Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1032/21 („Univerzum“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1032/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1032/21, rješavajući apelaciju „Univerzuma“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Univerzuma“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 091676 20 Rev 2 od 12. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Univerzum“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 091676 20 Rev 2 od 12. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Poslovne zone“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 15. jula 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 16. decembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 22. marta 2011. godine pokrenuo parnični postupak u kojem je tražio: (1) da se tužena obaveže da mu preda u posjed više poslovnih zgrada u privredi, koje su pobliže opisane u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), (2) pravo zajedničkog korištenja zemljišta ispod spornih nekretnina i (3) isplatu na ime neosnovanog bogaćenja i naknadu troškova postupka. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla protivtužbeni zahtjev kojim je tražila: (1) utvrđenje da je isključivi vlasnik spornih nekretnina i zemljišta ispod zgrada, (2) da je ništav upis prava vlasništva u privremenom listu na spornim nekretninama u korist apelanta, (3) da se nadležnoj katastarskoj upravi naloži brisanje upisa u korist apelanta i uspostavi ranije katastarsko-knjižno stanje na spornim nekretninama i (4) da je ništav zapisnik od 22. januara 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni zapisnik) koji je zaključen u nadležnoj Geodetskoj upravi za imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP).
6. Nakon što su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 091676 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine usvojio reviziju tužene, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u bitnom naveo da rješenje na osnovu kojeg se apelant uknjižio kao vlasnik spornih nekretnina ne predstavlja konačan upravni akt jer je u momentu njegovog donošenja tekla ova parnica. Organ uprave je zbog toga donio rješenje o prekidu postupka do okončanja ove parnice. Uprkos tome, organ uprave je donio rješenje na osnovu kojeg se apelant uknjižio kao vlasnik spornih nekretnina. Zbog toga su nižestepeni sudovi bili dužni da, bez obzira na uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama, utvrde i ocijene činjenicu kome su pripale sporne nekretnine u postupku diobe imovine pravnog prednika parničnih stranaka.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 091676 18 Ps 2 od 5. juna 2019. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev (stav I izreke presude) i usvojio protivtužbeni zahtjev tužene pod (1) i (2), te odbacio odnosno odbio zahtjeve pod (3) i (4) iz tačke 5. ove odluke (stav II izreke presude). Stavom III izreke prvostepene presude apelant je obavezan na naknadu troškova postupka. Navedeno je da su parnične stranke nastale podjelom preduzeća „Incel“ Banjaluka i da su novonastala preduzeća, uključujući i parnične stranke, 5. aprila 2000. godine sačinila i potpisala ugovor o razgraničenju sredstava – diobni bilans (u daljnjem tekstu: ugovor). Sudski ovjerenim ugovorom „razgraničena“ je imovina pravnog prednika parničnih stranaka na 16 novonastalih preduzeća. Ugovorom je predviđeno da potpisnicima ugovora pripada ona imovina koju su faktički posjedovali na dan 31. decembar 1999. godine. Sporne nekretnine su ugovorom pripale tuženoj jer ih je držala u posjedu i još ih drži i izdaje u zakup. Obrazloženo je da su potpisnici ugovora 22. januara 2002. godine u RUGIP-u potpisali sporni zapisnik u svrhu lakšeg provođenja ugovora. Spornim zapisnikom je, između ostalog, konstatirano da apelant ima pravo raspolaganja na spornim nekretninama i da on čini sastavni dio ugovora. Obrazloženo je da je u postupku izlaganja spornih nekretnina apelantu priznato pravo vlasništva na spornim nekretninama, nakon čega se 2013. godine, tokom trajanja ovog postupka, upisao kao njihov isključivi vlasnik (vidi tačku 6. ove odluke).
8. Prvostepeni sud je tumačenjem sadržaja spornog zapisnika, u smislu člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da želja potpisnika zapisnika nije bila da se mijenja sadržaj ugovora i postignuto razgraničenje, već da se precizira ko su korisnici svake pojedinačne nekretnine koja je ugovorom obuhvaćena. Da su potpisnici zapisnika imali namjeru da mijenjaju odredbe ugovora, to bi sigurno bilo naznačeno u spornom zapisniku. Dalje je naveo da je nesporno da apelant u vrijeme sačinjavanja spornog zapisnika nije držao u posjedu sporne nekretnine, niti ih je ikada držao u posjedu. Shodno tome, obrazloženo je da odredba spornog zapisnika, prema kojoj je pravo raspolaganja na spornim nekretninama pripalo apelantu, nije u skladu s ugovorom, već je suprotna i ugovoru i drugim dokumentima koji čine sastavni dio ugovora. Na te okolnosti provedeni su mnogi materijalni dokazi, pročitani su nalazi i mišljenje vještaka koji su sačinjeni u prethodnom postupku, te saslušani svjedoci. Navedeno je da su pojedini svjedoci (Mirko Drobac, Milenko Petković i Milutin Miličević, direktori preduzeća koja su nastala podjelom Incela) naveli da su sporne nekretnine u postupku diobe pripale apelantu. Međutim, kako je sud naveo, ti svjedoci nisu mogli objasniti na čemu zasnivaju takve tvrdnje, pa takvim iskazima sud nije poklonio vjeru jer su suprotni provedenim materijalnim dokazima, prije svega ugovoru i drugim dokumentima. Obrazloženo je da su se pojedini svjedoci izjasnili potpuno drugačije, odnosno da su sporne nekretnine pripale tuženoj i da se prilikom sačinjavanja spornog zapisnika potkrala tehnička greška u brojevima katastarskih čestica. Ali, kako je navedeno, svi saslušani svjedoci su potvrdili, što apelant nije osporio, da su u momentu diobe sporne nekretnine bile u faktičkoj vlasti tužene i da ih apelant nikada nije koristio. Istaknuto je da sporni zapisnik nema snagu aneksa ugovora, već da se radi o tehničkom aktu koji je sačinjen s ciljem lakšeg provođenja ugovora. Stoga se na sporni zapisnik ne primjenjuju odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je, imajući u vidu da su sporne nekretnine ugovorom pripale tuženoj, zaključio da je tužena vlasnik spornih nekretnina, te da su apelantove tvrdnje da tužena sporne nekretnine drži bez pravnog osnova neosnovane. Primjenom odredbi čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) obrazloženo je da je apelant dokazao da tužena sporne nekretnine drži u posjedu, ali nije dokazao drugi uvjet, koji mora biti kumulativno ispunjen, da je imovina čiji povrat traži njegova imovina.
9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 091676 19 Pž 3 od 13. decembra 2019. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih navoda i po službenoj dužnosti Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 091676 20 Rev 2 od 12. januara 2021. godine apelantovu reviziju odbio, a reviziju tužene djelimično usvojio u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužene za upis prava vlasništva u javnim evidencijama tako što je apelant obavezan da trpi uknjižbu tužene na spornim nekretninama s pravom vlasništva i posjeda (sve preciznije navedeno u izreci presude). Obrazloženo je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u pogledu spornih nekretnina izvršeno izlaganje na javni uvid podataka, te da je u tom postupku 2013. godine na spornim nekretninama utvrđeno pravo vlasništva u apelantovu korist. Prema odredbama Zakona o premjeru i katastru (član 87), rješenje na osnovu kojeg se apelant uknjižio kao vlasnik spornih nekretnina nije konačan upravni akt jer je u momentu njegovog donošenja tekla ova parnica u kojoj je tužena podnijela protivtužbu. Obrazloženo je da je u takvim okolnostima neosnovan prigovor neblagovremenosti protivtužbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stvarno-pravnog karaktera i da kao takav ne može zastarjeti. Navedeno je da je apelantovo pozivanje na načelo povjerenja u zemljišne knjige neosnovano. Prema Zakonu o premjeru i katastru, pravo vlasništva koje je upisano u upravnom postupku izlaganja nekretnina može se preispitivati u sudskom postupku. Obrazloženo je da je neosnovan apelantov prigovor da drugostepeni sud nije ocijenio niti jedan njegov žalbeni navod jer je taj sud, u smislu čl. 221. i 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dao odgovor na prigovore od odlučnog značaja, a nije bio dužan da cijeni navode koji se ne odnose na odlučujuće činjenice. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istovremeno, apelant smatra da su mu prekršene i odredbe iz čl. I/2, I/4, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje načela pravne sigurnosti apelant dovodi u vezu s osporenim odlukama i odlukama istih sudova koje su ukinute, a kojima je apelantov tužbeni zahtjev bio usvojen. Apelant se pita: „Kako je moguće da u istom postupku na osnovu gotovo istih dokaza sudovi zauzimaju dijametralno suprotan zaključak, te kako se onda uopće mogu ispitati osporene presude, kada one obiluju nelogičnostima i kontradiktornostima?“ U vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza apelant navodi da su se sudovi pozvali na volju ugovornih strana koje su potpisale ugovor i sporni zapisnik, ali da su pri tome selektivno cijenili dokaze jer nisu uzeli u obzir iskaze svjedoka koji su u iskazima tvrdili da je dogovoreno da sporne nekretnine pripadnu apelantu. Pri tome se „ne radi o nekim svjedocima“, već o direktorima tri preduzeća koja su nastala podjelom „Incela“ (Mirko Drobac, Milenko Petković i Milutin Miličević). Apelant tvrdi da sudovi nisu cijenili ni volju tužene jer u presudama nisu uzeli u obzir postupak javnog izlaganja nekretnina u kojima je „tužena priznala da je apelant vlasnik spornih nekretnina“. Zatim, apelant tvrdi da ni iz ugovora, niti iz bilo kojeg drugog dokumenta ne proizlazi da sporne nekretnine pripadaju tuženoj. Ističe da je spornim zapisnikom zapravo potvrđeno ono što je bila volja svih potpisnika, a to je da sporne nekretnine pripadaju apelantu. Apelantovo vlasništvo nad spornim nekretninama ima „jasan i neprekidan kontinuitet“ koji je potvrđen u pravomoćno okončanom postupku izlaganja nekretnina. Načelo povjerenja u javne evidencije je krunsko načelo u ostvarivanju prava, a svako ko tvrdi suprotno to mora dokazati. Tužena u postupku nije dokazala suprotno, a apelant je materijalnim dokazima i iskazima svjedoka dokazao da je vlasnik spornih nekretnina. Apelant se u kontekstu načela povjerenja u javne evidencije pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-666/14. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, ukine osporena presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nisu tačne tvrdnje da tužena sporne nekretnine drži u posjedu od diobnog bilansa. U postupku je bilo nesporno, a to je priznao i apelant, da je tužena bila u posjedu spornih nekretnina još prije sačinjavanja ugovora. Ti apelacioni navodi su u koliziji s navodima koje je apelant iznio tokom postupka. Apelant nikada nije koristio sporne nekretnine, a tehničku grešku prilikom identifikacije spornih nekretnina u spornom zapisniku apelant je iskoristio tako što se upisao kao vlasnik spornih nekretnina iako za to nije imao valjan pravni osnov. Netačna je tvrdnja da je tužena u postupku pred organom uprave priznala da je apelant vlasnik spornih nekretnina. To priznanje, i da postoji, ne bi imalo nikakve pravne posljedice jer se ne mogu priznati raspolaganja stranaka koja su u koliziji s prinudnim propisima. Osim toga, u momentu vođenja postupka pred organima uprave tekla je i parnica u kojoj je tužena protivtužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je ona vlasnik spornih nekretnina. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim jer u postupcima pred sudovima nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
14. Tužena je isto tako osporila sve apelacione prigovore predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US, 107/19, 1/21 – odluka USRS i 119/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
V. ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE
1. Zaštita prava svojine
Vlasničke tužbe
Član 126. (1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. (2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari
Član 127. stav (1) (1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
17. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka US, 62/18 i 95/19 – odluka US) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka US i 62/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 75. (1) Podaci premjera i katastarskog klasiranja zemljišta o površinama, kulturama, klasama, zgradama i posebnim dijelovima zgrada, drugim objektima, prikupljeni podaci o pravima na nepokretnostima, kao i o posjednicima nepokretnosti izlažu se na javni uvid putem privremenog lista nepokretnosti. (2) Izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima (u daljem tekstu: izlaganje podataka) vrši se po katastarskim općinama.
Član 87. (1) Protiv rješenja komisije iz člana 86. ovog zakona može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. (2) Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta. (3) U pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti parnični ili vanparnični postupak kod nadležnog suda. (4) U slučaju iz stava 3. ovog člana Komisija nastavlja postupak osnivanja katastra nepokretnosti, s tim što će se u V. list privremenog lista nepokretnosti upisati zabilježba parničnog, odnosno vanparničnog postupka. (5) Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dužna je donijeti rješenje po žalbi prije stupanja na snagu katastra nepokretnosti. VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1/2, I/4, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. Apelant se poziva na povredu načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, a povredu vidi u tome što su redovni sudovi u ponovnom postupku odbili apelantov tužbeni zahtjev za razliku od istih sudova koji su u prethodnom postupku usvojili zahtjev na osnovu istih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem ukinuo presudu Višeg privrednog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje navodeći razloge zbog čega to čini i šta bi sudovi trebalo da utvrde u ponovnom postupku (vidi tačku 6. ove odluke). U takvim okolnostima kada su redovni sudovi u ponovnom postupku postupali po uputama Vrhovnog suda otklanjajući nepravilnosti iz ranijih odluka koje su zbog uočenih nepravilnosti ukinute, Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima ne pokreće pitanje kršenje načela pravne sigurnosti.
23. U odnosu na ostale apelacione prigovore kojima se ukazuje na navodne greške redovnih sudova koje se tiču ocjene dokaza (što je, kako apelant tvrdi, za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje), Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije baviti se pogreškama o činjenicama ili o pravu koje je navodno počinio nacionalni sud, osim u mjeri u kojoj se time mogu kršiti prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom. Osim toga, iako član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, taj član ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji bi se trebali ocjenjivati, pa su to pitanja koja u prvom redu trebaju urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, tačka 28).
24. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi ključno pitanje vlasništva nad spornim nekretninama utvrdili na osnovu provedenih dokaza, koji su uključivali materijalne dokaze, nalaze i mišljenja vještaka i iskaze svjedoka. Redovni sudovi su svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, a iz obrazloženja Ustavni sud ne vidi ništa što bi iznesene prigovore opravdalo. Apelant prigovara da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze, posebno iskaze svjedoka koji su mu išli u prilog, a radi se o iskazima direktora preduzeća koja su nastala podjelom „Incela“. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud te dokaze cijenio i doveo u vezu s ostalim dokazima, kako to propisuje član 8. ZPP-a, te obrazložio zašto ih nije prihvatio (vidi tačku 8. ove odluke). Istim prigovorom su se bavili Vrhovni sud i Viši privredni sud koji su prihvatili obrazloženje prvostepenog suda, a redovni sudovi su, shodno svojoj nadležnosti, u boljoj poziciji od Ustavnog suda da ispitaju ovaj prigovor. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupali u skladu s garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su dovoljno jasno obrazložili zašto nisu poklonili vjeru iskazima tih svjedoka. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je imao u vidu i relevantne okolnosti iz upravnog postupka u vezi s izlaganjem spornih nekretnina. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu odredbe Zakona o premjeru i katastru, jasno obrazložio zašto je privremeni upis prava vlasništva u apelantovu korist na spornim nekretninama nezakonit i zašto su neosnovane i bez pravnih posljedica apelantove tvrdnje da je tužena u upravnom postupku apelantu priznala pravo na spornim nekretninama. O tome se Vrhovni sud posebno i detaljno izjasnio u osporenoj presudi (vidi tačku 10. ove odluke), ali i u odgovoru na apelaciju (vidi tačku 12. ove odluke). U situaciji kada je u postupku utvrđeno da je privremeni upis prava vlasništva na spornim nekretninama u apelantovu korist nezakonit, apelantovo pozivanje na načelo povjerenja u javne evidencije je neosnovano. Iz istog razloga je neosnovano i pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-666/14.
25. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda u svjetlu iznesenih prigovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji takva greška koja bi mogla utjecati na poštovanje apelantovog prava na pravično suđenje da bi se dalje i detaljnije analiziralo kako su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i na njih primijenili relevantno pravo. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
27. U vezi s apelantovim pozivanjem na čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se odredbe ne odnose na materijalno pravo na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnim odredbama kojima se u Bosni i Hercegovini osiguravaju ljudska prava, te se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pozivanje na član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine apelant nije posebno obrazložio, a Ustavni sud iz osporenih odluka ne može pronaći ništa što bi moglo pokrenuti pitanje iz tog člana.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment pravne sigurnosti kada su redovni sudovi, slijedeći upute Vrhovnog suda, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdili da je tužena vlasnik spornih nekretnina, a ne apelant, što su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić