Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-746/21 (V.S.)
Odluka donesena 27. 02. 2025.
- Kazna
- Nije krivična optužba
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-746/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. februara 2025. godine, u predmetu broj AP-746/21,rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. S. protiv:
- Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 207361 20 Pvlp 2 od 4. februara 2021. godine, -Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 70 0 Pr 207361 20 Pžp 2 od 16. jula 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 207361 20 Pvlp od 9. aprila 2020. godine i -Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 710 Pr 207361 19 Pžp od 18. decembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 207361 19 Pvlp od 4. novembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. S. podnesena protiv akta – poziva Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 207361 19 Ipsz-1 od 25. maja i 15. septembra 2020 godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. V. S. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 Pr 207361 20 Pvlp 2 od 4. februara 2021. godine, 71 0 Pr 207361 20 Pvlp od 8. juna 2020. godine i 71 0 Pr 207361 17 Pvlp od 5. marta 2019. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 70 0 Pr 207361 20 Pžp 2 od 16. jula 2020. godine i 71 0 Pr 207361 19 Pžp od 18. decembra 2019. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog nedostavljanja akta-poziva Osnovnog suda broj 71 0 Pr 207361 19 Ipsz-1 od 25. maja i 15. septembra 2020. godine. Uvodne napomene - odluka o prekršaju
2. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 15 Pr od 5. novembra 2015. godine, koje je postalo pravosnažno 29. januara 2016. godine, apelanta proglasio odgovornim zbog prekršaja iz čl. 8. i 24. Zakona i javnom redu i miru i kaznio ga novčanom kaznom u iznosu od 510,00 KM. Postupak zamjene novčane kazne kaznom zatvora
3. Osnovni sud je osporenim Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 19 Pv od 4. novembra 2019. godine, novčanu kaznu, koja je apelantu izrečena 5. novembra 2015. godine, zamijenio kaznom zatvora u trajanju od šest dana. Okružni sud je osporenim Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 19 Pžp od 18. decembra 2019. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je ocijenio da su apelantovi žalbeni navodi irelevantni za ovaj postupak. Također, Okružni sud je istakao da nije nadležan da odlučuje o apelantovom prijedloga za izuzeće sudije koji je donio osporeno rješenje. Apelant je drugostepeno rješenje primio 13. januara 2020. godine. Zahtjev za ponavljanje postupka
4. Osnovni sud je osporenim Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 19 Pvlp od 9. aprila 2020. godine, odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka. Okružni sud je osporenim Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 20 Pžp 2 od 16. jula 2020. godine, odbio, kao neosnovanu, apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je utvrdio da apelant u zahtjevu za ponavljanje prekršajnog postupka, nije naveo razloge za ponavljanje postupka propisane članom 220 stav (1) Zakona o prekršajima. Također, apelant uz zahtjev nije dostavio nove dokaze koji bi eventualno sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima doveli do drugačije odluke. Iz apelacije proizilazi da je apelant ovo rješenje primio 24. avgusta 2020. godine. Zahtjev za zaštitu zakonitosti
5. Osnovni sud je osporenim Rješenjem broj 71 0 Pr 207361 20 Pvlp 2 od 4. februara 2021. godine, odbacio kao neblagovremen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, protiv rješenja kojim je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. Osnovni sud je ukazao da se zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana prijema pravosnažne presude. Rješenje od 4. novembra 2019. godine je, kako je dalje navedeno, postalo pravomoćno 18. decembra 2019. godine a apelant je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnio 23. novembra 2020. godine. U pouci o pravnom lijeku je bilo navedeno da apelant ima pravo izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Apelant je Ustavnom sudu dostavio primjerak žalbe, koju je, kako je naveo, podnio protiv rješenja od 4. februara 2021. godine.
6. U međuvremenu, Osnovni sud je 25. maja i 15. oktobra 2020. godine, pod brojem 71 0 Pr 207361 19 Ipsz-1 uputio poziv apelantu da 1. juna 2020. godine, odnosno 22. septembra 2020. godine, pristupi u sud radi uručenja uputnog akta za izdržavanje kazne zatvora. Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije koju je apelant priložio uz apelaciju, proizlazi koje radnje je Osnovni sud poduzeo kako bi apelantu bili uručeni navedeni akti (pokušaj dostave poštom, odlazak policijskih službenika na apelantovu adresu, a na kraju i raspisivanje potjernice za apelantom). Također, proizlazi da je apelant 11. novembra 2020. godine lišen slobode; da je 12. novembra 2020. godine platio kaznu u iznosu od 510,00 KM; da je 12. novembra 2020. godine pušten na slobodu i da je 13. novembra 2020. godine izvršio uvid u spis predmeta Osnovnog suda broj 71 0 Pr 20736, koji je iskopirao. Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.a), b), c), d), e), f), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, u prilogu apelacije dostavio sva pismena koja je u apelaciji naveo kao osporene odluke (vidi, tačka 1. ove odluke). Osim toga, apelant je Ustavnom sudu dostavio i drugu dokumentaciju koja se nalazila u spisu predmeta broj 71 0 Pr 207361, koju je priložio i uz podneseni zahtjev za zaštitu zakonitosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. a), h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3.a), b), c), d), e), f), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. Evropske konvencije, ali da nije, izuzev prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, naveo bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati da su apelantova prava na koja se pozvao mogla doći u pitanje, odnosno da se osporene odluke mogu dovesti u vezu s navedenim pravima. Stoga će Ustavni sud, uzimajući u obzir sadržaj osporenih odluka, ispitati dopustivost apelacije, samo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje.
Nenadležnost za odlučivanje
11. U pogledu apelantovih navoda da mu je zbog nedostavljanja akta – poziva Osnovnog suda broj 71 0 Pr 207361 19 Ipsz-1 od 25. maja i 15. septembra 2020 godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant najkasnije 13. novembra 2020. godine, upoznat sa sadržajem tih akata (vidi, tačka 6. odluke). Neovisno od toga, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
12. Imajući u vidu sadržaj osporenih akata – poziva, Ustavni sud ukazuje da ti akti nemaju svojstvo presude u smislu člana u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3376/16 od 10. maja 2017. godine, stav 12., dostupan na: www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o apelaciji u dijelu kojim su osporeni navedeni akti Osnovnog suda. Dopustivost ratione materiae
13. U pogledu apelantovog osporavanja odluka koje su donesene u postupku zamjene novčane kazne kaznom zatvora i postupaka za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka i zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud konstatuje da je za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno odgovoriti na pitanje da li navedeni postupci predstavljaju postupke u kojima je «utvrđivana osnovanost krivične optužbe» protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
14. Naime, u prekršajnom postupku koji je okončan konačnom i izvršnom odlukom Osnovnog suda od 5. novembra 2015. godine (vidi, tačka 2. odluke) utvrđena je osnovanost „krivične optužbe“ protiv apelanta, njegova prekršajna odgovornost i izrečena mu je novčana kazna. Ustavni sud smatra da se postupak u kojem se odlučivalo o zamjeni novčane kaznom zatvora ne tiče odlučivanja o osnovanosti „krivične optužbe“ protiv apelanta, već se tiče isključivo odlučivanja o ispunjenosti zakonskih uslova za zamjenu novčane kaznom zatvora. Institut zamjene izrečene novčane kaznom zatvora predstavlja modalitet izvršenja pravosnažno izrečene prekršajne kazne.
15. Ustavni sud je u svojoj praksi u sličnim situacijama (vidi, odluke br. AP-2728/19 od 10. septembra 2019. godine, stav 11. i AP-2877/20 od 9. septembra 2020. godine, stav 10. (dostupne na www.ustavnisud.ba), zapazio da se, u postupku „u kojem se odlučivalo samo o ispunjenosti zakonskih uslova za zamjenu pravosnažno osuđenom apelantu izrečene novčane kazne kaznom zatvora kao jednim od modaliteta izvršenja krivične sankcije, nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite“.
16. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom postupku, u kojem se odlučivalo samo o ispunjenosti zakonskih uvjeta za zamjenu izrečene novčane kazne kaznom zatvora, nije utvrđivala „osnovanost krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Osim toga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je osporenim odukama o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje prava na pravično suđenje i u odnosu na odluke kojima je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka i zahtjev za zaštitu zakonitosti (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne o „osnovanosti krivične optužbe“ (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP-1206/10 od 15. juna 2010. godine, tačka 6., AP-781/11 od 20. aprila 2011. godine, tač. 9 i 10., AP-3448/22 od 2. novembra 2022. godine, tačka 8. dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud stoga smatra da postupci po apelantovim zahtjevima u kojim se odlučivalo isključivo o tome jesu li ili ne ispunjeni uvjeti za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka i o blagovremenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ne ulaze u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na ove osporene odluke također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić