Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1387/21 (N. M.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nacionalizacija
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1387/21

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1387/21, rješavajući apelaciju Nermina Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja ana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Mešanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 378933 20 Rev od 22. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nermin Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Damir Katica i Amin Hasović“ iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 378933 20 Rev od 22. januara 2021. godine i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 15 Gž od 3. juna 2020. godine. S obzirom na to da uz apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 29. aprila 2021. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je dostavio punomoć.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Nakon što je samo Kantonalni sud dostavio odgovor, taj odgovor je 25. oktobra 2022. godine dostavljen apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 378933 13 P od 27. februara 2015. godine utvrđeno je da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o prodaji stana na kojem apelant ima stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: stan). Tužena je obavezana da s apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji te da trpi da se apelant, odmah nakon uplate kupoprodajne cijene, uknjiži kao vlasnik stana. U postupku je utvrđeno da je apelant stekao stanarsko pravo na stanu na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 1989. godine sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva. Apelant je 2000. godine tuženoj podnio zahtjev za otkup stana. Tužena je zahtjev odbila uz obrazloženje da je zgrada u kojoj se stan nalazi upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo M.N. rođ. S. (u daljnjem tekstu: zk. vlasnica), te da, shodno odredbama člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), taj stan ne može biti predmet otkupa. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je Narodni odbor tužene 20. oktobra 1959. godine proveo nacionalizaciju te nekretnine u skladu s odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji). Stan čiji se otkup traži, kao i kompletna zgrada u kojoj se stan nalazi nacionalizacijom su postali društveno vlasništvo. Činjenica da nadležni organ nije postupio prema članu 2. Općih odredbi Uputstva o zemljišnoknjižnim upisima nacionaliziranih najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Uputstvo), tj. nije po službenoj dužnosti dostavio rješenje o utvrđivanju predmeta nacionalizacije na uknjižbu ne znači da stan nije nacionaliziran. To stoga jer je više od 40 godina prema stanu postupano kao prema nacionaliziranom stanu i stanom je raspolagala tužena. Zbog toga je Općinski sud utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.

6. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 378933 15 Gž od 3. juna 2020. godine uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je drugačijom ocjenom provedenih dokaza, i to zk. izvatka i rješenja preciziranih u presudi, na sjednici vijeća utvrdio da je kao vlasnik kuće s kućištem u kojoj se nalazi stan uknjižena zk. vlasnica s dijelom 1/1. Iz dokaza proizlazi da je zemljište na kojem se kuća nalazi nacionalizirano i upisano kao društveno vlasništvo. Kantonalni sud je istakao da, suprotno zaključku prvostepenog suda, ni zgrada niti sporni stan koji se u njoj nalazi nisu bili predmet nacionalizacije, već samo izgrađeno građevinsko zemljište. Navedeno je da činjenica da su na zemljištu koje je nacionalizirano izgrađene zgrade ne znači da su nacionalizacijom zemljišta automatski nacionalizirane i zgrade. Naime, odredbama čl. 34–

37. Zakona o nacionalizaciji propisano je da izgrađena i neizgrađena zemljišta mogu biti samostalni predmet nacionalizacije bez obzira na to da li se na njima nalaze izgrađeni objekti. Kako apelant nije dokazao da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizirana, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Navedenim članom je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

7. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 378933 20 Rev od 22. januara 2021. godine odbio apelantovu reviziju, kao i zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova i čl. 34–37. Zakona o nacionalizaciji. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz rješenja preciziranog u presudi jasno proizlazi da je predmet nacionalizacije bilo samo zemljište a ne i zgrada u kojoj se stan nalazi. Zbog toga je Vrhovni sud prihvatio zaključke Kantonalnog suda te odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da su sudovi propustili na pravilan način cijeniti sve dokaze, zbog čega nije pravilno tumačeno rješenje o nacionalizaciji jer da jeste bilo bi jasno da je i zgrada nacionalizirana. Navodi da se radi o propustu nadležnih organa koji u zemljišne knjige nisu upisali nacionalizaciju zgrade. Smatra da taj propust ne utječe na status nekretnine jer je nesporno nacionalizirana. Navodi da sudovi nisu cijenili odredbe člana 12. stav 1. tačka 1. Zakona o nacionalizaciji prema kojem su sve zgrade s dva li više stana nacionalizirane te da je takva i zgrada u kojoj se nalazi njegov stan. Smatra da je dokaz da je zgrada nacionalizirana i činjenica da je tužena njom raspolagala i stan dodijelila njegovoj majci koja je na stanu stekla stanarsko pravo, koje je nakon njene smrti stekao apelant. Navodi i da su redovni sudovi u njegovom predmetu postupili suprotno svojoj dotadašnjoj praksi u predmetima broj 65 0 P 044450 08 P, 65 0 P 043958 08 P i 65 0 P 044463 08 P, te da zbog toga smatra da je diskriminiran u vezi s primjenom prava odnosno u vezi s pravom na pravično suđenje i da je time stvorena pravna nesigurnost.b)Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

10. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka, 24/61 i 1/63)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), čije relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 1. Danom stupanja na snagu ovog zakona nacionalizuju se: (1) Najamne stambene zgrade, tj zgrade u građanskom vlasništvu sa više od dva stana ili sa više od tri mala stana.

Član 37.

Ako se na nacionalizovanoj građevinskoj parceli nalazi zgrada koja nije nacionalizovana, sopstvenik te zgrade ima pravo besplatnog korišćenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada.

11. Zakon o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda FBiH, 50/12 – odluka Ustavnog suda BiH i 16/13 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 47. stav 1.

Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/4. i II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije te člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. U vezi sa navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. U odnosu na apelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je bilo koja od relevantnih činjenica ostala nerazjašnjena ili da sud o svojim činjeničnim i pravnim zaključcima nije dao relevantne razloge. Naročito, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi zaključili da, u smislu odredbi čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, nema niti jednog argumenta koji bi potvrdio apelantovu tvrdnju i zaključak Općinskog suda da je i zgrada nacionalizirana jer to u postupku nije dokazano. Stoga, Ustavni sud smatra da se zaključci Kantonalnog i Vrhovnog suda u osporenim presudama ne mogu ocijeniti kao proizvoljni ili „očigledno nerazumni“.

18. Ustavni sud primjećuje i da se apelant poziva na praksu Općinskog suda i Kantonalnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi tačka 8. ove odluke), a koja je navodno suprotna zaključcima Kantonalnog i Vrhovnog suda u apelantovom slučaju. Apelant se poziva i na izostanak primjene odredbi člana 12. stav 1. tačka 1. Zakona o nacionalizaciji koji propisuje postupak nacionalizacije zgrada koje imaju dva ili više stanova. Međutim, iz apelacionih navoda, kao ni iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju nije vidljivo da je apelant pred redovnim sudovima ukazivao na razliku u praksi, niti da je isticao strukturu zgrade u kojoj se stan nalazi. Također, apelant nije dostavio Ustavnom sudu dokaz da je u predmetima na koje se poziva Kantonalni sud postupio suprotno od njegovog predmeta iz čega bi se mogao izvesti zaključak da je stvorena pravna nesigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima i omogućiti sudovima da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP-1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba).

19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan njegovim rezultatom. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.b)Ostali navodi

20. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminiran.

21. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. U vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni ove navode neće posebno razmatrati. VII.Zaključak

23. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su u konkretnom slučaju Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno odlučili kada su zaključili da apelant, u smislu člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne može zahtijevati otkup stana koji je u privatnom vlasništvu s obzirom na to da nije dokazano da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizirana.

24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.