Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-632/18 (M.B.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ratni zločin
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Dokazni postupak
- Ispitivanje svjedoka
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 68
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-632/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-632/18, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 7.
decembra 2017. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Dabić, advokat iz Orašja, podnio je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 7. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelacija zavedena pod brojem AP-632/18 odnosila se na jedan dio presude Suda BiH. Odlučujući o žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), oslobađajući dio prvostepene presude donijete u postupku protiv apelanta ukinut je i donijeta je nova, osuđujuća presuda. Apelant je tu presudu osporio pred Ustavnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore. U skladu s tada važećim Pravilima Ustavnog suda, odgovori nisu dostavljeni apelantu na eventualno očitovanje.
4. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-632/18 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. novembra 2017. godine.
5. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donio je presudu od 18. oktobra 2022. godine, predstavka broj 49560/20, u predmetu koji je apelant pokrenuo protiv Bosne i Hercegovine. U postupku pred Evropskim sudom apelant je isticao da mu Ustavni sud nije dao priliku da se očituje na zapažanja drugih učesnika u postupku. Evropski sud je utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Evropski sud je zaključio da postupak pred Ustavnim sudom nije omogućio apelantu da propisno učestvuje i lišio ga je pravičnog suđenja.
6. Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom je 4. novembra 2022. godine dostavio dopis Ustavnom sudu. U dopisu je ukazano na presudu Evropskog suda i obavezu Ustavnog suda da apelantu omogući ponavljanje postupka.
7. Apelant je 9. novembra 2022. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za ponavljanje postupka.
8. Ustavni sud je 1. i 2. decembra 2022. godine donio Rješenje broj AP-632/18 (dostupno na www.ustavnisud.ba) da se ponavlja postupak okončan Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP- 632/18 od 11. marta 2020. godine.
9. Apelant je 18. decembra 2022. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
10. Ustavni sud je 12. januara 2023. godine dostavio apelantu na eventualno izjašnjenje odgovore Suda BiH i Tužilaštva. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovor 16. i 25. januara 2023. godine.
III.Činjenično stanje
11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
12. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. decembra 2016. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u tač. 1, 2, 3, 4.a), 4.b) i 4.c) osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ (u odnosu na tač. 1, 4.b) i 4.c)). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama navedenim u tač. 1, 2, 3. i 5. oslobađajućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, odnosno radnjama u tački 4. krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ.
13. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. aprila 2017. godine odbio u cijelosti apelantove žalbe podnesene protiv osuđujućeg dijela prvostepene presude, kao i žalbu Tužilaštva podnesenu protiv tačke 5. oslobađajućeg dijela presude i odluke o kazni kao neosnovane. Prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Žalba Tužilaštva u odnosu na tač. 1, 2, 3. i 4. oslobađajućeg dijela prvostepene presude je uvažena, te je u tom dijelu presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjela Suda BiH.
Osporena presuda
14. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. novembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela izreke presude (odnosno 4, 5.a) i 6. precizirane optužnice) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina. Apelant je oslobođen optužbe da je radnjom u tački 1. oslobađajućeg dijela izreke presude (tačka 7. optužnice) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ.
15. U obrazloženju presude naveden je tok postupka i odluka o održavanju pretresa pred drugostepenim sudom. U skladu s odredbom člana 317. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), otvoren je pretres na kojem je Tužilaštvo navelo da ostaje pri navodima iz optužnice i dalo uvodnu riječ. Zatim su navedene završne riječi Tužilaštva i odbrane. Odbrana je u završnoj riječi istakla da iz iskaza svjedoka, a ti iskazi su reproducirani, ne proizlazi apelantova odgovornost za tačke precizirane optužnice koje mu se stavljaju na teret.
16. U dijelu odluke „C. Provedeni dokazi“ apelaciono vijeće je navelo da je, u skladu s odredbom člana 317. stav 2. ZKP-a, po prijedlogu Tužilaštva, dokaze prezentirane u toku prvostepenog postupka prihvatilo u cijelosti i uvrstilo u dokaznu građu na osnovu koje je donesena drugostepena odluka. U toku postupka pred sudom Tužilaštvo nije imalo nove dokazne prijedloge, ali je predložilo da se reproduciraju iskazi svjedoka vezano za ukinute tačke presude (greškom napisano „optužnice“), i to iskazi svjedoka Pere Božića, S2, Jovana Cvijanovića i Jove Stevanovića, a da se oni ne pozivaju pred sud. Apelaciono vijeće je prihvatilo taj prijedlog. Prihvaćen je prijedlog odbrane da se u sudski spis ulože novi materijalni dokazi koji se odnose na apelantovo materijalno stanje. Odbrana nije imala druge dokazne prijedloge.
17. U pogledu osuđujućeg dijela izreke presude, apelaciono vijeće je navelo da je prihvatilo sva utvrđenja i obrazloženja prvostepenog suda vezano za opće elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva jer su već utvrđeni u prvostepenoj presudi, koja u tom dijelu nije osporena i koja je postala pravosnažna. U pogledu statusa oštećenih Pere Božića, Jovana Cvijanovića i S2, apelaciono vijeće je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radilo o civilima, dakle o kategoriji koja uživa zaštitu u skladu s odredbama zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija. Međutim, utvrđeno je da je oštećeni Jovo Stevanović imao status vojnika prilikom zarobljavanja, pa stoga i status ratnog zarobljenika. Odlučna činjenica kod utvrđivanja veze između djela koje je apelant počinio i oružanog sukoba jest apelantov status u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, apelant je djelo počinio kao pripadnik vojne policije, 106. brigade HVO-a. Ta pozicija mu je i omogućila da u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u izreci presude izvrši navedena krivična djela. Nadalje, apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant kao direktni počinilac izvršio radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret i za koje je proglašen krivim.
18. U pogledu odluke kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona, za radnje nečovječnog postupanja, Sud BiH je ukazao da KZSFRJ ne definira „nečovječno postupanje“. Da bi definiralo taj pojam, apelaciono vijeće se pozvalo na sudsku praksu Evropskog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Na osnovu toga, apelaciono vijeće je zaključilo da je nečovječno postupanje radnja ili propust koji su objektivno sudeći namjerni, a ne slučajni, koji uzrokuju tešku duševnu ili fizičku patnju ili predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povrede tjelesnog integriteta. Također je u presudi navedeno da se apelaciono vijeće, pored samih iskaza oštećenih, rukovodilo i općim zdravstvenim stanjem, strahom koji je svako lice moralo osjećati prilikom premlaćivanja i loše ishrane, uskraćivanja liječničke pomoći, te da sve te okolnosti predstavljaju odlučne činjenice za utvrđivanje da li je konkretne prilike dostignut prag nečovječnog postupanja sadržan u zajedničkom članu 3. ženevskih konvencija. Da bi se utvrdilo da je postupanje nečovječno treba ga ocijeniti u svakom konkretnom slučaju, zavisno od vrsti samih radnji, ali i posljedica koje te radnje ostavljaju na žrtve i njihov tjelesni i duševni integritet, okruženja i prilika. Bitan je kontekst u kojem se radnje preduzimaju prema žrtvama, kao i njihovo trajanje i intenzitet. Posljedice ne moraju biti trajnog karaktera da bi ponašanje kojim su izazvane bilo označeno kao nečovječno postupanje. Dovoljno je da se radi o ponižavajućem postupanju, koje mora biti teže od ojađenosti, nelagode ili poniženja. Apelaciono vijeće je navelo da je trebalo sagledati cjelokupni kontekst dešavanja u vrijeme zatočeništva u Osnovnoj školi „Donja mahala“, gdje su se događaji odvijali. Stoga je s posebnom pažnjom analiziralo iskaze svjedoka koji se odnose na atmosferu straha (Jovana Cvijanovića i S2). Iskazi svjedoka su ukazivali u kakvoj atmosferi straha su se provodila zlostavljanja oštećenih, o čemu je apelaciono vijeće vodilo računa prilikom ocjene karaktera apelantovih radnji. Tako je apelaciono vijeće, imajući u vidu navedene standarde za nečovječno postupanje, apelantove radnje posmatralo u kontekstu cjelokupnog položaja u kojem su se nalazili oštećeni. Apelaciono vijeće je imalo u vidu da su premlaćivanja preduzimana odmah nakon njihovog zarobljavanja, da je njihovo opće zdravstveno stanje bilo narušeno, uz činjenicu da su svakodnevno živjeli u strahu za vlastiti život. Na osnovu navedenog, sud je van razumne sumnje utvrdio da je apelant radnjama opisanim pod tač. 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, kao pripadnik HVO-a, nečovječno postupao prema civilima. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant postupao nečovječno tako što je (tačka 1) snažno pretukao Peru Božića metalnim lancem po cijelom tijelu, naročito leđima, usljed čega mu je popucala koža na leđima; da je (s još dva navedena lica) „snažno udarao oštećenog Jovu Stevanovića rukama i pesnicama“ (tačka 2); da je dva-tri puta izvodio S2 na ispitivanje, gdje ga je u toku ispitivanja, zajedno s drugim pripadnicima vojne policije, po cijelom tijelu tukao stisnutim šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme (tačka 3).
19. Sud BiH je dao obrazloženje za osuđujući dio presude po tačkama. Iskaz Pere Božića sud je doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka, te ga je prihvatio kao vjerodostojan i autentičan. Van razumne sumnje utvrđeno je da je apelant tukao Peru Božića metalnim lancem po cijelom tijelu. Apelaciono vijeće je navelo dio iskaza svjedoka. Analizom iskaza svjedoka zapazilo se da je svjedok odgovore davao „mislim ovo... mislim ono…“. Međutim, sud navedeno nije ocijenio kao nesigurnost u iskazu, nego kao osobitosti u načinu izražavanja svjedoka, što je dalje obrazloženo u presudi. Sud BiH je naveo da su neosnovani prigovori kojim se osporava kredibilitet svjedoka Pere Božića. Taj svjedok je detaljno opisao apelanta i bez dileme ga prepoznao na fotografijama i u sudnici. Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantova radnja u okolnostima i na način kako je preduzeta prema Peri Božiću nesporno predstavljala ozbiljno ugrožavanje ne samo fizičkog integriteta oštećenog nego i njegovog ličnog dostojanstva i ta radnja predstavlja nečovječno postupanje.
20. U odnosu na tačku 2, apelaciono vijeće je ukazalo na iskaz svjedoka-oštećenog Jovana Cvijanovića, koji je prihvatio kao vjerodostojan i objektivan. Sud BiH nije utvrdio da postoji razlog zbog čega svjedoku ne bi trebalo vjerovati. Prihvatajući iskaz svjedoka, sud je uskladio činjenični opis te tačke optužnice sa sadržajem iskaza svjedoka, koji je bio precizan da se premlaćivanje desilo 13. juna 1992. godine. Apelaciono vijeće je navelo da apelantovo postupanje ne može biti posmatrano izolirano od postupanja Pere Vincetića, već kao cjelina, naročito zato što se apelant za tu tačku optužnice teretio kao saizvršilac. Taj svjedok je tvrdio da ga je apelant udario dva-tri puta, nakon što mu je Pero Vincetić već nanio povrede ruke. Dovodeći u vezu apelantove preduzete radnje s cjelokupnim kontekstom u kojem se događaj odvijao, apelaciono vijeće je zaključilo da su apelantove radnje dovele do snažnih fizičkih i psihičkih bolova kod oštećenog, te da su dosegle prag nečovječnog postupanja.
21. U odnosu na tačku 3. osuđujućeg dijela presude, apelaciono vijeće je ukazalo na iskaz svjedoka-oštećenog datog u unakrsnom ispitivanju. Iz tog iskaza, apelaciono vijeće je zaključilo da je apelant lično izvodio svjedoka-oštećenog S2, odvodio ga u sobu za ispitivanje i premlaćivanje i premlaćivao svjedoka-oštećenog dva-tri puta. Sud BiH je ocijenio neprihvatljivim navode odbrane da apelantovim radnjama nije dosegnut prag nečovječnog postupanja. Naprotiv, sud je naveo da je prilikom ocjene uzeo u obzir sve okolnosti u kojima se premlaćivanje događalo, da je ono bilo svakodnevno i da su civili bili prepušteni na milost i nemilost vojnicima pod čijom su kontrolom bili. Osim toga, oštećenog nije premlaćivao samo apelant, već i drugi vojnici. Također, uzeto je u obzir i da je oštećeni S2 bio protivpravno zatvoren i držan u maloj i neadekvatnoj prostoriji, bez dovoljno hrane, vode i liječničke pomoći i u stalnom strahu za život. Stoga, prema ocjeni apelacionog vijeća, sve te okolnosti prelaze prag nečovječnog postupanja jer ne samo da su zabranjene apelantove radnje uzrokovale psihičke i fizičke posljedice kod oštećenog već je takvo postupanje predstavljalo ponižavajuće i nehumano postupanje, koje je bilo teže od ojađenosti, nelagode ili poniženja, što su zahtjevi propisani u međunarodnom pravu da bi se neko postupanje smatralo nečovječnim.
22. U pogledu subjektivnog elementa, sud je naveo da je apelant prema trojici oštećenih, kao i drugim zatočenicima, imao dominirajući položaj i moć i bio je u povlaštenom statusu naspram žrtava. Oštećeni su istovremeno bili u stanju beznađa i stalnom strahu za vlastiti život. Apelant je, svjestan svog položaja nadmoći, mogao preduzeti i preduzimao je zabranjene radnje, čije su posljedice povrede fizičkog i psihičkog integriteta i dostojanstva oštećenih. Apelant je bio svjestan i znao je da će svojim postupcima oštećenima nanijeti velike tjelesne i duševne patnje i pojačati strah za vlastiti život, ali je navedene radnje htio i svojom voljom izvršio. Sud BiH je zaključio da je apelant odgovoran kao saizvršilac za sve tačke osuđujućeg dijela presude, ukazujući na član 22. KZSFRJ. Sud BiH je zaključio, van svake razumne sumnje, da je apelant, zajedno s drugim pripadnicima vojne policije, 106. brigade HVO-a, preduzeo zabranjene radnje. U skladu sa sudskom praksom, u slučaju postupanja više izvršilaca, dovoljno je dokazati da oni postupaju zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u nečovječnom postupanju prema žrtvama. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja navedenih radnji, na osnovu izvedenih dokaza zaključeno je, van svake razumne sumnje, da je i apelant učestvovao u materijalnim elementima krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te da je odgovoran za posljedice koje su nastupile kod žrtava.
23. Sud BiH nije utvrdio da je van svake razumne sumnje dokazano da je počinjena krivičnopravna radnja opisana pod tačkom 7. precizirane optužnice. Stoga je, usljed nedostatka dokaza, apelanta oslobodio optužbe po toj tački, slijedeći načelo in dubio pro reo.
24. U odluci o kazni apelaciono vijeće je navelo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu ocijenilo sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne u smislu odredbe člana 41. KZSFRJ. To se naročito odnosi na granice kazne propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, kao i sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća. Pri tome, apelaciono vijeće je imalo u vidu da je apelant neosuđivan, da je porodični čovjek, otac četvero djece, ali i otežavajuću okolnost – iskazanu bezobzirnost i upornost u izvršenju pojedinačnih inkriminacija. Apelaciono vijeće je navelo da je pošlo od ranije utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, kao i činjenice da je za navedeno krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od najmanje pet godina. Budući da je utvrdio da je apelant odgovoran za tri radnje nečovječnog postupanja kod krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Imajući u vidu ranije utvrđenu kaznu zatvora od deset godina, apelaciono vijeće je primjenom odredaba čl. 48. stav 3. i 49. KZSFRJ apelantu izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Apelaciono vijeće je ukazalo da je radnjama iz tač. 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela presude, u odnosu na ono što je ranije utvrđeno i presuđeno, znatno povećana kriminalna količina krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, što se moralo reflektirati i na ukupnu, jedinstvenu kaznu na koju je apelant osuđen.
25. U pouci o pravnom lijeku apelaciono vijeće je navelo: „Protiv ove presude žalba nije dozvoljena, shodno članu 317 a stav 1. tačka b) ZKPBiH (prema kome je nužna pretpostavka za pravo žalbe na drugostepenu presudu činjenica da je prvostepena presuda bila u cjelini oslobađajuća, a ne samo u njenim pojedinim tačkama, a u drugim osuđujuća)“.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant je naveo da je Sud BiH prilikom donošenja drugostepene presude povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je predlagao ponovno saslušanje svjedoka kako bi se utvrdilo da li je njegovo postupanje predstavljalo zabranjeno ponašanje u smislu člana 3. Ženevske konvencije. Sud BiH je taj prijedlog odbrane odbio kao nepotreban i odredio da se reproduciraju iskazi svjedoka iz prvostepenog postupka. Time je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, odnosno počinjena bitna povreda iz člana 297. stav l. tačka d) ZKP-a. Apelant ističe da sud o prijedlogu odbrane da se svjedoci ponovo pozovu i saslušaju nije naveo ni da prihvata, a ni da odbija (u presudi), iako ga je na pretresu odbio. Zbog nedostatka obrazloženja o tom prijedlogu odbrane apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u smislu prava na obrazloženu odluku, kao i pravo na jednakost stranaka u postupku, odnosno procesnu ravnopravnost. Apelant ukazuje na obavezu suda da svakoj strani u postupku da mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očigledne neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu.
27. Apelant upućuje na razloge koje je sud dao u prvostepenoj presudi, te analizira zaključke apelacionog vijeća u vezi sa tač. 1, 2. i 3. ranije oslobađajuće, a sada osuđujuće presude. Apelant, u suštini, osporava način na koji je apelaciono vijeće ocijenilo dokaze. Apelant tvrdi da je apelaciono vijeće u ponovnom pretresu potpuno zanemarilo iskaze svjedoka iz prvostepenog postupka, da nije dalo ocjenu njihovih iskaza, nego je samo uzelo pojedine dijelove njihovih iskaza kako bi to poslužilo kao dokaz o apelantovom navodnom nečovječnom postupanju. Smatra da sud nije imao objektivne i uvjerljive dokaze da, van svake razumne sumnje, utvrdi da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja predmetnog krivičnog djela u odnosu na svjedoke Peru Božića, Jovana Cvijanovića i zaštićenog svjedoka S2, jer su iskazi tih svjedoka bili nesigurni i neuvjerljivi.
28. Dalje, smatra da prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije sud nije dao odgovarajuću važnost i težinu olakšavajućim okolnostima, posebno izjavama svjedoka koji su u toku postupka govorili o apelantovom korektnom ponašanju u Osnovnoj školi „Donja mahala“ u inkriminiranom periodu.
29. Apelant je naveo da je u pouci o pravnom lijeku navedeno da protiv te presude žalba nije dopuštena budući da je nužna pretpostavka za pravo žalbe na drugostepenu presudu činjenica da je prvostepena presuda bila u cjelini oslobađajuća, a ne samo u njenim pojedinim tačkama, a u drugim osuđujuća. Smatra da je takvom uputom, odnosno takvim tumačenjem odredbe člana 317.a ZKP-a apelantu onemogućen pristup sudu, odnosno da je onemogućen u ostvarenju ustavnog prava na pristup sudu jer je u konkretnom slučaju povrijeđena sama suština prava, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.
II.Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Sud BiH ukazuje na neosnovanost apelacije. Na prijedlog Tužilaštva da se reproduciraju izjave svjedoka, apelantova odbrana je navela da bi za odbranu bilo povoljnije da se oni saslušaju. Sud BiH se pozivao na zapisnik s pretresa. Također je ukazano da apelantova odbrana nije dala razloge za prijedlog, niti je navela nove okolnosti na koje bi trebalo saslušati svjedoke. Na osnovu člana 317. stav 2. ZKP-a, apelaciono vijeće je donijelo odluku da se prihvati prijedlog Tužilaštva da se reproduciraju iskazi već saslušanih svjedoka. Pri tome je predsjednik vijeća jasno naglasio da vijeće ne isključuje mogućnost pozivanja navedenih svjedoka i njihovog ponovnog neposrednog saslušanja u slučaju da nakon reprodukcije iskaza nešto ostane nejasno. Odluka vijeća o prihvatanju navedenog prijedloga Tužilaštva je usmeno obrazložena, a zatim i pismeno u obrazloženju pobijane presude. Iz navedenog je sasvim očigledno da se ne radi o povredi prava na odbranu i načela jednakosti stranaka u postupku, jer odbrana nije ni imala konkretan prijedlog u vezi s pozivanjem svjedoka. Radi se o sugestiji da se svjedoci koje poziva Tužilaštvo eventualno pozovu da neposredno svjedoče pred sudom. Nakon reprodukcije njihovih iskaza nije ostalo ništa nejasno, te svjedoci nisu ponovo pozvani, niti je odbrana tražila pozivanje svjedoka. Dalje je navedeno da je drugostepeno vijeće izvršilo određene intervencije u činjeničnom opisu tačke 2, o čemu je sud dao razloge. U pogledu tvrdnji iz apelacije da na osnovu iskaza svjedoka Pere Božića, Jovana Cvijanovića i zaštićenog svjedoka S2 apelaciono vijeće nije moglo utvrditi da je apelant nečovječno postupao, Sud BiH je naveo da je za svaku tačku optužnice analiziran iskaz oštećenih. U odnosu na svakog oštećenog vijeće je dalo jasne i konkretne razloge zbog čega je apelanta ocijenilo odgovornim za nečovječno postupanje. Sud BiH u odgovoru na apelaciju ukazuje na relevantne dijelove odluke, a to se odnosi i na odluku o kazni. Sud BiH je neosnovanim ocijenio i apelantove navode da je prekršeno pravo na efikasan pravni lijek. U skladu sa članom 317.a stav 1. tačka b) ZKP-a, nužna pretpostavka za pravo žalbe na drugostepenu presudu jest činjenica da je prvostepena presuda bila u cjelini oslobađajuća. Sud BiH ukazuje na stajalište Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u Odluci broj AP-3939/12 u prilog tumačenju člana 317.a stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno da je nužna pretpostavka da je prvostepena presuda u cjelini oslobađajuća.
31. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana. Odbrana je imala pravo da pred prvostepenim sudom na glavnom pretresu ispita svjedoke, te je to pravo i koristila. Također, nije povrijeđen član 13. Evropske konvencije jer je Sud BiH pravilno primijenio član 317.a stav 1. ZKP-a.
III.Apelantovo izjašnjenje na odgovor i dopuna apelacije
32. Apelant je nakon odluke Evropskog suda podnio zahtjev za ponavljanje. Osim toga, apelant je podnio i dopunu apelacije. Apelant se u dopuni apelacije poziva na povredu prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se radi o istim činjeničnim navodima, samo sada povredu drugačije karakterizira, o čemu je iznio svoje viđenje.
33. Nakon što su apelantu dostavljeni odgovori, on je istakao da u presudi nije sadržano obrazloženje zašto je odbijen prijedlog odbrane da se neposredno saslušaju svjedoci. Apelant navodi da se odbrana protivila prijedlogu Tužilaštva da se posredno izvedu dokazi i predlagala neposredno saslušanje svjedoka. Apelant navodi da je irelevantno upućivanje Suda BiH na zapisnik, jer je presuda morala sadržavati obrazloženje u vezi s prigovorom i prijedlogom odbrane.
34. U odnosu na povredu prava na pravni lijek protiv drugostepene presude, apelant ukazuje da sada tu povredu karakterizira kao povredu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se radi o jednom krivičnom djelu za koje mu je suđeno dva puta. U tom dijelu apelant upućuje na zaključak s Panela za ujednačavanje sudske prakse iz krivične oblasti (Teslić, 2018. godina), kao i na praksu Evropskog suda u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije. Apelant je u odgovoru od 25. januara 2023. godine ukazao i na praksu u predmetu Manoli protiv Moldavije, koju je naveo u kontekstu pravičnosti postupka. Apelant se bez daljnjeg obrazloženja pozvao na predmet Popovych protiv Ukrajine (vidi Evropski sud, presuda od 22. aprila 2021. godine, predstavka broj 44704/11), u kojem je utvrđena povreda člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 317.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.
stav (2) tačka e) ovog zakona.
(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.
Odjeljak 1a. Žalba na drugostepenu presudu Član 317a.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija.
(3) Odredbe člana 309. ovog zakona primjenjivat će se i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu protiv drugostepene odluke.
(4) Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.
36. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
VI.Dopustivost i meritum
37. Ustavni sud ukazuje da apelacija treba ispunjavati zahtjev dopustivosti iz člana 18. Pravila Ustavnog suda. Nakon što je Evropski sud utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak pred Ustavnim sudom, apelant je 9. novembra 2022. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka, a zatim 19. decembra 2022. godine i dopunu apelacije. Prije razmatranja merituma predmeta, Ustavni sud ukazuje na predmet broj AP-3080/09 od 24. septembra 2014. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba). Također se radi o slučaju u kojem je Ustavni sud ponovo odlučivao i donio odluku jer je Evropski sud utvrdio kršenje prava apelanta iz te odluke u ranijem postupku pred Ustavnim sudom. Apelant je u navedenom predmetu također dopunio apelaciju. Ustavni sud je jasno istakao da je uvjet dopustivosti apelacije da se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ustavni sud je naglasio da se rok od 60 dana od dostavljanja osporene odluke redovnog suda apelantu nužno odnosio i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno mogla prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, odnosno samo ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Osim toga, članom 22. stav (3) važećih Pravila Ustavnog suda je propisano da se apelacija ne može dopunjavati van rok propisanog u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, bez zahtjeva Ustavnog suda, a to je rok za podnošenje apelacije od 60 dana. Stoga, Ustavni sud nema osnov da razmatra apelantove navode iz dopune apelacije koja je dostavljena Ustavnom sudu 19. decembra 2022. godine.
38. Apelantu su, u skladu s odlukom Evropskog suda, dostavljeni odgovori Tužilaštva i Suda BiH (koje su oni dali u postupku pred Ustavnim sudom koji je prethodio odluci Evropskog suda) radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se izjasnio 16. i 18. januara (isti odgovor), te 25. januara 2023. godine. Dakle, apelant se mogao očitovati na navode iz odgovora, ali ne i dopunjavati apelaciju novim činjenicama koje su mu bile poznate u trenutku podnošenja apelacije, odnosno u vremenu za podnošenje apelacije. Navođenje novih činjenica u izjašnjenju suštinski predstavlja dopunu apelacije. U slučaju iznošenja novih navoda u izjašnjenju na odgovore, Ustavni sud će u načelu ispitati samo apelantove navode koji su prvobitno navedeni u apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-98/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno navode koji se odnose na odgovore Tužilaštva i Suda BiH na apelaciju. U konkretnom slučaju apelant je naveo da sada iste činjenice karakterizira kao povredu prava na član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je sud „gospodar pravne kvalifikacije“ po načelu iura novit curia. Stoga će Ustavni sud na osnovu prezentiranih činjenica kvalificirati apelantove navode, o čemu će u nastavku odluke biti više riječi.
39. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
40. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
Pravo strana na kontradiktornost postupka i jednakost strana u postupku
43. Kao što je već navedeno, Evropski sud je u presudi Baotić protiv BiH zaključio da postupak koji je proveden pred Ustavnim sudom nije omogućio apelantu da propisno učestvuje u tom postupku i da je apelant stoga bio lišen prava na pravično suđenja (vidi tačka 5. ove odluke) pred Ustavnim sudom. Nakon što su otklonjene te proceduralne greške, Ustavni sud će ponovo razmotriti apelacione navode u tom predmetu uzimajući u obzir i apelantove navode iz izjašnjenja na odgovore Tužilaštva i Suda BiH. Prvo pitanje koje je apelant problematizirao u apelaciji tiče se pitanja da li je apelaciono vijeće Suda BiH propustilo razmotriti apelantov prijedlog da se ponovo ispitaju svjedoci koji su svjedočili protiv njega.
44. U odnosu na te apelantove tvrdnje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na jednakost strana u toku postupka pred Sudom BiH, odnosno pravo odbrane da pozove i ispita svjedoke. Naime, iz osporenih presuda nesporno proizlazi da su navedeni svjedoci saslušani pred prvostepenim sudom kada je odbrana imala mogućnost i unakrsno ih ispitivati. Osim toga, prema obrazloženju osporene presude i izjašnjenju Suda BiH na apelaciju, odbrana na upit predsjednika vijeća nije imala nove dokazne prijedloge, te je samo povodom prijedloga Tužilaštva da se reproduciraju svjedočenja svjedoka apelantova braniteljica istakla da smatra da bi za odbranu bilo povoljnije da se svjedoci neposredno pozovu, ne dajući nikakve razloge o tome, niti obrazlažući da postoje neke nove okolnosti na koje bi trebalo saslušati svjedoke, koje su tužioci i odbrana već saslušali u toku prvostepenog postupka. Apelaciono vijeće je, imajući u vidu član 317. stav (2) ZKP-a prema kojem iskazi saslušanih svjedoka mogu biti reproducirani u pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja, ako su ti svjedoci bili unakrsno ispitani od suprotne strane (što je konkretno i bio slučaj), prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se reproduciraju iskazi već saslušanih svjedoka, naglašavajući da ne isključuje mogućnost pozivanja navedenih svjedoka i njihovog ponovnog neposrednog saslušanja u slučaju da nakon reprodukcije iskaza nešto ostane nejasno. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelantova braniteljica u završnoj riječi zatražila da se apelant oslobodi optužbe jer iz iskaza svjedoka koji su reproducirani ne proizlazi apelantova odgovornost za tačke precizirane optužnice koje mu se stavljaju na teret. Dakle, proizlazi da apelantova braniteljica nesporno nije predložila da se nakon reproduciranja iskaza svjedoka neko od njih ili svi pozovu radi ponovnog neposrednog saslušanja, što je mogla ukoliko je smatrala da je bilo što ostalo nejasno ili da na nešto bitno nije odgovoreno.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da zahtjev odbrane za neposredno saslušanje svjedoka očigledno nije bio jasno određen i preciziran, niti izričit. Sud BiH se u odgovoru, ukazujući na neosnovanost tih apelantovih navoda, pozvao na zapisnik. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama ZKP-a jasno propisano da se prijedlozi i druge izjave podnose pismeno ili daju na zapisnik. Također se „o radu na glavnom pretresu vodi zapisnik“. Dakle, Sud BiH je naveo što proizlazi „iz zapisnika s pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja“, da odbrana nije imala nove dokazne prijedloge, da je „povodom prijedloga Tužilaštva da se reproduciraju svjedočenja svjedoka“ braniteljica rekla „da smatra da bi za odbranu bilo povoljnije da se svjedoci neposredno pozovu“. Nakon toga je vijeće donijelo odluku da prihvati prijedlog Tužilaštva, što je usmeno i obrazloženo. To je navedeno i u presudi. Sud BiH ukazuje da nije postojao konkretan prijedlog odbrane vezano za neposredno saslušanje svjedoka, već sugestija da se svjedoci koje poziva Tužilaštvo eventualno pozovu da neposredno svjedoče pred sudom.
46. Nadalje, u tački 3. odluke Evropskog suda donijete po apelantovoj predstavci, Evropski sud je ukazao da se Sud BiH nije ograničio samo na ponavljanje iznijetog u presudi, već se pozvao na zapisnik, zbog čega je odgovor suda trebao biti dostavljen apelantu na izjašnjenje. U tački 7. Evropski sud je naveo „sve što pravo na kontradiktorni postupak zahtijeva je da strane imaju priliku upoznati se sa svim dostavljenim očitovanjima i komentirati ih, s ciljem utjecaja na odluku suda.“ Međutim, Ustavni sud, i nakon apelantovog izjašnjenja, nije mogao donijeti drugačiji zaključak u tom dijelu odluke. Naime, apelant u izjašnjenju veoma neodređeno ukazuje da presuda mora sadržavati obrazloženje, bez obzira na zapisnik. Apelant sada akcentira postojanje prijedloga odbrane da se svjedoci neposredno saslušaju, te protivljenje dokaznom prijedlogu Tužilaštva. Ustavni sud ima u vidu da se protivljenje prijedlogu Tužilaštva prvi put spominje u izjašnjenju na odgovor Suda BiH, dok ostali apelantovi navodi iz izjašnjenja nisu doveli u pitanje stav Suda BiH da nije postojao konkretan prijedlog odbrane. Pri tome, apelant ni ne pokušava objasniti zašto nakon reprodukcije iskaza svjedoka nije zatraženo neposredno saslušanje svjedoka, iako je, kao što je već rečeno, imao tu mogućnost, jer je Sud BiH u odgovoru naveo da je predsjednik vijeća „jasno naglasio da vijeće ne isključuje mogućnost pozivanja navedenih svjedoka i njihovog neposrednog saslušanja u slučaju da nakon reprodukcije iskaza nešto ostane nejasno“. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zaključiti da je povrijeđeno pravo na jednakost strana, kako to apelant pokušava predstaviti.
47. Apelant je u izjašnjenju na odgovor ukazao na odluku Manoli protiv Moldavije (vidi Evropski sud, presuda od 28. februara 2017. godine, predstavka broj 56875/11). U tom predmetu Evropski sud je utvrdio povredu jer je u postupku koji se vodio protiv podnosioca predstavke oslobađajuća presuda ukinuta i donijeta je osuđujuća presuda. Žalbeni sud je osuđujuću presudu donio čitanjem iskaza svjedoka, koji su pred prvostepenim sudom bili neposredno saslušani.
48. Međutim, u konkretnom predmetu, za razliku od predmeta iz odluke Manoli protiv Moldavije, apelant je po pojedinim tačkama optužbe oslobođen, a Tužilaštvo je izjavilo žalbu. Žalba je dostavljena apelantu, te mu je bio poznat sadržaj žalbe i da je Tužilaštvo tražilo ukidanje oslobađajućeg dijela presude. Također, apelant, koji je sve vrijeme trajanja postupka imao advokata, mogao je biti svjestan mogućnosti promjene oslobađajuće presude nagore. Apelant i njegov advokat su bili prisutni na pretresu pred apelacionim vijećem. Konačno, ono što čini bitnu razliku u odnosu na odluku Manoli protiv Moldavije jest činjenica da apelant nije jasno i precizno predlagao neposredno saslušanje svjedoka Tužilaštva pred apelacionim vijećem, ni u vrijeme kada je Tužilaštvo predložilo reproduciranje iskaza, niti nakon završenog reproduciranja iskaza tih svjedoka, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnom dijelu ove odluke.
49. Ustavni sud, također, podsjeća da u predmetu Kashlev protiv Estonije (Evropski sud, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavka broj 22574/08) Evropski sud nije utvrdio povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije, iako je podnosilac predstavke ukazivao da je drugostepena osuđujuća presuda donijeta bez saslušanja svjedoka, nakon što je prvostepenom presudom bio oslobođen. U navedenom predmetu, između ostalog, Evropski sud je u tački 46. naglasio da što se tiče pitanja da li je žalbeni sud bio dužan da ponovo lično ispita svjedoke koji su već bili ispitani na ročištu Županijskog suda, da je podnosilac predstavke, uz advokatovu pomoć, bio svjestan sadržaja tužiočeve žalbe. Podnosilac predstavke je jednako tako bio svjestan ovlaštenja žalbenog suda da ga osudi. U tom kontekstu, Evropski sud je smatrao značajnim da podnosilac predstavke nije ni na koji način zatražio ispitivanje svjedoka na raspravi pred žalbenim sudom.
50. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zaključuje da nije povrijeđeno pravo na koje se apelant poziva, niti ukazivanje na predmet Manoli protiv Moldavije i druge predmete može utjecati na to da Ustavni sud donese drugačiju odluku.
Ocjena dokaza
51. U vezi s prethodno razmotrenim navodima je i apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje zbog načina na koji je apelaciono vijeće (suprotno prvostepenom sudu) ocijenilo iskaze svjedoka, te zaključilo da je apelant nečovječno postupao i počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
52. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04). U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-3156/20 od 24. marta 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
53. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci apelaciono vijeće ukazalo na iskaze svjedoka date na glavnom pretresu (koje je reproduciralo), te da ih je prihvatilo kao uvjerljive i vjerodostojne. U obrazloženju osporene presude, nasuprot apelantovim navodima, Sud BiH je naveo jasne razloge zašto je poklonio vjeru navedenim svjedocima. Apelaciono vijeće je ocijenilo iskaze svjedoka, kao i okolnosti cjelokupnog događaja, okolnosti u kojima su se radnje dešavale, stanje straha, lošu ishranu, neukazivanje liječničke pomoći i ostalo, što je opredijelilo sud da donese osuđujuću presudu (za tri tačke). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasne odgovore na prigovore odbrane (apelant identično ukazuje i u apelaciji) o načinu iznošenja iskaza svjedoka Pere Božića, te je ukazao da se „radi o načinu izražavanja a ne o neodlučnosti svjedoka“. Sud BiH se izjasnio o preciziranju datuma za tačku 2. i o apelantovim saizvršilačkim radnjama preduzetim prema oštećenom Jovanu Cvijanoviću (zajedno s radnjama Pere Vincetića), za koje je utvrdio da se ne mogu posmatrati izolirano. Konačno, Sud BiH je obrazložio kako je utvrdio da apelantova radnja prema svjedoku S2, zajedno s drugima, u datim opisanim okolnostima predstavlja nečovječno postupanje. Dakle, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, u obrazloženju osporene presude, odnosno u načinu na koji je Sud BiH ocijenio dokaze (iskaze svjedoka koje je reproducirao) ne može utvrditi proizvoljnost, povredu jednakosti strana ili bilo što drugo što bi ukazivalo da je povrijeđen standard prava na pravično suđenje u tom dijelu. Odluka o kazni
54. Također, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH obrazložio i zašto je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu u trajanju od 13 godina zatvora. Navedeno nije proizvoljno niti je suprotno visini kazne koja je utvrđena zakonom. Imajući u vidu da apelant ukazuje i na povredu načela in dubio pro reo, Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja osporene presude Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza ili da je zasnovana na nezakonitim dokazima na kojima se presuda ne može zasnivati, niti da je sud sumnjao u postojanje bilo koje činjenice na osnovu koje bi primjenom načela in dubio pro reo donio presudu u apelantovu korist. Štaviše, upravo primjenom načela in dubio pro reo apelaciono vijeće je apelanta oslobodilo odgovornosti za jednu od tačaka optužnice. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ti apelantovi navodi neosnovani.
55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
U vezi s pravom na žalbu u krivičnim stvarima
56. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira pouku o pravnom lijeku koja je navedena u presudi. U vezi s tim dijelom, apelant se pozvao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud smatra da taj dio navoda može ispitati u okviru prava na preispitivanje sudske odluke iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
57. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može biti podložno izuzecima kada je riječ o djelima manjeg značaja, koja su propisana zakonom, ili u slučajevima kada je određenoj osobi u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je ona bila osuđena nakon izjavljene žalbe protiv oslobađajuće presude.
58. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Y. B. protiv Rusije (vidi Evropski sud, presuda od 20. jula 2021. godine, predstavka broj 71155/17, tačka 40. s daljnjim referencama), „države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili može biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
59. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prijestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prijestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.
60. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao identične navode u predmetu broj AP- 3620/07 od 14. aprila 2010. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant je isticao povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog nemogućnosti izjavljivanja žalbe protiv presude apelacionog vijeća Suda BiH kojom je proglašen krivim u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen. Ustavni sud je zaključio da u tom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje od višeg suda usljed činjenice da ZKP nije propisao mogućnost preispitivanja krivične presude u „trećem stepenu“ u vrijeme kada je donesena osporena presuda. Isti apelant je zbog istog pitanja, odnosno zbog navodne povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju pokrenuo postupak pred Evropskim sudom. U vezi s tom povredom, Evropski sud je kratko naveo da okolnosti konkretnog slučaja potpadaju pod izuzetke iz stava 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te je aplikaciju odbio kao očigledno neosnovanu (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 51552/10).
61. Zatim je Ustavni sud u Odluci broj AP-3939/12 naveo da je nakon odluke Šimšić izmijenjen ZKP. Tako je članom 317.a ZKP-a predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepene odluke Suda BiH. Kako se vidi iz te odredbe (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3939/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 43. i dalje, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 5/16 i dostupna na www.ustavnisud.ba) ta mogućnost u ZKP-u dopuštena je u dvije situacije, a obje se svode na isto – da je prvostepena presuda bila oslobađajuća, a da je nakon toga vijeće preinačilo presudu, održalo pretres i donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim. To pitanje je Ustavni sud detaljno razmotrio i analizirao u navedenoj Odluci broj AP-3939/12 (idem, tač. 48–53).
62. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od svoje ranije prakse. Naime, kao i u predmetu broj AP-3939/12, apelant je prvostepenom presudom osuđen, ali je po pojedinim tačkama optužnice oslobođen optužbi za isto krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Dakle, u tom smislu, u jezičkom značenju odredbe člana 317.a ZKP-a, apelant nema „oslobađajuću presudu“. Također, apelaciono vijeće je nakon prvostepene presude održalo pretres i donijelo osuđujuću odluku i za one tačke za koje je apelant bio oslobođen. Ustavni sud podsjeća da iz predmeta Šimšić proizlazi da nije obavezno da postoji treći stepen u slučaju kada je prvostepena presuda oslobađajuća, pa po žalbi postane osuđujuća, te da je takav izuzetak jasno propisan u stavu 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je i prvostepenom i drugostepenom presudom proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Posmatrano s aspekta pravne kvalifikacije djela (radi se o jednom djelu – ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i donesenih presuda, on nema pravo na žalbu u trećem stepenu. Pri tome, za osuđujuću presudu za konkretno krivično djelo je irelevantna razlika u broju izvršenih radnji, što je sve obuhvaćeno jednim kompleksnim djelom kakav je ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Također, Ustavni sud podsjeća da krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, onako kako je propisano zakonom, formulira radnje izvršenja alternativno (vidi tačka 36. ove odluke). To znači da djelo može biti izvršeno samo jednom, ali i s više radnji, kao i samo prema jednom, ali i prema više lica. Međutim, izvršenjem više ili svih zabranjenih radnji ne konstituira se stjecaj krivičnih djela, već se radi samo o jednom krivičnom djelu. Navedeno je relevantno za kaznu (kako je to naveo i drugostepeni sud u osporenoj presudi), ali ne utječe na primjenu načela zagarantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je presuda u cjelini donesena za jedno krivično djelo. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema uvjeta koji su zakonom predviđeni u članu 317.a stav 1. tačka b) ZKP-a zato što apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito zahtijeva član 317.a ZKP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da nemogućnost da apelant u takvoj situaciji izjavi žalbu protiv osuđujuće presude ne vodi povredi prava na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
63. Stoga, u okolnostima konkretnog postupka Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke utvrdio da je sud dao razloge o svim relevantnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te kada ništa ne ukazuje da je apelantu uskraćeno pravo na ravnopravnost u postupku i kontradiktornost postupka, na obrazloženu odluku i načelo in dubio pro reo.
65. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv drugostepene presude.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić