Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/21 („Granmir & Co“ d.o.o. Međugorje)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Cesija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1658/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP-1658/21, rješavajući apelaciju „Granmir & Co“ d.o.o. Međugorje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Granmir & Co“ d.o.o. Međugorje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 036256 19 Rev od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Granmir & Co“ d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ahmed Žilić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 036256 19 Rev od 9. februara 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 036256 18 Pž 2 od 25. januara 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 64 0 Ps 036256 15 Ps 2 od 9. marta 2018. godine donesenoj u ponovnom postupku, nakon ukidanja prethodno donesene presuda tog suda, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja T.A.J.M. d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime duga isplati „dug u iznosu od 237.057,89 KM“ sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da su tužitelj kao izvođač radova i apelant kao investitor/naručitelj radova, 18. aprila 2012. godine zaključili Ugovor o radovima na objektu Hotel „Pax“ Međugorje (u daljnjem tekstu: ugovor), u vezi sa izvođenjem kamenorezačkih radova. Članom 6. ugovora je definisano da cijena ugovorenih radova iznosi 449.555,17 KM. Članom 9. ugovora je regulisano da će apelant tužitelju „avansno uplatiti iznos od 228.827,43 KM“ (u daljnjem tekstu: ugovoreni avans), a da će ostatak duga plaćati prema ispostavljenim situacijama, u skladu sa izvršenim radovima. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, kojem stranke nisu prigovarale, utvrdio da vrijednost izvedenih građevinskih radova iznosi 476.374,00 KM te je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev potražujući od apelanta iznos od 237.057,89 KM. Općinski sud je dalje utvrdio da tužitelju nije nikad uplaćen ugovoreni avans nakon čega su ugovorne strane 4. januara 2013. godine zaključile Ugovor o sporazumnom plaćanju duga (u daljnjem tekstu: ugovor o izmirenju duga). Članom 2. tog ugovora parnične strane su „učinile nespornim da je, uplata [ugovorenog avansa] regulirana cesijom od strane Hotela Pax“ 16. marta 2010. godine. Navedeno je da tužitelj osporava izmirenje ugovorenog avansa cesijom. Općinski sud je obrazložio da apelant uz ugovor o izmirenju duga „nije priložio dokaze na okolnost zatvaranja dijela duga cesijom pa se ne može utvrditi da je obaveza zatvorena cesijom, ali obzirom [na] samu suštinu cesije[…], proizlazi da isti ne može ni imati dokaze da je isto plaćeno“. S obzirom na karakter cesije sud je ukazao da bi ti dokazi trebali biti kod cedenta i cesionara tj. tužitelja i hotela „Pax“. Pri tome je ukazano da sud, imajući u vidu prezentiranu procesnu građu, „ne može izvesti jasan i nedvojben zaključak o visini tužbenog traženja“ koji bi bio objektiviziran kroz nalaz finansijskog vještaka koji se ne može kompenzirati nalazom vještaka građevinske struke. Imajući u vidu da je tužitelj bio dužan da dokaže visinu potraživanja, a to nije učinio, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim se pozvao na član 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

4. Kantonalni sud je presudom broj 64 0 Ps 036256 18 Pž 2 od 25. januara 2019. godine tužiteljevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati „dug u iznosu od 237.057,89 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom. Kantonalni sud je je u obrazloženju presude ukazao da apelant osporava potraživanje tužitelja u dijelu izmirenja duga cesijom, što je po ocjeni tog suda bio dužan i dokazati u smislu člana 123. ZPP. U vezi s tim je navedeno da je apelant priložio ugovor o izmirenju duga kojim je u članu 2. navedeno da je uplata ugovorenog avansa „regulisana cesijom“. Međutim, kako je obrazložio Kantonalni sud, apelant „nije pružio nijedan dokaz da je taj dio duga čija je uplata regulirana cesijom, uistinu i izmiren“ tj. plaćen tužitelju.

5. Vrhovni sud je presudom broj 64 0 Ps 036256 19 Rev od 9. februara 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i usvojio tužbeni zahtjev pri čemu je, smislu člana 191. stav 4. ZPP dao jasno potpuno i razumljivo obrazloženje. Naime, drugostepeni sud je, kako je obrazloženo, sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da su, s obzirom na odredbu člana 240. stav 2. ZPP, neprihvatljivi apelantovi navodi koji se tiču navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je zatim ukazao na odredbe ZPP koje se tiču dokazivanja, (čl. 7, 102, 123, 126. i 8. ZPP) te istakao da teret dokazivanja „može ležati na objema strankama“. U tom smislu, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj dokazao navode iz tužbe, tj. koliko je iznosio apelantov dug po zaključenom ugovoru o izvođenju radova, koja je vrijednost izvršenih radova, koji iznosi su uplaćeni za realizaciju navedenog ugovora te koji dio duga je preostao nakon djelimičnog izmirenja. Nasuprot tome, Vrhovni sud je obrazložio da apelant koji je tvrdio da je dug po osnovu cesije izmiren „nije ponudio sudu dovoljno dokaza za zaključak da je cesija realizovana i da je i taj dio duga zaista i izmiren, jer nije priložio materijalne dokaze o zaključenoj cesiji i izmirenju duga na taj način“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je tužiteljev zahtjev osnovan, jer apelant nije dokazao navode da je taj dug izmiren. Osim toga Vrhovni sud je obrazložio da drugostepeni sud nije sudio preko tužbenog zahtjeva, kojeg je tužitelj konačno uredio na ročištu za glavnu raspravu u skladu sa nalazom vještaka građevinske struke, zbog čega je apelantov prigovor da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev odbio.

6. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava,, što je rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant ističe da su sudovi nisu pravilno utvrdili iznos duga te da je sud bio obavezan da, u da u skladu sa članom 124. stavom 1. ZPP-a, „....naloži strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile,...“. Također smatra da je sud trebao, u smislu odredbe član 147. ZPP „ne samo na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem“ na okolnost izvršenog plaćanja prema tužitelju. Zbog toga tvrdi da su sudovi osporenim odlukama pogodovali tužitelju. Apelant navodi da iako ugovor o cesiji nije dostavljen sudu, smatra da nije bilo potrebno dokazivati „nespornu činjenicu vezanu za ispunjenje ugovora o cesiji“. U vezi s tim smatra da je tužitelj bio dužan dokazati činjenice na kojima je temeljio stvarnu osnovu svog tužbenog zahtjeva, tj. dokazati visinu svog potraživanja. Osim toga navodi da je to što su sudovi „ignorisali“ ugovor o cesiji imalo za posljedicu kršenje odredbi ZOO. Apelant također ukazuje da je „neprimjeren“ stav Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbio apelantov prigovor da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, ponavljajujući navode koje je već iznosio u reviziji Vrhovnom sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, sve u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Pri tome su redovni sudovi eksplicitno obrazložili da apelant nije, u smislu relevantnih odredbi ZPP, dostavio materijalne dokaze da je potraživanje izmireno odnosno da je cesija realizirana. U takvim okolnostima, apelantovi navodi u vezi sa primjenom čl. 124. i 147. očigledno su neosnovani, jer ništa ne ukazuje da su bili ispunjeni uvjeti za primjenu tih odredbi. Naročito, imajući u vidu sadržaj osporenih presuda, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je predmet tužbenog zahtjeva, kako u prvobitno donesenoj presudi Općinskog suda (vidi tačku 2.) tako i u ostalim presudama „dug u iznosu od 237.057,89 KM“. Pitanje navodnog prekoračenja tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je također detaljno obrazložio, a Ustavni sud ne može zaključiti da je takvo obrazloženje proizvoljno. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Apelant također navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant, osim navoda o ocjeni dokaza koje je Ustavni sud razmotrio, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova, bilo u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije ili „prava koje zakon predviđa“, Ustavni sud ove navode smatra očigledno neosnovanim, .

12. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje, kako proizlazi, dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/21 („Granmir & Co“ d.o.o. Međugorje) | Sudska praksa | Aktio