Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/21 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 30. 11. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Uknjižba
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1124/21
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 11. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1124/21, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 017587 20 Gž od 3. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 7. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 017587 20 Gž od 3. marta 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-19-004 062 od 8. januara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1124/21.
2. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo BiH, podnijela je 8. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih odluka redovnih sudova. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1176/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1124/21. Ustavni sud smatra da će na taj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Bosanskohercegovačke šume“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 25. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud, Općinski sud i predlagač dostavili su odgovore na apelaciju 1, 2. i 14. februara 2023. godine. Odgovori na apelaciju su 15. februara 2023. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje 21. februara 2023. godine, a apelantica nije dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Općine Mostar od 17. januara 2000. godine utvrđeno je da je poslovna zgrada Eksperimentalna stanica izgrađena na građevinskom zemljištu označenom kao „njiva“ površine 10.308 m . Na toj zgradi je upisano pravo raspolaganja u korist Eksperimentalne stanice iz Mostara. Također je utvrđeno da je zgrada izgrađena prema svim tehničkim standardima i propisima i da je za nju izdata dozvola za upotrebu, te da se može koristiti za obavljanje poslovne djelatnosti. Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda je naloženo da u predlagačevu korist upiše pravo raspolaganja na tim nekretninama uz brisanje prethodnog nosioca prava raspolaganja. U obrazloženju rješenja Općina Mostar je navela da je Eksperimentalna stanica ukinuta 1966. godine, nakon čega je njena imovina prenesena na raspolaganje Šumarskom institutu Sarajevo, koji je pripojen predlagaču rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 5. oktobra 1996. godine. Stoga je Općina Mostar zaključila da je predlagač kao pravni sljednik Eksperimentalne stanice i od ranije bio nosilac prava na tim nekretninama.
Osporene odluke
8. Rješenjem Općinskog suda broj 058-0-DN-19-004 062 od 8. januara 2020. godine dozvoljeno je spajanje zemljišnoknjižnih tijela u državnom vlasništvu označenih kao „magazin i njiva“ površine 10.308 m i „poslovna zgrada“ Eksperimentalna stanica (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u jedno zemljišnoknjižno tijelo i uknjižba na tom zemljišnoknjižnom tijelu predlagačevog prava vlasništva i brisanje državnog. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je predlagač imao uknjiženo pravo raspolaganja na spornim nekretninama, te je stoga zaključio da su ispunjeni uvjeti za uknjižbu njegovog prava vlasništva na tim nekretninama. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe čl. 338, 345. i 346. st. 1. u vezi sa čl. 343 st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima i čl. 43. stav 1. i 62. Zakona o zemljišnim knjigama.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 017587 20 Gž od 3. marta 2021. godine odbijene su žalbe apelanata i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je predlagač, na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine Mostar od 17. januara 2000. godine, bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama. Također je naveo da te nekretnine, do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, nisu postale vlasništvo drugog lica. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o pretvaranju prava raspolaganja u pravo vlasništva ex lege, u smislu odredaba čl. 338. stav 1. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Pri tome je istakao da u konkretnom slučaju nisu primjenjive ostale odredbe Zakona o stvarnim pravima na koje se prvostepeni sud pozvao, ali da to nije utjecalo na zakonitost prvostepenog rješenja. Stoga, kako je sud obrazložio, nije bila potrebna saglasnost titulara državne imovine, u smislu odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama. Sud je dalje ukazao da se, suprotno navodima apelanata, ne radi o raspolaganju državnom imovinom u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, niti se radi o nekretninama koje su u naravi šuma i poljoprivredno zemljište. Konačno, sud je istakao da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvatanje Ustavnog suda iz Odluke broj AP-3317/17.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti su naveli da se u konkretnom slučaju radi o raspolaganju državnom imovinom koje nije dozvoljeno, u smislu odredaba zakonâ o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i Federacije BiH, koji su trebali biti primijenjeni kao lex specialis.
11. Apelant, pored toga, navodi da su sporne nekretnine u naravi njiva i da predstavljaju poljoprivredno zemljište, u smislu odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Također navodi da se predlagač nalazi na listi privrednih društava u kojima Vlada Federacije BiH ima ovlaštenja po osnovu državnog kapitala, ali da upravljanje tim društvom nije ostvareno „jer je predlagača osnovala Republika BiH, a ne Federacija BiH“. Apelant dalje navodi da su sudovi u konkretnom slučaju privatizirali predlagača suprotno Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća, Zakonu o privatizaciji preduzeća i Zakonu o početnom bilansu preduzeća i banaka. Apelant se također pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-1080/18.
12. Apelantica posebno navodi da Federacija BiH nije imala ustavno ovlaštenje da Zakonom o stvarnim pravima regulira pitanje ex lege pretvorbe državnog u privatno vlasništvo. II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje
13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje i imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci.
14. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o državnoj imovini u smislu zakonâ o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, niti o šumskom ili poljoprivrednom zemljištu. Stoga smatra da nisu povrijeđena prava apelanata.
15. Predlagač je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o poljoprivrednom, već građevinskom zemljištu, te je istakao da apelanti „miješaju“ naziv i vrstu zemljišta. Također navodi da se ne radi o prometovanju spornih nekretnina, već o pretvaranju jednog prava u drugo, po sili zakona. Konačno, naveo je da su navodi apelanata neosnovani. U prilogu odgovora na apelaciju predlagač je dostavio stručno mišljenje Službe za nekretnine Grada Mostara od 1. novembra 2021. godine u kojem je konstatirano da je sporno zemljište, prema Prostornom planu Općine Mostar, građevinsko zemljište. Također je dostavio i rješenje Općine Mostar od 17. januara 2000. godine (vidi tačku 10).
16. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelant je naveo da su ti odgovori neosnovani zbog razloga navedenih u apelaciji. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju. V.Relevantni propisi
17. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
18. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
[…] Član 343.
Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu […] (2)Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.
[…] VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Ustavni sud primjećuje da su apelanti nosioci javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. U vezi s navodima kojima apelanti problematiziraju način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje pretvorbe prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338. Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud nije smatrao da su odlukama sudova kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist pravnih lica čije je pravo korištenja na nekretninama koje su bile u državnom vlasništvu bilo upisano u zemljišne knjige povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, op. cit. AP-4182/20, tač. 30. i 31. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s apelanticinim navodima kojima problematizira nadležnost Federacije BiH da zakonom regulira pitanje državne imovine na svojoj teritoriji, Ustavni sud podsjeća na stav da je odredba člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19), koja je sadržajno identična odredbi člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, u saglasnosti sa članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U- 4/20 od 26. marta 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na stav o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu na osnovu odredaba čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-368/21 od 5. oktobra 2022. godine, tač. 27. i 28. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da su sporne nekretnine, iako je dio njih označen kao „njiva“, u naravi građevinsko, a ne poljoprivredno zemljište. Navedena činjenica proizlazi i iz stručnog mišljenja Službe za nekretnine Grada Mostara od 1. novembra 2021. godine, kao i rješenja Općine Mostar od 17. januara 2000. godine na osnovu kojeg je uknjiženo predlagačevo pravo raspolaganja spornim nekretninama (vidi tač. 8. i 15).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili sva ključna pitanja i da su dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da sporne nekretnine ne predstavljaju državnu imovinu u smislu zakonâ o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i Federacije BiH i Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
28. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti tvrdnju o povredi tog prava zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi razmotrili sva ključna pitanja i da su dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da sporne nekretnine ne predstavljaju državnu imovinu.
30. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelanti nisu pružili bilo kakve dokaze o navodnom kršenju tog prava koji bi vodili zaključku da je te navode potrebno detaljnije ispitati.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednica Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić