Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2962/21 (A. Č.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Penzija
  • Pristup sudu
  • Zastara
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2962/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2962/21, rješavajući apelaciju Ante Čolaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Čolak protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 427719 16 Rsž od 23. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Čolak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 13. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 427719 16 Rsž od 23. aprila 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 427719 14 Rs od 17. februara 2016. godine obavezana je tužena (Bosna i Hercegovina, Federacija BiH, Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime isplate otpremnine prilikom odlaska u penziju, isplati iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene, odnosno da je u mandatnom periodu od 2006. godine do 2010. godine bio zastupnik kod tužene. Općinski sud je istakao da tužena neosnovano osporava apelantovo pravo na isplatu otpremnine navodeći da je apelant rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 10. novembra 2008. godine stekao pravo na starosnu penziju počev od 18. juna 2008. godine. Naime, Općinski sud je istakao da je apelant „penziju stavio u stanje mirovanja“, jer je bio u radnom odnosu kod tužene, te da je zahtjev za isplatu otpremnine podnio „tek po odlasku u penziju“. Općinski sud je naveo da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredaba člana 16. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama), te da apelantovo pravo na otpremninu „nije isključeno iz razloga što je ostvario starosnu penziju u 2008. godini“.

4. Tužena je protiv prvostepene presude izjavila žalbu u kojoj je, između ostalog, istakla da je apelant prekinuo radni odnos kod tužene kako bi ostvario pravo na penziju, te da je nakon toga „aktivirao svoj profesionalni zastupnički mandat“ kod tužene.

5. Kantonalni sud je osporenom presudom uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u toku trajanja mandata, odnosno za vrijeme dok je bio u radnom odnosu kod tužene, ispunio uslove za penziju, te da je rješenjem FZ PIO od 10. novembra 2008. godine penzionisan počev od 18. juna 2008. godine. Međutim, apelant nije primao penziju „jer se opredijelio na zastupničku platu“. Dalje je naveo da je Administrativna komisija Parlamenta Federacije BiH, odlukom o isplati otpremnina prilikom odlaska u penziju za izabrane dužnosnike od 12. aprila 2012. godine, odobrila isplatu otpremnina zastupnicima koji su u međuvremenu ispunili uslove za penziju među kojim je bio i apelant. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je navedena komisija, u postupku preispitivanja te odluke, 18. marta 2013. godine stavila van snage dio odluke koji se odnosio na apelanta, imajući u vidu činjenicu da je apelant penzionisan 2008. godine. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 16. Zakona o platama i naknadama, te je ukazao da tom zakonskom odredbom nije propisan rok za podnošenje zahtjeva za isplatu otpremnine. Stoga se, kako je navedeno, primjenjuju odredbe člana 106. Zakona o radu, jer se radi o potraživanju iz radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenu odluku preinačio jer među strankama nije sporno da je apelant pravo na penziju, a samim tim i pravo na isplatu otpremnine, stekao 18. juna 2008. godine, a tužbu je podnio 5. septembra 2013. godine. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova tužba neblagovremena jer je podnio nakon proteka roka od tri godine u kojem je konkretno potraživanje mogao ostvarivati u sudskom postupku. Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu navedeno, nisu od uticaja činjenice na koje apelant ukazivao – da je nastavio raditi kao poslanik i nakon sticanja prava na peniju, da penziju nije primao za vrijeme dok je radio kod tužene i da je tužena donijela odluku o isplati otpremnine od 12. aprila 2012. godine.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je tužena donijela odluku o isplati otpremnine 12. aprila 2012. godine, te da on „nije imao pravni interes da ustaje sa tužbom“ sve dok tužena 18. marta 2013. godine nije stavila van snage dio odluke od 12. aprila 2012. godine koji se odnosio na njega. Stoga smatra da je rok od tri godine za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju tek tada mogao početi da teče. Relevantni propisi

7. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 45/10, 111/12, 20/17, 22/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje

US FBiH).

8. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Otpremnina

Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju pravo na isplatu otpremnine prilikom odlaska u penziju u iznosu od pet njegovih prosječnih plaća isplaćenih u prethodnih pet mjeseci.

9. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

13. U konkretnom slučaju, apelant, u suštini, smatra da mu je pogrešnom primjenom relevantnih propisa povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelant posebno ističe da se rok zastare u konkretnom slučaju nije mogao početi računati od dana njegovog penzionisanja, već od dana kada mu je odlukom tužene priznato pravo na otpremninu, odnosno od dana stavljanja van snage te odluke u relevantnom dijelu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o platama i naknadama, te Zakona o radu i da je u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge za svoj zaključak da je apelantova tužba neblagovremena. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je apelant, shodno relevantnim propisima, isplatu otpremnine mogao potraživati u roku od tri godine od sticanja tog prava koje je stekao danom penzionisanja, odnosno prilikom odlaska u penziju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je Kantonalni sud u datim okolnostima proizvoljno ili očigledno nerazumno tumačio i primijenio relevantne zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da propisivanje roka u kojem se određena prava mogu ostvarivati samo po sebi nije protivno članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno propisivanje roka služi legitimnom cilju (pravilno funkcionisanja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti). Imajući u vidu ograničenje apelantovog prava na pristup sudu koje proizlazi iz osporene odluke, s jedne strane, te legitiman cilj koji se nastoji ostvariti donošenjem takve odluke, s druge strane, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu. Takođe Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman