okružni sud je ukazao na sadržaj čl. od 90 do 92 ZPUP-a, te je naveo da nema pravne mogućnosti redovnog unapređenja iz čina glavnog policajca kao najvišeg čina za zaposlene sa srednjom stručnom spremom u čin mlađeg inspektora kao početnog čina koji se utvrđuje licima sa završenom višom ili visokom školom. To se, prema zaključcima Okružnog suda, može ostvariti samo prijemom na osnovu javnog konkursa za lica sa završenom visokom stručnom spremom. Stoga je navedeno da sve citirane zakonske norme nisu i ne mogu dovesti u nejednak položaj zaposlene tuženog s obzirom na njihovu nacionalnost jer je mogućnost napredovanja, kakvu očekuje apelant, prema propisima isključena za sve. Zbog toga se tuženom nije moglo naložiti da apelanta rasporedi na radno mjesto za koje je predviđena visoka stručna sprema.
15. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u članu 72 Zakona o policijskim službenicima, koji je bio na snazi do 28. maja 2010. godine, i članu 79 Zakona o policijskim službenicima, koji je bio na snazi do 27. marta 2014. godine, bila propisana i dozvoljena mogućnost da policijski službenici koji su primljeni u radni odnos sa završenom srednjom školom putem redovnog unapređenja steknu čin inspektora koji se utvrđuje kao početni čin zaposlenih s višom ili visokom školom ukoliko su naknadno završili visoku školu. Međutim, to je bilo moguće isključivo na osnovu njihove prijave na interni oglas za upražnjeno radno mjesto ukoliko su ispunjeni i ostali zakonom propisani uslovi.
16. Okružni sud je naveo da je tuženi dokazao da apelant kao policijski službenik nije diskriminisan u odnosu na policijske službenike koji su pripadnici drugih etničkih grupa u postupku raspoređivanja na radno mjesto prema stručnim kvalifikacijama, odnosno time što nije unaprijeđen u čin i raspoređen na radno mjesto u skladu s naknadno završenim obrazovanjem. Naime, Okružni sud je ukazao da prema podacima koje je tuženi dostavio proizlazi da je u viši hijerarhijski stepen iz grupe zaposlenih pripadnika hrvatskog naroda na poslove i zadatke za čije obavljanje je predviđena viša stručna sprema raspoređeno pet zaposlenih sa statusom policijskog službenika i jedan zaposleni sa statusom državnog službenika. Prije raspoređivanja na radna mjesta za čije je obavljanje predviđena viša škola obavljali su poslove za čije je obavljanje bila predviđena srednja škola. Osim toga, na poslove za čije je obavljanje predviđena visoka škola raspoređeno je 14 zaposlenih sa statusom policijskog službenika i dva zaposlena sa statusom državnog službenika. Od tog broja, devet policijskih službenika je prije raspoređivanja na poslove sa završenom visokom školom obavljalo poslove sa završenom srednjom školom, a jedan državni službenik je ranije obavljao poslove sa završenom srednjom školom. Na rukovodnim radnim mjestima raspoređeno je pet policijskih službenika koji su pripadnici hrvatskog naroda, a tri zaposlena su penzionisana 2014. i 2017. godine. Ukazano je i na to da je kod tuženog zaposleno 40 pripadnika hrvatskog naroda na poslovima za koje je predviđena srednja škola, od kojih 11 zaposlenih, uključujući i apelanta, ima završenu visoku školu. U periodu od 2015. do 2018. godine putem javnog oglasa primljeno je 270 lica koja imaju završenu visoku školu na radna mjesta za koja je propisana srednja škola. Okružni sud je te podatke doveo u vezu s podacima iz aprila 2018. godine, odnosno izvještajem o nacionalnoj strukturi zaposlenih kod tuženog i ukupnom broju zaposlenih pripadnika iz reda hrvatskog naroda. Zatim je istakao da je pravilna ocjena iskaza svjedokinje Lj. Š., koja je zaposlena na mjestu rukovoditeljice Uprave za pravne i kadrovske poslove. Ona je, naime, navela da se prilikom zapošljavanja vodi računa o proporcionalnoj zastupljenosti hrvatskog naroda, ali se na raspisane javne konkurse ne javlja dovoljan broj kandidata tog naroda koji ispunjavaju potrebne uslove.
17. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je tuženi tim podacima dokazao da policijski službenici koji su pripadnici hrvatskog naroda nisu bili diskriminisani u pogledu mogućnosti da tokom službe budu raspoređeni na radna mjesta hijerarhijski višeg ranga, u granicama zakonom propisanih mogućnosti za redovno unapređenje policijskih službenika. Osim toga, Okružni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na disciplinske postupke koje je tuženi vodio protiv njega, pri čemu je dao isto obrazloženje kao i Osnovni sud.
18. Naposljetku, Okružni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da tuženi nije u cijelosti dostavio sve podatke koji su naloženi rješenjem suda na pripremnom ročištu od 17. decembra 2018. godine. Naime, pozivajući se na obimnost i tajnost, tuženi nije dostavio pravilnike o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 2009. godine koji se tiču radnih mjesta na koja su raspoređeni službenici iz reda hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, te podatke ko se na tim mjestima nalazi od 2010. godine i ko se trenutno nalazi na tim mjestima. Takođe nije dostavljen podatak o svim konkursima tuženog na koje je apelant mogao konkurisati i biti raspoređen na radno mjesto u periodu od 2009. godine. Međutim, Okružni sud je naveo da je, čak i kada se nedostavljanje tih podataka cijeni na teret tuženog, pravilan zaključak da je dokazano da apelant nije diskriminisan na osnovu nacionalne pripadnosti u pogledu mogućnosti za unapređenje u službi. Pri tome je sud imao u vidu da apelant nije tvrdio ni dostavljao podatke o svojim prijavama na javne konkurse ili interne oglase, bez kojih po zakonu nije ni mogao biti raspoređen i unaprijeđen na radno mjesto i čin za zaposlene sa završenom višom ili visokom stručnom spremom. Navedeno je takođe da se apelantovi zahtjevi i molbe nadležnim za raspoređivanje na radno mjesto u skladu s naknadno stečenim obrazovanjem ne mogu izjednačiti s prijavom na javni konkurs ili prijavom na interni oglas za popunjavanje slobodnog radnog mjesta.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 285349 20 Rev od 22. januara 2021. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da odredbom člana 4 stav 1 ZPUP-a nije garantovano pravo na raspored prema nacionalnoj pripadnosti, već je samo propisana obaveza poštovanja proporcionalne zastupljenosti, koja može dati prednost pripadnicima određenih naroda prilikom zapošljavanja i raspoređivanja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pravila o teretu dokazivanja. Naime, apelantovo raspoređivanje bilo je moguće jedino putem konkursa i prijema u radni odnos u skladu sa članom 71 ZPUP-a. Sud je naveo da mogućnost napredovanja, prema odredbi člana 71 ZPUP-a, vrijedi za sve i ne može dovesti u nejednak položaj zaposlene u MUP-u s obzirom na njihovu nacionalnost jer je mogućnost napredovanja kakvu očekuje apelant isključena za sva lica. Takođe, prema ranijim propisima koji su važili do stupanja na snagu ZPUP-a bila je propisana i dopuštena mogućnost da policijski službenici putem redovnog unapređenja steknu čin inspektora ukoliko su naknadno završili visoku školu, ali isključivo na osnovu njihove prijave na interni oglas za upražnjeno radno mjesto, ukoliko su ispunjeni i ostali zakonom propisani uslovi za unapređenje u čin. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije, a tuženi je dokazao da nije prekršen princip jednakog postupanja, iz čega proizlazi da apelant nije tretiran drukčije u odnosu na druge radnike tuženog, zbog čega je pravilno odbijen njegov tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant u obrazloženju najprije ističe da mu je proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu. U tom pogledu, apelant smatra da je tokom postupka „van svake sumnje“ dokazao da je bio diskriminisan na osnovu etničke pripadnosti. Naime, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što redovni sudovi nisu pravilno primjenjivali odredbu o teretu dokazivanja. U vezi s tim ukazuje da tuženi nije dostavio tražene podatke o rasporedu i napredovanju policijskih službenika, pa smatra da je u takvim okolnostima teret dokazivanja trebao biti prebačen na tuženog jer je apelant učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije. Takođe, apelant smatra da je stoga učinjena povreda odredbi parničnog postupka iz člana 209 i vezi sa čl. 7, 8, 123 i 126 ZPP-a, kao i odredbi ZZD-a, jer je onemogućen da dokaže „koje su bile potrebe službe za raspoređivanje na radno mjesto“. Apelant tvrdi da nije jasno kako je mogao konkurisati i dostavljati prijave na konkurse kada konkursi nisu raspisivani, pa je očigledno da sudovi nisu shvatili suštinu nezakonitih unapređenja koja su „vršena u tajnosti i selektivno, što je bila praksa“ tuženog. Takođe ukazuje da mu je zbog neosnovanog pokretanja disciplinskog postupka onemogućeno napredovanje i da su se disciplinski postupci vodili samo s ciljem njegove degradacije jer je pripadnik hrvatskog naroda. Osim navedenog, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju trebala biti izvršena pozitivna diskriminacija koja je izričito propisana odredbom člana 4 stav (1) ZPUP-a. Naročito ukazuje da iz Specijalnog izvještaja o nacionalnoj i polnoj strukturi zaposlenih u policijsko-bezbjednosnim agencijama u Bosni i Hercegovini proizlazi da je „zastupljenost pripadnika hrvatskog naroda beznačajna“. Naposljetku, apelant je zatražio da Ustavni sud naloži plaćanje troškova za sačinjavanje apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju odluke u kojoj su navedeni razlozi za njeno donošenje, te smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao.
22. Okružni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant naveo u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude, te je ukazao na zaključke koji su navedeni u drugostepenoj presudi.
23. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svim razlozima koji su navedeni u prvostepenoj odluci, te smatra da prilikom donošenja te presude nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao jer su odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava.
24. Tuženi je naveo da je očito da nije bilo povreda prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelant poziva, te da su redovni sudovi u zakonito sprovedenom postupku pravilno primijenili materijalno pravo i pravila o teretu dokazivanja. Naročito, tuženi ističe da je nesporno da je raspoređivanje apelanta, koje bi odgovaralo njegovim naknadno stečenim stručnim kvalifikacijama, moguće samo putem javnog konkursa i prijema u radni odnos, u skladu sa članom 71 ZPUP-a, jer nije propisana mogućnost da se to ostvari putem raspoređivanja internim oglasom ili naredbom o internom premještaju.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka
USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. (1) i (2)
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
DOKAZI
1. Opšte odredbe
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 134.
Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.
Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prevod.
Ako se isprava nalazi kod državnog organa ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlašćenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu.
Član 135. st. (2) i (5)
Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje stranke.
Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
26. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatraće se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, životna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, polnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
GLAVA II – OBLICI DISKRIMINACIJE
Član 3. (Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim u članu 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla da bude dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama. (2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa, ima ili bi imala efekat dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definisane u članu 2. stavu (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 15. st. (1) i (2) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. (2) U slučajevima u kojima lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije, kao dokazno sredstvo za ostvarenje prava iz stava (1) ovog člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
27. Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 57/16, 110/16, 58/19, 82/19, 18/22 – odluka USRS, 55/23 i 48/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 57/16, 110/16 i 58/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Nacionalna zastupljenost, zabrana diskriminacije i ravnopravnost polova
Član 4. st. (1) i (2) (1) Struktura policijskih službenika u Ministarstvu treba da odražava nacionalnu strukturu stanovništva prema posljednjem popisu. (2) U vršenju poslova iz svoje nadležnosti zaposleni u Ministarstvu dužni su da poštuju ljudska prava i slobode, bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovinsko stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili druge okolnosti.
Zasnivanje radnog odnosa
Član 71. (1) Kandidat zasniva radni odnos u Ministarstvu kao policijski službenik
1) u činu mlađeg policajca – sa najmanje IV stepenom stručne spreme i
2) u činu mlađeg inspektora – sa najmanje VII stepenom stručne spreme. (2) Zapošljavanje kandidata iz stava 1. ovog člana obavlja se posredstvom javnog konkursa. (3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, kandidat može zasnovati radni odnos u Ministarstvu u činu mlađeg policajca sa završenom Višom školom unutrašnjih poslova ili Visokom školom unutrašnjih poslova ili drugom visokoškolskom ustanovom sa kojom Ministarstvo ima zaključen ugovor u skladu sa članom 154. ovog zakona. (4) Izuzetno, Ministarstvo može zapošljavati kandidate sa najmanje VII stepenom stručne spreme koji nemaju policijsko obrazovanje na radna mjesta policijskih službenika. (5) Odabrani kandidati iz stava 4. ovog člana upućuju se na policijsku obuku u nadležnu organizacionu jedinicu Ministarstva u skladu sa propisom iz člana 77. ovog zakona.
Raspoređivanje policijskih službenika
Član 80.
Raspoređivanje policijskog službenika vrši se na osnovu internog oglasa ili bez internog oglasa. Uslovi za interno objavljivanje upražnjenog radnog mjesta
Član 81.
Ministarstvo vrši interno objavljivanje kada postoji upražnjeno radno mjesto ili više radnih mjesta u sljedećim slučajevima:
1) usljed realizacije opštih smjernica kadrovske politike Ministarstva i
2) kada u organizacionim jedinicama Ministarstva ima policijskih službenika koji su proglašeni viškom.
Raspored bez internog oglasa
Član 85. (1) Policijski službenik može bez internog oglasa biti raspoređen na drugo radno mjesto za koje ispunjava uslove u organizacionu jedinicu Ministarstva udaljenu do 60 kilometara od mjesta rada. (2) Policijski službenik može bez internog oglasa biti raspoređen na drugo radno mjesto preko 60 kilometara od mjesta rada ako organizaciona jedinica u koju se raspoređuje teritorijalno pokriva prebivalište policijskog službenika. (3) Policijski službenik može na lični zahtjev, bez internog oglasa, biti raspoređen na radno mjesto udaljeno i preko 60 kilometara od mjesta rada. (4) Na rješenje o rasporedu bez internog oglasa policijski službenik može podnijeti žalbu Policijskom odboru u roku od 15 dana po prijemu rješenja, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
Naredba o internom rasporedu
Član 86. (1) Naredbu o internom rasporedu donosi ministar ili direktor kada postoji potreba službe. (2) Raspored policijskog službenika u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može trajati duže od godinu dana i ne može se ponoviti. (3) Na naredbu o internom rasporedu policijski službenik može podnijeti žalbu Policijskom odboru u roku od 15 dana po prijemu naredbe, a žalba ne odgađa izvršenje naredbe. (4) Policijski službenik dužan je da postupi u skladu sa naredbom.
Početni i najviši činovi
Član 90. st. (1) i (5) (1) Policijskom službeniku koji obavlja poslove i zadatke za čije obavljanje je predviđen IV stepen stručne spreme utvrđuje se početni čin mlađeg policajca. (5) Policijskom službeniku koji obavlja poslove i zadatke za čije obavljanje je predviđen VI stepen stručne spreme može se utvrditi čin do višeg inspektora.
Uslovi za sticanje narednog višeg čina
Član 91. (1) Policijskom službeniku se utvrđuje naredni viši čin kada se ispune sljedeći uslovi:
1) da je raspoređen na radno mjesto za koje je predviđen naredni viši čin,
2) da je proveo zakonom propisano vrijeme u utvrđenom činu,
3) da je bio ocijenjen ocjenom dobar ili višom ocjenom za svoj rad u posljednje tri godine,
4) da se protiv policijskog službenika ne vodi krivični postupak ili disciplinski postupak za težu povredu dužnosti,
5) da nije osuđivan za krivično djelo po krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, odnosno da se ne vodi u kaznenoj evidenciji i
6) da mu za posljednje tri godine od dana podnošenja zahtjeva za utvrđivanje čina nije izrečena konačna disciplinska mjera zbog teže povrede dužnosti, odnosno da mu za posljednju godinu dana nisu izrečene dvije i više konačnih disciplinskih mjera zbog lakših povreda radnih dužnosti. (2) Policijski službenik kojem se utvrđuje čin samostalnog inspektora i glavnog inspektora, osim uslova iz stava 1. ovog člana, obavezan je da položi interni ispit za unapređenje u Ministarstvu u skladu sa ovim zakonom i propisom iz člana 89. stav 2. ovog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
29. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu da isključe iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala,javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde. […]
32. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije svima obezbjeđuje pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo da se pokrene postupak, već i pravo da sud riješi spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42 s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu).
33. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo u konkretnom slučaju ostvareno. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odlukama redovnih sudova ispitana suština spora između apelanta i tuženog. Te okolnosti same po sebi isključuju postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu.
34. Apelant tvrdi i da je tuženi „opstruirao postupak“ i onemogućavao apelantu dokazivanje jer nije dostavio traženu dokumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u članu 134 stav (3) ZPP-a propisano da će sud, ako se isprava nalazi kod državnog organa, po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostavi sudu. Međutim, u ZPP-u nije propisana sankcija zbog nedostavljanja isprave, već je u odredbi člana 135 stav (5) ZPP-a propisano da će sud, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja to što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio okolnost da tuženi nije u cijelosti dostavio traženu dokumentaciju i o tome je dao obrazloženje (vidi tačku 18 ove odluke), a takvo obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud. U takvim okolnostima, a naročito imajući u vidu jasne razloge koje su Osnovni i Okružni sud naveli dajući ocjenu sadržaja podneska od 25. decembra 2018. godine (vidi tač. 11, 12 i 18 ove odluke), Ustavni sud nije mogao zaključiti da je zbog nedostavljanja tražene dokumentacije dovedena u pitanje ukupna pravičnost postupka prema apelantu.
35. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
36. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio kada je prihvatio zaključke drugostepenog i prvostepenog suda kojim je utvrđeno da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije. Naime, Ustavni sud smatra da su u odlukama redovnih sudova razmotrena sva ključna pitanja koja se tiču pitanja postojanja različitog postupanja prema apelantu, odnosno postojanja diskriminacije u smislu odredbi ZZD-a. O tome su data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i apelantovih navoda ništa ne ukazuje da je apelant tretiran drukčije u odnosu na druge radnike tuženog, što je ključni uslov da bi se moglo razmatrati postojanje diskriminacije u smislu člana 2 stav 1 ZZD-a. Naime, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi jasno obrazloženje da su u spornom periodu i pripadnici hrvatskog naroda raspoređivani na poslove s visokom stručnom spremom (vidi tač. 11, 12 i 16 ove odluke), a zaključci koji su u tom pogledu dati ne ukazuju na proizvoljnost u odlučivanju. Pored navedenog, Ustavni sud nije mogao utvrditi da postoji proizvoljnost u zaključcima Vrhovnog suda da u pogledu apelantovog pozivanja na odredbu člana 4 stav 1 ZPUP-a, niti iz stanja u spisu bilo šta ukazuje da je pokretanje disciplinskih postupaka bilo u neposrednoj vezi s njegovom etničkom pripadnošću, pa da bi tim okolnostima bilo nužno dati veći značaj, kako to smatra apelant.
37. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja, Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, odnosno navesti uporednu grupu, navesti osnov diskriminacije i pokazati različitost u postupanju po zabranjenom osnovu. Kada to uspije, teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije prebacuje se na tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2960/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, imajući u vidu zaključak da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da svojim navodima i dokazima nije učinio vjerovatnim da je prema njemu različito postupano u odnosu na zaposlenike druge etničke pripadnosti, Ustavni sud nije mogao izvesti zaključak da obrazloženja odluka redovnih sudova ukazuju da je u okolnostima konkretnog slučaja mogao biti primijenjen navedeni princip.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
2. Ostali navodi
39. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tih prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su apelantova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe su neosnovani i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je apelant imao i koristio pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njegovu korist ne znači da nisu djelotvorni u smislu navedene odredbe niti pokreću pitanja kršenja navedene odredbe.
40. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
Troškovi sastavljanja apelacije
41. U vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
VII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke o tome da apelant nije učinio vjerovatnom diskriminaciju po osnovu njegove etničke pripadnosti dali jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić