Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3741/22 (D. R.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3741/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3741/22, rješavajući apelaciju Dragana Radinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Radinovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Pr 048758 22 Pžp od 24. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Radinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 29. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Pr 048758 22 Pžp od 24. avgusta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 Pr 048758 21 Pr od 20. juna 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 Pr 048758 21 Pr od 20. juna 2022. godine apelant je oglašen odgovornim da je na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja počinio prekršaj iz člana 236. stav (2) tačka 7) Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH. Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo koje dokaze je proveo po prijedlogu ovlaštenog službenog organa, sa čijim provođenjem se apelant saglasio, te dokaze koje je proveo po prijedlogu apelantove odbrane. Takođe je konstatovao da je ovlašteno službeno lice odustalo od prijedloga da se sasluša svjedok B. B. Općinski sud je interpretirao sadržaj provedenih dokaza, te je naveo da je njihovom ocjenom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 18 0 Pr 048758 22 Pžp od 24. avgusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno postupio kada je apelanta oglasio odgovornim za navedeni prekršaj. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljena vještaka saobraćajne struke i iskaza saslušanih svjedoka pravilno utvrdio da apelant nije prilagodio brzinu vozila osobinama i stanju na putevima, slijedom čega je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu za navedeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu određenom u izreci prvostepenog rješenja, cijeneći sve okolnosti koje mogu uticati na visinu i vrstu kazne.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ističe da mu je prvostepeni sud uskratio pravo da sasluša svjedoka B. B., te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. Takođe, ističe da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode koje je iznio u vezi s navedenim postupanjem prvostepenog suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja i materijalne dokumentacije koju je apelant dostavio u prilogu apelacije proizlazi da je predstavnik ovlaštenog službenog organa na usmenom pretresu predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka B. B., te da je nakon toga apelantov branilac izjavio da je saglasan da se sasluša navedeni svjedok jer odbrana ima interes da ispita ovog svjedoka, dok u odnosu na provođenje ostalih predloženih dokaza ne prigovora u formalnopravnom smislu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantova odbrana nije jasno i precizno predlagala neposredno saslušanje navedenog svjedoka već se izjasnila na predložene dokaze ovlaštenog službenog organa. Međutim, na sljedećem usmenom pretresu navedeni svjedok nije pristupio na usmeni pretres, te je predstavnik ovlaštenog službenog organa odustao od prijedloga da se sasluša taj svjedok. Na tom usmenom pretresu su provedeni ostali dokazi koje je predložio ovlašteni službeni organ i dokazi koje je predložio apelant, te je usmeni pretres završen, bez primjedaba. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz priložene dokumentacije proizlazi da apelantova odbrana na tom usmenom pretresu nije isticala bilo kakve prigovore i zahtjeve u vezi sa saslušanjem navedenog svjedoka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da mu je prvostepeni sud uskratio pravo na saslušanje svjedoka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da obaveza sudova nije da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbi, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke, što je u konkretnom slučaju i učinjeno (vidi, Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. sa daljnjim referencama). Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3741/22 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio