Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1814/21 (M. M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1814/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1814/21, rješavajući apelaciju Miće Mihajilice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miće Mihajilice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 Rs 028125 19 Rsž od 27. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mićo Mihajilica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 24. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Rs 028125 19 Rsž od 27. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka, RJ Elektrodistribucija Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 8. decembra 2022. i 20. januara 2023. godine, koji su 4. i 20. januara 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima na izjašnjenje. Apelantovi punomoćnici su 11. i 26. januara 2023. godine dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Rs 028125 19 Rs od 28. juna 2019. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu od 17. januara 2019. godine. Tuženi je obavezan da apelanta vrati na poslove koje je obavljao ili da ga rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi (stav I). Takođe, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade neisplaćenih plata isplati novčane iznose, da Fondu PIO isplati pripadajuće doprinose i da apelantu nadoknadi troškove postupka, kako je to precizirano u izreci presude (st. II, III i IV izreke). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu izrekne blažu disciplinsku mjeru (stav V). Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant bio radnik tuženog i da je prilikom kontrole njegovog domaćinstva utvrđeno da je neovlašćeno trošio električnu energiju. Zbog toga je apelant, rješenjem direktora od 14. novembra 2018. godine, udaljen s rada. Protiv njega je rješenjem od 20. novembra 2018. godine pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze. Apelant je 5. decembra 2018. godine podnio tuženom zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, o kojem tuženi nije odlučio, već je rješenjem od 17. januara 2019. godine apelantu otkazao ugovor o radu. S obzirom na to da tuženi nije odlučio o apelantovom zahtjevu u roku od 30 dana, sud je zaključio da se smatra da je zahtjev prihvaćen, shodno odredbama člana 200. stav 4. Zakona o radu. Stoga je poništio rješenje o otkazu od 17. januara 2019. godine, obavezao tuženog da apelanta vrati na posao i da mu isplati plate i doprinose u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.

6. Presudom Okružnog suda broj 76 0 Rs 028125 19 Rsž od 27. aprila 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da se na konkretni spor trebaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kao povoljnijeg prava u smislu odredbi čl. 1, 3. i 9. Zakona o radu. U vezi s tim je naveo sadržaj odredbi člana 100. Kolektivnog ugovora, te istakao da su njima određeni kraći rokovi u kojima poslodavac mora pokrenuti i okončati postupak u odnosu na one propisane odredbama člana 184. Zakona o radu. Sud je dalje naveo da je tuženi za povredu apelantove radne obaveze saznao 9. novembra 2018. godine, kada je izvršena kontrola u njegovom domaćinstvu, te da je postupak za utvrđivanje povrede radne obaveze pokrenut 20. novembra 2018. i okončan 17. januara 2019. godine. Stoga je Okružni sud zaključio da je tuženi pokrenuo postupak u roku od tri mjeseca od saznanja za povredu radne obaveze i okončao ga u roku od šest mjeseci od tog dana, kako je propisano odredbama člana 100. Kolektivnog ugovora. Sud je dalje ukazao da je apelant zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio protiv rješenja o udaljenju s rada od 14. novembra 2018. godine. Stoga je zaključio da eventualno usvajanje tog zahtjeva ne može uticati na zakonitost kasnije donesene odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa. Osim toga, sud je istakao da apelant u zahtjevu od 5. decembra 2018. godine, iako ga je tako naslovio, nije postavio nikakav zahtjev o kojem je tuženi trebalo da odluči, već je „zamolio da mu bude izrečena bilo koja disciplinska mjera osim prestanka radnog odnosa“. Slijedom navedenog, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 200. Zakona o radu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je Okružni sud propustio da primijeni odredbe člana 200. Zakona o radu i da je bio dužan da smatra da je njegov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa prihvaćen jer tuženi o njemu nije odlučio u roku. Stoga smatra da je Okružni sud jedino mogao preinačiti prvostepenu presudu i izreći mu bilo koju disciplinsku sankciju izuzev prestanka radnog odnosa.

b) Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

8. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na koje se u apelaciji pozvao.

9. Tuženi je naveo da je drugostepeni sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je zaključio da apelant u podnesku od 5. decembra 2018. godine, iako ga je tako naslovio, nije postavio nikakav zahtjev o kojem je trebalo da odluči. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

10. Apelant je naveo da insistira na striktnoj primjeni odredbe člana 200. stav 4. Zakona o radu.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka

USRS, 119/21, 112/23 i 39/24)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200. (1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti pisani zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede. (3) Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica. (4) Poslodavac je dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.

VI.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

15. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

16. U vezi s navodima kojima apelant problematizuje način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. U konkretnom slučaju apelant u obrazloženju svojih navoda ne iznosi ništa što nije isticao u postupku pred redovnim sudovima i o čemu Okružni sud nije dao dovoljno i relevantno obrazloženje (vidi tačku 6. ove odluke), koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Okružni sud je jasno i precizno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 200. Zakona o radu, čime je odgovorio i na ovo i na ostala pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. U vezi s apelantovim navodima kojima problematizuje vrstu disciplinske mjere koju mu je tuženi izrekao, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi nisu nadležni da ispituju cjelishodnost, već samo zakonitost izrečene disciplinske mjere, što je Okružni sud u konkretnom slučaju i učinio. Osim navedenog, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

20. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Okružni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak o zakonitost odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

21. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1814/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio