Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3634/22 (S. M.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Miješanje u privatni život
  • Krivični postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3634/22

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3634/22, rješavajući apelaciju Save Marinkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Save Marinkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 032598 22 Kž 9 od 8. septembra 2022.

godine presude.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sava Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 032598 22 Kž 9 od 8. septembra 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 032598 22 Kv 14 od 23. avgusta 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kv 13 od 15. avgusta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kv 21 Kpp 195 od 28. decembra 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su zatim 10. oktobra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

U odnosu na rješenje kojim je apelantu određen pritvor

5. Apelant je, nakon što su 23. i 26. oktobra 2018. godine počinjena krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je on počinio, bio nedostupan pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo je 27. decembra 2021. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora i prijedlog za izdavanje naredbe za raspisivanje potjernice i međunarodne potjernice protiv apelanta. Tužilaštvo je predložilo da se pritvor odredi zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela ubistva iz člana 166 stav 2 tačka e) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i teške krađe iz člana 287 stav 1 tačka a)

KZFBiH.

6. Postupajući po ovom prijedlogu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 032598 21 Kpp 195 od 28. decembra 2021. godine kojim je apelantu određen pritvor iz razloga propisanog odredbom člana 146 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Kantonalni sud je 28. decembra 2021. godine izdao Naredbu broj 09 0 K 032598 21 Kpp 195 za raspisivanje međunarodne potjernice za apelantom. Apelant je po toj potjernici lišen slobode u Saveznoj Republici Njemačkoj (u daljnjem tekstu: SR Njemačka) i 27. jula 2022. godine predat pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini.

7. Apelantu i njegovom punomoćniku je 27. jula 2022. godine, prilikom apelantovog izručenja i lišenja slobode, uručeno rješenje Kantonalnog suda od 28. decembra 2021. godine o određivanju pritvora. Kantonalni sud je održao ročište 28. jula 2022. godine, na kojem je apelantu omogućeno da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva od 27. decembra 2021. godine za određivanje pritvora. Apelant i njegov branilac nisu podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja o određivanju pritvora.

U odnosu na rješenje o produženju pritvora

8. Tužilaštvo je 19. avgusta 2022. godine Kantonalnom sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih u članu 146 stav 1 tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kv 14 od 23. avgusta 2022. godine apelantu je produžen pritvor po svim predloženim osnovima za pritvor. Određeno je da prema tom rješenju pritvor može trajati najviše dva mjeseca, odnosno do 23. oktobra 2022. godine ili do druge odluke suda.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kž 9 od 8. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Kantonalnog suda od 23. avgusta 2022. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant osporavao zakonitost rješenja Kantonalnog suda o određivanju pritvora od 28. decembra 2021. godine, tvrdeći da mu je uskraćeno pravo na pravni lijek, odnosno mogućnost žalbe na to rješenje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu stanja u spisu, što proizlazi i iz apelantove žalbe, utvrdio da je apelantu i njegovom punomoćniku 27. jula 2022. godine, nakon izručenja iz SR Njemačke, uručeno rješenje Kantonalnog suda od 28. decembra 2021. godine o određivanju pritvora apelantu. Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika s ročišta o izjašnjenju stranaka o pritvoru proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora od 27. decembra 2021. godine, kao i da apelant i njegov branilac nisu podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ovaj apelantov prigovor ocijenio neosnovanim.

10. Vrhovni sud je utvrdio i da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori, kako oni koji su se odnosili na problematizovanje dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja tako i oni koji su se odnosili na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora iz osnova propisanih u članu 146 stav 1 tač. a)–d) ZKPFBiH.

U odnosu na rješenje o zabrani posjeta i komunikacije

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kpp 214 od 29. jula 2022. godine apelantu su zabranjene posjete i telefonska komunikacija sa V. M. za vrijeme trajanja mjere pritvora ili do druge odluke suda.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 27. jula 2022. godine podnio sudu molbu da mu odobri posjetu i obavljanje telefonskih razgovora s punomoćnikom i njegovom majkom V. M. Sud je odmah odobrio komunikaciju apelanta s njegovim braniocem. Međutim, imajući u vidu da je predmet u fazi istrage, Kantonalni sud je od Tužilaštva zatražio hitno izjašnjenje o tome da li je saglasno da se apelantu omoguće pozivi i posjete njegove majke. Tužilaštvo je predložilo da se apelantu ne omogući komunikacija s njegovom majkom s obzirom na to da je istraga u toku, te da se zbog provjere određenih navoda u istrazi još ne može opredijeliti da li će V. M. eventualno biti saslušana u svojstvu svjedoka. Kantonalni sud je dalje naveo da je, odlučujući o apelantovoj molbi i imajući u vidu odredbu člana 158 st. 1 i 4 ZKPFBiH, procijenio opravdanost miješanja u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da je cijenio da li je izjašnjenje Tužilaštva u skladu s odredbom člana 158 stav 1 ZKPFBiH i da li predložena zabrana predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu.

13. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da se ovaj predmet nalazi u fazi istrage i da u odnosu na apelanta tek slijedi preduzimanje određenih istražnih radnji, uključujući saslušanje svjedoka koji bi mogli imati saznanja o odlučnim činjenicama za ovaj krivični postupak. S obzirom na to, Kantonalni sud je utvrdio da je opravdan prijedlog Tužilaštva da navedene okolnosti smatraju smetnjom za odobrenje apelantove molbe, te da bi omogućavanje tražene komunikacije za sada ugrozilo i svrhu mjere pritvora, koja se sastoji u obezbjeđenju uspješnog i neometanog vođenja krivičnog postupka. Kantonalni sud je naložio Tužilaštvu da, u skladu s razvojem istrage, obavijesti sud čim Tužilaštvo donese odluku o tome da li će V. M. biti saslušana kao svjedok, kako bi sud mogao ponovno razmotriti apelantovu molbu i eventualno donijeti novu odluku kojom bi navedena komunikacija bila odobrena. Kantonalni sud je ukazao da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud), te utvrdio da je ova zabrana adekvatna zahtjevima društvenih potreba i da postoji razumna proporcionalnost između izrečene zabrane i zakonitog cilja kojem se teži. Cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenog lica na način na koji to predviđa član 158 ZKPFBiH je obezbjeđenje nesmetanog sprovođenja istrage, odnosno onemogućavanje ometanja krivičnog postupka, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi, zbog čega je izrekao zabranu u skladu sa članom 158 stav 1 ZKPFBiH.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 032598 22 Kv 13 od 15. avgusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pri donošenju odluke pravilno primijenio odredbe člana 158 st. 1 i 4 ZKPFBiH, kao i da je ispravno ocijenio opravdanost miješanja u apelantovo pravo u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Kantonalni sud je podsjetio da se zabrana posjeta u skladu s odredbom člana 158 stav 1 ZKPFBiH ne veže isključivo za postojanje mjere pritvora iz člana 146 stav 1 tačka b) ZKPFBiH, već za postojanje nekog od razloga iz člana 146 stav 1 tačka od a) do c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da je u trenutku donošenja rješenja apelantu pritvor bio određen iz razloga propisanog članom 146 stav 1 tačka a), da se predmet nalazio u fazi istrage, kao i da je Tužilaštvo ukazalo na lica koja će eventualno biti predložena kao svjedoci, zbog čega ne bi trebala posjećivati apelanta prije davanja iskaza. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda slijedila zakonit cilj – onemogućavanje ometanja krivičnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

16. Apelant je naveo da mu je rješenje od 28. decembra 2021. godine, zajedno s prijedlogom za određivanje pritvora uručeno 27. jula 2022. godine. Nadalje, apelant je naveo da je 28. jula 2022. godine održano ročište o prijedlogu za određivanje pritvora i da ni on niti njegov punomoćnik nisu obaviješteni o ishodu tog ročišta. Apelant je naveo da je sud na kraju ročišta obavijestio da će stranke, ukoliko odluka bude drugačija, biti obaviještene, a ako ostane ista, neće biti obavještenja. Međutim, ukazao je da sud nije obavijestio stranke o rokovima za žalbu, niti o početku trajanja tog roka. Apelant tvrdi da ni on niti njegov punomoćnik nisu dobili ni rješenje niti obavještenje o odluci suda iz kojeg bi se moglo zaključiti kada je počeo da teče rok za podnošenje žalbe. Nadalje, apelant je naveo da mu je rješenjem Kantonalnog suda od 23. avgusta 2022. godine produžen pritvor za dva mjeseca. Ukazao je da se iz rješenja o produženju pritvora također ne može utvrditi ni kada je pritvor počeo da teče, niti kada je isticao. Smatra da iz navedenog proizlazi da apelantu nije uskraćeno samo pravo na djelotvoran pravni lijek, nego i pravo na pravni lijek uopšte.

17. Apelant je dalje naveo da mu je rješenjem Kantonalnog suda od 29. jula 2022. godine uskraćen kontakt s majkom V. M., čime su mu povrijeđena prava iz čl. 6, 8 i 14 Evropske konvencije. Apelant je naveo da nema kontakt ni s jednim licem, osim sa svojim punomoćnikom. Smatra da mu je, zbog spriječenosti da se sa svojom porodicom dogovori o promjeni punomoćnika ili o povećanju njihovog broja, povrijeđeno pravo na odbranu. Takođe smatra da mu je, zbog toga što ne može dobiti informacije o statusu i zdravstvenom stanju svoje porodice, povrijeđeno pravo iz čl. 3 i 8 Evropske konvencije. Ukazao je kako je, s obzirom na to da apelantova majka može odbiti da svjedoči u ovom predmetu, paušalno obrazloženje Kantonalnog suda da bi V. M. mogla biti svjedok, odnosno da ta okolnost ne predstavlja dovoljan osnov za uskraćivanje prava na komunikaciju s apelantom. Apelant tvrdi da rješenje kojim mu se zabranjuju kontakti nema obrazloženje u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, da nije ukazano ni na jednu okolnost iz koje bi proizašla osnovanost takve odluke, pa da, stoga, predstavlja „praznu pretpostavku“.

b) Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantove tvrdnje proizvoljne i neosnovane. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz sudskih odluka, blagovremeno dostavljenih apelantu i njegovom punomoćniku, jasno proizlazi da se pritvor apelantu računao od trenutka kada je lišen slobode, odnosno od trenutka kada je izručen pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao i da je to u dokumentaciji jasno navedeno, uz oznaku datuma i časa kada je rješenje predato apelanta. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je u pogledu zabrane posjeta i komunikacije pravilno primijenio odredbe člana 158 ZKPFBiH i člana 8 Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo je, nakon iscrpnog opisa toka postupka, navelo da osporena rješenja smatra u potpunosti pravilnim i zakonitim, pa je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem suda na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru.

Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

[…] Član 148.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužioca.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime lica koje se lišava slobode, krivično djelo koje mu se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.

(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može da podnese žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 časa od prijema rješenja. Ako se pritvoreno lice prvi put ispituje, po isteku ovog roka može da podnese žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvoreno lice ispitano "i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao" i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U "slučaju iz stava (4)" ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 časova.

Član 158.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem (1) Prema odobrenju sudije za prethodni postupak odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika imaju pravo da posjećuju, u okviru kućnog reda, bračni odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev ljekar i druga lica. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

[…] (4) Pritvorenik ne može koristiti mobilni telefon, ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, da o svom trošku obavlja telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog bezbjednosnih razloga ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stava 1. tač. od a) do c) ovog zakona, rješenjem da ograniče ili zabrane pritvoreniku korištenje telefona.

(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i nesmetane veze s braniocem.

Član 446.

Uslovi za izdavanje potjernice (1) Izdavanje potjernice može se narediti kada se osumnjičeni odnosno optuženi protiv kog je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora.

(2) Izdavanje potjernice naređuje sud.

[…] VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant tvrdi da je rješenjem Kantonalnog suda kojim mu je određen pritvor povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Međutim, apelantovi navodi se eksplicitno odnose na navodne propuste Kantonalnog suda prilikom donošenja rješenja kojim je apelantu određen pritvor nakon što je lišen slobode. U vezi s tim, Ustavni sud u svojoj praksi slijedi stav Evropskog suda prema kojem je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u predstavci i da nije ograničen niti vezan za pravnu kvalifikaciju strana u postupku (vidi, mutatis mutandic, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25, s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će osporene odluke ispitati u vezi s garancijama prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[…] 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju. 4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[…]

26. Apelant u konkretnom slučaju, ukazujući na nezakonitost pritvora, ne osporava meritum rješenja, odnosno ne osporava pitanje postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. On osporava način na koji je pritvor određen, tvrdeći da usljed toga što on i njegov branilac nisu obaviješteni o odluci koju je Kantonalni sud donio nakon ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora nije bio upoznat od kojeg konkretno trenutka teče rok za žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora.

27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju od odlučujućeg značaja utvrditi da li je apelant, kao lice lišeno slobode u skladu sa zakonom (na osnovu rješenja Kantonalnog suda od 28. decembra 2021. godine), bio zaštićen određenom sudskom kontrolom u smislu garancija obuhvaćenih članom 5 Evropske konvencije. Pri tome je potrebno utvrditi da li ta kontrola ispunjava zahtjev hitnosti, da li je zavisila od prethodne predstavke lica o kojem je riječ (mora biti „automatska“), da li je pritvoreno lice bilo izvedeno pred sudiju ili pred „[nekog] drugog službenika ovlašćenog po zakonu“ da odluči da li da naredi njegovo puštanje na slobodu u toku suđenja (vidi Evropski sud, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 3. oktobra 2006. godine, predstavka broj 543/03, stav 33–35). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da čak i kada je redovni sud prvobitno odredio pritvor, to ne isključuje naknadnu primjenu navedenog „zahtjeva hitnosti“ ako, između ostalog, takvo lice nije saslušano prilikom razmatranja njegovog pritvora (vidi Milošević protiv Srbije, presuda od 28. aprila 2009. godine, predstavka broj 31320/05, stav 52).

28. Primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta, kao i apelantovih navoda, proizlazi da apelant zbog toga što se nalazio u bjekstvu u vrijeme donošenja odluke kojom mu je određen pritvor nije bio izveden pred sudiju za prethodni postupak prije samog donošenja rješenja o određivanju pritvora. Međutim, nakon što je po međunarodnoj potjernici izručen Bosni i Hercegovini, te 27. jula 2022. godine lišen slobode, apelantu je, u skladu s odredbom člana 148 stav 3 ZKPFBiH, uručen prijedlog za određivanje pritvora i rješenje o određivanju pritvora od 28. decembra 2021. godine. Takođe, dan nakon lišenja slobode, 28. jula 2022. godine, održano je ročište na kojem je apelantu omogućeno da se izjasni o tom prijedlogu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je u dispozitivu rješenja o određivanju pritvora navedeno da se apelantu određuje pritvor „koji se prema osumnjičenom ima računati počev od dana i časa lišenja slobode ili do druge odluke suda“. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 148 stav 4 ZKPFBiH propisano da protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću u roku od 24 časa od prijema rješenja. Isto je navedeno u pouci o pravnom lijeku rješenja kojim je apelantu određen pritvor i koje mu je nesporno uručeno 27. jula 2021. godine nakon što je lišen slobode.

29. Dakle, u konkretnom slučaju apelant, koji je imao i stručnu pomoć – advokata, primio je rješenje o određivanju pritvora u trenutku kada je lišen slobode – 27. jula 2021. godine, što apelant i ne osporava. Izveden je pred sud te mu je omogućeno da se izjasni o prijedlogu za određivanje pritvora. U rješenju o određivanju pritvora apelant je poučen da protiv tog rješenja može podnijeti žalbu u roku od 24 časa od prijema rješenja. Kod ovakvog stanja stvari, Ustavni sud smatra da nije osnovan navod da apelant nije bio obaviješten o roku u kojem se može podnijeti žalba. Ovo iz dva razloga, prvo zato što je rok za podnošenje žalbe propisan u odredbi člana 148 stav 4 ZKPFBiH, i drugo u pouci o pravnom lijeku je jasno navedeno da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba u roku od 24 časa od prijema rješenja. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da apelant nije uopšte podnio žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora. Naime, imajući u vidu da je rok za podnošenje žalbe izrazito kratak, pa i uz apelantove dileme o tome od kada se računa rok za podnošenje žalbe, apelant to svoje pravo nije iskoristio ni nakon prijema rješenja, niti nakon okončanja ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, usljed čega se lišio mogućnosti da o njegovim prigovorima raspravi drugostepeni sud. Ustavni sud smatra potrebnim istaći da odredbe ZKPFBiH ne propisuju obavezu da se u ovakvoj pravnoj situaciji – kada je rješenje o određivanju pritvora doneseno dok je osumnjičeni bio u bjekstvu – nakon što lice bude lišeno slobode donese novo rješenje o određivanju pritvora.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, ne postoji nepreciznost i nejasnoća u pogledu roka u kojem je apelant mogao da podnese žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

31. U pogledu apelantovih navoda da mu je usljed postupanja Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, ali da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant kršenje tog prava dovodi u vezu s pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim se efektivno mogu štititi prava i slobode garantovane Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja o određivanju pritvora propustio koristiti pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, dok je, protiv rješenja o produženju pritvora imao mogućnost da koristi i koristio je pravne lijekove propisane zakonom. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Apelant je osporio rješenje Kantonalnog suda od 29. jula 2022. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 15. avgusta 2022. godine, kojim su mu zabranjene posjete i telefonska komunikacija s njegovom majkom V. M. Apelant tvrdi da su mu takvom odlukom suda povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud podsjeća da apelantovoj molbi za posjetu njegove majke i za telefonsku komunikaciju s njom nije udovoljeno zato što su redovni sudovi utvrdili da se ovaj krivični predmet nalazi u fazi istrage i da u odnosu na apelanta tek slijedi preduzimanje određenih istražnih radnji, uključujući i saslušanje svjedoka koji bi mogli imati saznanja o odlučnim činjenicama za ovaj krivični postupak. S obzirom na to, redovni sudovi su utvrdili da je opravdan prijedlog Tužilaštva da se navedene okolnosti smatraju smetnjom za usvajanje apelantove molbe, te da bi omogućavanje tražene komunikacije za sada ugrozilo i svrhu mjere pritvora, koja se sastoji u obezbjeđenju uspješnog i neometanog vođenja krivičnog postupka.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o onemogućavanju komunikacije s majkom nesporno ulaze u obim prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Nije sporno da država ima pozitivnu obavezu da obezbijedi poštovanje tog prava pojedinca. Praksa Evropskog suda je utvrdila da, ukoliko postoje naznake da je došlo do miješanja u nečije pravo na porodični život, potrebno je utvrditi da li je to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) u svrhu legitimnog cilja i c) da li je to neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je prekršen princip proporcionalnosti.

37. Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja osporenih rješenja Kantonalni sud postupao na osnovu odredbi člana 158 st. 1 i 4 ZKPFBiH. Iz navedenog proizlazi da je postupanje Kantonalnog suda bilo zasnovano na zakonu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, donoseći osporena rješenja, imali u vidu da je u fazi u kojoj se postupak nalazio u vrijeme njihovog donošenja bilo potrebno obezbijediti neometano sprovođenje svih radnji u ovom krivičnom postupku budući da se radilo o početnoj fazi postupka, zbog čega je postojala potreba da se spriječi uticaj na daljnji tok postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje Kantonalnog suda imalo legitiman cilj. Prilikom razmatranja pitanja da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, Ustavni sud, u pogledu postupanja Kantonalnog suda, zapaža da su apelantu posjete i komunikacija s majkom bile zabranjene uz obrazloženje da se Tužilaštvo još nije bilo opredijelilo da li će apelantova majka biti saslušana u svojstvu svjedoka s obzirom na to da bi mogla imati određena saznanja od značaja za ovaj krivični postupak, pa je postojala opravdana bojazan da bi njena komunikacija s apelantom mogla uticati na daljnji tok krivičnog postupka, a radilo se o kratkom periodu (14 dana), što nije moglo dovesti do povrede prava. Ustavni sud naročito zapaža da je redovni sud u boljoj poziciji da procijeni sve relevantne okolnosti u vezi s ovim pitanjem, te da je to i uradio uzimajući u obzir standarde člana 8 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naložio Tužilaštvu da obavijesti sud čim Tužilaštvo donese odluku o tome da li će V. M. biti saslušana kao svjedok, kako bi se apelantova molba mogla ponovno razmotriti i eventualno donijeti nova odluku kojom bi navedena komunikacija bila odobrena. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ocjenjuje logičnim i uvjerljivim, donesenim u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, pri čemu su uzete u obzir okolnosti konkretnog predmeta (rana faza postupka i potreba da se obezbijedi neometano sprovođenje krivičnog postupka). Na ovakvu odluku ne može uticati ni apelantov navod da njegova majka po zakonu može odbiti svjedočenje, jer to nije relevantno u odnosu na konkretno rješenje.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, ocjenjujući specifične okolnosti konkretnog slučaja, smatra da je ovo miješanje bilo proporcionalno cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

39. Apelant je u tvrdio da je tokom postupka došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelant dovodi u vezi s pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku. Međutim, apelant nije ponudio argumente i dokaze kojim bi diskriminaciju učinio vjerovatnom, niti takvo nešto proizlazi iz stanja u spisu, pa Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

40. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je pobijanim odlukama povrijeđena odredba člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da te odredbe ne garantuju neko samostalno pravo, već da, zapravo, definišu obavezu direktne primjene sloboda i prava predviđenih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada u rješenju Kantonalnog suda o određivanju pritvora ne postoji nepreciznost i nejasnoća u pogledu roka u kojem se može podnijeti žalba protiv tog rješenja.

42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta (rana faza postupka, opravdana bojazan od posrednog uticaja na daljnji tok krivičnog postupka), apelantu zabranjene posjete i telefonska komunikacija s njegovom majkom dok se nalazi u pritvoru, pri čemu je Kantonalni sud za svoju odluku dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, vodeći računa o relevantnim standardima prava iz člana 8 Evropske konvencije.

43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom o kojima je odlučio nadležni sud. Pri tome, okolnost da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku budući da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojim bi diskriminaciju učinio vjerovatnom, niti takvo nešto proizlazi iz stanja u spisu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3634/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio