Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/21 (G. M.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Pravo na povratak
- Javni interes
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-483/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine u predmetu broj AP-483/21, rješavajući apelaciju Gordana Milinića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordana Milinića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011626 18 Uvp od 13. novembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordan Milinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara podnio je 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011626 18 Uvp od 13. novembra 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011626 15 U od 8. decembra 2017. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-04-25-59/06 od 19. novembra 2014. godine i rješenja Grada Mostara – Odjela za društvene djelatnosti (u daljnjem tekstu: Odjel) broj UPI-06-25-642/05 od 22. septembra 2014. godine.
2. Odjel je, odlučujući u ponovnom postupku, donio rješenje broj UPI-06-25-642/05 od 22. septembra 2014. godine kojim apelantu nije priznato stanarsko pravo na stanu u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) i odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed tog stana. Odjel je ocjenom provedenih dokaza – saslušanjem apelanta i uvidom u dostavljenu materijalnu dokumentaciju, utvrdio da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu jer nikada nije dobio rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti je sklopio ugovor o korištenju tog stana. Naprotiv, Odjel je utvrdio da je apelant bio bespravni korisnik spornog stana i da je prebivalište na adresi tog stana prijavio 13. juna 1991. godine. Shodno tome, Odjel je donio odluku kao u izreci pozivajući se na odredbe člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Navedenim odredbama je propisano da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
3. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja je, rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-59/06 od 19. novembra 2014. godine, odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeni organ pravilnom ocjenom dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe člana 11. ZSO.
4. Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 011626 15 U od 8. decembra 2017. godine odbio kao neosnovanu tužbu koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz provedenih dokaza, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi da je apelant prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz prijedloga odluke Komisije za stambena pitanja za dodjelu stanova i odluke Radničkog savjeta RO „Hidroelektrane na Neretvi“ broj 815/90 od 29. maja 1990. godine ne proizlazi da je sporni stan apelantu dodijeljen na korištenje. Dalje, sud je ukazao da u ugovoru o korištenju stana nije naveden datum zaključenja tog ugovora, niti su ga ugovorne strane potpisale. Shodno tome, zaključio je da taj ugovor nije mogao proizvesti pravne posljedice. Kantonalni sud je takođe obrazložio da ni iz ostalih provedenih materijalnih dokaza ne proizlazi da je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana i da je doneseno pravosnažno rješenje o dodjeli tog stana apelantu na korištenje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave pravilno zaključili da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Shodno tome, sud je zaključio da apelant nema pravo tražiti povratak u taj stan u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, tom odredbom je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZSO-a, ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII).
5. Vrhovni sud je presudom broj 07 0 U 011626 18 Uvp od 13. novembra 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je ocijenjeno da je Kantonalni sud pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju dokazi ocijenjeni u skladu sa procesnim odredbama i da je na osnovu tako izvedenih dokaza pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ne može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je u stan uselio kao bespravni korisnik odnosno nije stekao stanarsko pravo na tom stanu.
6. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije, kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1-7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija) i član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks VII. U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Osim toga apelant navodi da je priložio svu dokumentaciju koju je mogao pronaći o spornom stanu i smatra da se iz te dokumentacije može zaključiti da je stekao stanarsko pravo na tom stanu. Apelant takođe navodi da se u sporni stan uselio u junu 1991. godine i da je u tom stanu kao svom domu boravio do početka rata, kada je zbog straha za svoj i život svoje porodice stan morao napustiti. Smatra da mu je uskraćeno pravo na povrat stana samo zato što je pripadnik „manjinskog naroda“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe ZSO i Zakona o prestanku primjene, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su organi uprave dali jasne razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza. O tome su se izjasnili i redovni sudovi u upravnom sporu, a naročito Kantonalni sud, dajući detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak zašto precizirani dokazi koje je predložio apelant ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Na taj način sudovi su odgovorili na sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pitanje treba li neku nekretninu smatrati „domom“ ili ne činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja (vidi, između ostalih, Evropski sud, Petolas protiv Hrvatske, odluka od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 74936/12, tačka 60. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-2436/09 od 23. februara 2012. godine, tač. 16. i 17.) U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant živio u spornom stanu od juna 1991. godine do početka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, kada je stan napustio zbog objektivnih okolnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon toga podnio zahtjev za povrat spornog stana iskazujući namjeru da se u njega vrati. Shodno tome, može se razumno smatrati da je sporni stan u relevantno vrijeme bio njegov „dom“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1250/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 48). Ustavni sud zapaža da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na „mirno uživanje doma“. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u to apelantovo pravo nesporno bilo u skladu sa zakonom, s obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na relevantnim, jasnim i javno dostupnim zakonskim odredbama. Takođe, Ustavni sud smatra da je za miješanje u apelantovo pravo postojao „javni interes“ iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije u smislu dosljedne primjene materijalnih propisa u cilju zaštite prava i sloboda drugih, konkretno vlasnika spornog stana i njegovog prava na imovinu. I najzad, u vezi sa pitanjem da li je u konkretnom slučaju na apelanta stavljen pretjeran teret, Ustavni sud ukazuje da bi pojedinac „u načelu trebao imati mogućnost da razmjernost mjere odredi neovisan sud“, ali da se prema praksi Evropskog suda „pitanje razmjernosti ne pojavljuje automatski u svakom predmetu koji se tiče spora oko deložacije“. Stoga je u smislu standarda iz člana 8. Evropske konvencije na apelantu bila obaveza da istakne prigovore u vezi stim, a na sudu je bila obaveza da ih ispita. Međutim, apelant u postupku u kojem je donesena osporena odluka, niti u postupku pred Ustavni sudom, osim argumenata koji se tiču zakonitosti korištenja spornog stana, zapravo nije iznio konkretne argumente i dokaze u tom smislu, niti se takvi argumenti i dokazi mogu naći u dostavljenoj dokumentaciji (vidi, mutatis mutandis Evropski sud, Karakutsya protiv Ukrajine, presuda od 16. februara 2017. godine, predstavka broj 18986/06, tačka 74). S obzirom da apelant nije prezentirao razloge koje bi omogućavale sudu da uzme u obzir njegovu ličnu situaciju, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa i da apelant, odbijanjem zahtjeva za vraćanje u posjed spornog stana, ne snosi prekomjeran lični teret .
14. Apelant se pozvao i na povredu prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovih ustavnih prava (pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica) zapravo zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje, dom i imovinu. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa tim pravima očigledno neosnovani, te da u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da postoji povreda ovih prava, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-4037/09 od 27. juna 2012. godine, tačka 11).
15. Apelant je ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije odnosno „pravima koje zakon predviđa“, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani .
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić