Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1067/21 (Z. C.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javna funkcija
  • Privatni život
  • Kleveta
  • Sloboda izražavanja
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1067/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1067/21, rješavajući apelaciju Zdravka Cvjetinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zdravka Cvjetinovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 259800 19 Gž od 21. februara 2020. godine u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev protiv RTV BN d.o.o. Bijeljina i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za uklanjanje spornog teksta.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Cvjetinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 259800 19 Gž od 21. februara 2020. godine u dijelu odluke koji se odnosi na ostale tužene i u pogledu zahtjeva za utvrđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Cvjetinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ Banja Luka, podnio je 31. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 259800 20 Rev od 25. februara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružnog suda) broj 71 0 Mal 259800 19 Gž od 21. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1920/20 od 23. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 4. juna 2020. godine protiv osporene presude Okružnog suda jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) te od tuženih u konkretnom postupku RTV BN d.o.o. Bijeljina, Aleksandra Kamenjaševića, Drage Stajića i Steve Filipovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi ili zajedno: tuženi) zatraženo je u periodu od 17. do 22. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je 30. augusta, a Osnovni sud 16. septembra 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 13. septembra i 13. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 Mal 259800 17 Mal od 25. septembra 2019. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantu solidarno isplate 1.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete zbog klevete. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa i u preostalom dijelu zahtjevakojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi oklevetali tako što su u spornim tekstovima iznijeli neistine i da se drugotuženom naloži uklanjanje spornog teksta s internetskog portala. Također, presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je 9. februara 2017. godine na internetskom portalu www.rtvbn.com objavljen tekst pod naslovom „Potvrđen veliki kriminal u UIO BiH“, koji je istog dana u cijelosti prenesen u Dnevniku 2 prvotuženog. U tekstu je navedeno da je Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO) protiv firme „Šane i Co“ dostavila izvještaj Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da se radi o brojnim carinskim prevarama i malverzacijama prilikom uvoza gasa koje se odnose na nekontrolirani uvoz gasa u Bosnu i Hercegovinu. U tekstu je dalje navedeno da je apelant kao pomoćnik direktora Sektora za carine opstruirao postupak kontrolnih radnji prilikom uvoza gasa.

9. Osnovni sud je dalje naveo da je na istom portalu 29. marta 2017. godine objavljen tekst pod naslovom „Masaža kažnjiva, a kriminal nije“, koji je istog dana u cijelosti prenesen u Dnevniku 2 prvotuženog. U tom tekstu je navedeno da je fabrika cijevi „Unis“ iz Dervente u periodu od 2011. do 2013. godine uvezla oko 65.700 tona repromaterijala koji nije prošao carinske procedure i da je zbog toga budžet oštećen za 15.000.000,00 KM. Dalje je navedeno da je pored tog kriminala fabrika cijevi „Unis“ iz Dervente za izvoz robe dobila garancije Izvozno-kreditne agencije, te da spomenuta prevara ne bi bila moguća bez direktne pomoći Sektora za carine UIO. U tekstu je također navedeno da je parlamentarna komisija utvrdila propuste prilikom uvoza čokolade i keksa, te da je zbog pogrešnog svrstavanja keksa u okviru određene tarifne oznake budžet Bosne i Hercegovine oštećen za višemilionski iznos. Navedeno je i da se apelant kao pomoćnik direktora Sektora carina oglušio o akt nadležnog ministarstva i da za to nije krivično odgovarao. U tekstu je također navedeno da je Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa dalo mišljenje o svrstavanju određenih čokoladnih proizvoda, te da su i uprkos tom tumačenju ti proizvodi svrstani u druge tarifne oznake. Također je navedeno da će prvotuženi u narednih 48 sati objaviti dokumentaciju koja se odnosi na apelantova krivična djela.

10. Osnovni sud je dalje naveo da se u tekstu od 31. marta 2017. godine pod naslovom „Kriminal u UIO: [apelantovo prezime] maltretira djecu poginulih boraca“ navodi da apelant kao pomoćnik direktora Sektora carina „vedri i oblači“, te da je „njegova moć jača od svih zakona“. Dalje je navedeno da je nagrađivani radnik UIO-a zbog ukazivanja na propuste i kriminalne radnje premješten na radno mjesto u drugom gradu, i to 100 m od mjesta ubistva njegovog oca. Osim toga, naveden je i slučaj službenika koji je premješten s jednog na drugi granični prijelaz zbog davanja izjave SIPA-i o apelantovim kriminalnim radnjama. Prenesena je i izjava četvrtotuženog u vezi s Veliborom Vučkovićem (nagrađivani radnik UIO-a koji je premješten) i o njegovim rezultatima i nagradama.

11. Osnovni sud je ukazao da apelant smatra da su tuženi odgovorni za štetu jer su tekstovi objavljeni na zvaničnoj stranici prvotuženog, koja je u vlasništvu trećetuženog a u zakupu drugotuženog. Četvrtotuženog smatra odgovornim za izjavu u tekstu „Kriminal u UIO: [apelantovo prezime] maltretira djecu poginulih boraca“. Osnovni sud je naveo da se u navedenim tekstovima iznose određene tvrdnje u pogledu rada i problema u UIO-u koje imaju opći značaj s obzirom na ulogu UIO-a u prikupljanju indirektnih poreza kojima se finansiraju potrebe građana. Sud je dalje naveo da se sporni navodi o apelantu moraju posmatrati kao cjelina, te da u tom kontekstu treba cijeniti njihovu istinitost i mogućnost nanošenja štete apelantovom ugledu. Cijeneći navedeno, Osnovni sud je zaključio da se pojedini navodi na koje apelant tužbenim zahtjevom ukazuje mogu smatrati klevetom u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), naročito odredbe člana 6. stav

2. Stoga je zaključio da takvi navodi predstavljaju izražavanje koje je moglo naškoditi njegovom ugledu. Naime, apelant je naveo da se „osjećao nelagodno“ te da su sporne tvrdnje „negativno utjecale na njega zbog članova uže porodice i potrebe da to pojašnjava djeci i bratu, da su ga ljudi često na sastancima zapitkivali, da mu je to teško palo, da je pio lijekove za smirenje“. Dalje je ukazano da povezivanje apelantovog imena s radnicima koji su premješteni zbog ukazivanja na određene nepravilnosti u radu može predstavljati klevetu koja je mogla štetiti apelantovom ugledu. Isto se odnosi i na navode da je apelant odgovoran za štetu nastalu pogrešnim tarifiranjem proizvoda ili propustima prilikom uvoza gasa. Istaknuto je da sve navedeno kod prosječnog čitaoca/gledaoca može izazvati sumnju u koruptivno ili „neko slično“ ponašanje. Osnovni sud je ukazao i da tuženi nisu izveli dokaze u prilog tačnosti navedenih tvrdnji.

12. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je utvrdio odgovornost prvotuženog i drugotuženog za klevetu. Pri tome, Osnovni sud je obrazložio da je „uzeo u obzir“ važnost medijskog izvještavanja o temama od općeg značaja te da je apelant lice koje obavlja javnu funkciju i da je obavezan trpjeti kritiku čak i ako je ona netačna. Također je ocijenio da dosuđeni iznos predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju s obzirom na stepen apelantovih duševnih boli i na razloge za odgovornost tuženih. Osnovni sud je istakao da obaveza prvotuženog i drugotuženog proizlazi iz odredbe člana 5. ZZK-a. U vezi s tim, obrazloženo je da su sporni navodi objavljeni na internetskoj stranici www.rtvbn.com i da je prvotuženi, s obzirom na sadržaj ugovora o poslovnoj saradnji između njega i drugotuženog, na određeni način i kontrolirao njegov sadržaj. Dalje je obrazloženo i da je na Dnevniku 2 prvotuženog objavljen isti sadržaj u dva teksta.

13. Osnovni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog neosnovan jer ne postoji njihova odgovornost za sporne tekstove. U vezi s tim, obrazloženo je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je trećetuženi vlasnik internetske domene www.rtvbn.com, koju je ugovorom dao u zakup drugotuženom. Stoga je Osnovni sud zaključio da trećetuženi ne potpada pod član 5. ZZK-a. Osnovni sud je dalje ukazao da je apelant tužbeni zahtjev prema četvrtotuženom usmjerio u vezi s navodima iz teksta „Kriminal u UIO: [apelantovo prezime] maltretira djecu poginulih boraca“. U navedenom tekstu četvrtotuženi se spominje u vezi s navodima da je Velibor Vučković nagrađivani radnik UIO-a, ali, kako je istakao sud, iz tog teksta nije vidljivo da li je četvrtotuženi davao izjavu za službenika V. I., u kojem kontekstu se i spominje apelantovo ime. Također je istaknuto da je četvrtotuženi prilikom davanja iskaza naveo da apelanta nije spominjao i da nije odredio naslov spornog teksta. Stoga, u nedostatku drugih dokaza na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je četvrtotuženi autor spornog izražavanja, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na njega.

14. Osnovni sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi oklevetali tako što su u spornim tekstovima iznijeli neistine, zaključivši da apelant nema pravni interes da postavlja takav utvrđujući zahtjev. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je članom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano kada se može podnijeti tužba za utvrđenje, odnosno da se tužba za utvrđenje povrede prava ličnosti može podnijeti kada je to propisano određenim zakonom ili kad tužilac ima pravni interes. Dalje je ukazao na član 11. ZZK-a, te da apelant ima pravo da se zahtjevom za naknadu štete zaštiti od klevete. Stoga je Osnovni sud ocijenio da se nisu ispunili uvjeti iz člana 54. ZPP-a. Također, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženom naloži uklanjanje spornog teksta s internetskog portala jer „nije vidljivo kroz dokaze da je predmetni tekst i dalje prisutan na spomenutim internetskim stranicama“.

15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 259800 19 Gž od 21. februara 2020. godine uvažena je žalba prvotuženog i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Također, odbijena je apelantova žalba u odnosu na odbijajući dio odluke o glavnom zahtjevu i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant nakon objavljivanja spornih tekstova mogao pretrpjeti štetne posljedice. Međutim, obavezivanje prvotuženog na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, obrazloženo je da se „obavezivanjem prvotuženog, kao i ostalih tuženih u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev, na isplatu nematerijalne štete ne postiže […] pravičan balans između prvotuženog i ostalih tuženih u odnosu na koje je pravilno odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije (trećetuženi) i u odnosu na četvrtotuženog između prava na slobodu izražavanja i [apelantovog] prava na zaštitu njegovog ugleda“. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da „povreda ugleda zbog klevete ne može sama po sebi dovesti do novčane naknade nematerijalne štete bez obaveze da se izvedu dokazi u pogledu obima i visine štete“. U vezi s tim, ukazano je da iz stanja spisa ne proizlazi na koji je način apelant pretrpio štetu jer „nije dokazao da je ostao bez posla i da su sporni članci utjecali na njegov radnopravni položaj“. Dalje je ukazano da se u spornim tekstovima radilo o kritici u radu UIO-a. Stoga je apelant, koji je obavljao javne poslove (zamjenik direktora u UIO-u), „podložan ličnoj kritici unutar dopuštenih granica kada djeluje u službenom svojstvu“. Istaknuto je da apelant kao javna ličnost mora biti podložan širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana. Također je istaknuto da prvotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu prekoračili granice slobode medija prilikom iznošenja informacija o radu UIO-a dovodeći njegov rad „u kontekst apelantovog radnopravnog statusa“. Okružni sud je naveo da je apelant dokazao postojanje internetskog portala i spornih tekstova, ali prvotuženi nije prekoračio granicu kritike na apelantov račun, posebno zato što su se sporni tekstovi ticali njegovog službenog djelovanja. Istaknuto je da je nesporan javni interes da se iznesu informacije u pogledu rada ovlaštenih u UIO-u. Također je istaknuto da novinari kada izvještavaju o pitanjima od općeg interesa podliježu uvjetu da djeluju u dobroj vjeri i s ciljem osiguranja pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Okružni sud je ocijenio da cilj spornih tekstova nije bio oklevetati i diskreditirati apelanta. Dalje, apelant nije dokazao da je pretrpio značajne štetne posljedice jer i dalje radi na istim poslovima. Stoga je zaključeno da nije opravdano da se apelantu naknadi tražena šteta. Okružni sud je naveo da navedeni razlozi u cijelosti daju odgovore na apelantove žalbene navode, pa je stoga apelantova žalba neosnovana. Istaknuto je da je prvostepena presuda ostala neizmijenjena u odnosu na drugotuženog jer nije osporena.

17. Rješenjem Vrhovnog suda od 25. februara 2021. godine odbačena je apelantova revizija jer nije ispunjavala uvjete iz člana 237. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredba člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, suprotno stavu Okružnog suda, smatra da se ne mogu smatrati kritikom navodi iz spornih tekstova kojima je apelant označen kao kriminalac, izvršilac krivičnih djela trgovine utjecanjem i zloupotrebe službenog položaja, da će nekog likvidirati, da je četvrtotuženi izjavio da apelant uništava dokumentaciju itd. Ističe da se sve te činjenice mogu provjeriti kod nadležnih organa i da Okružni sud, u skladu sa sudskom praksom, nije utvrdio da li se radi o provjerljivim činjenicama. Također ukazuje da Okružni sud nije proveo test koji je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) uspostavio u predmetima koji se odnose na klevetu. Osim toga, suprotno stavu Okružnog suda, apelant smatra da se na njega ne primjenjuje viši stepen tolerancije „jer on nije političar i javna ličnost“. Također smatra da je Okružni sud pogrešno ocijenio i javni interes u konkretnom slučaju, te navodi i da su tuženi bili obavezni dokazati da su postupali u dobroj namjeri.

19. Apelant također tvrdi da, prema odredbama ZZK-a i ustaljenoj sudskoj praksi, nije obavezan dokazivati obim i visinu štete, te se poziva na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP-1678/12. Ističe da je spornim navodima bio ugrožen „njegov tjelesni integritet i život i njegove porodice“, kao i da je sud u potpunosti zanemario komentare koji su pratili sporne tekstove. Apelant navodi da mu tuženi nisu dali mogućnost izjašnjenja prije objave spornih tekstova. Apelant smatra i da je pogrešan zaključak Okružnog suda da trećetuženi i četvrtotuženi nisu pasivno legitimirani. Ukazuje i na proizvoljnost u odbijanju njegovog zahtjeva za utvrđenje da su tuženi apelantu nanijeli klevetu ističući da stav suda odstupa od sudske prakse i da je dat „bez obrazloženja“. Konačno, apelant tvrdi i da je netačna tvrdnja suda da sporni tekstovi nisu dostupni na spornim internetskim stranicama jer je jasno vidljivo da oni i dalje postoje na njima. Ističe da je sve što se objavi na internetu javno i da spada u kategoriju općepoznatih činjenica koje ne treba dokazivati. Apelant se u vezi sa svojim navodima poziva na niz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda.b)Odgovori na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke. Smatra da nije prekršio prava koja je apelant naveo u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo da se zbog promjene postupajućeg sudije ne može izjasniti o apelacionim navodima.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13, 109/21 i 27/24)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. Neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

2. Tužba za utvrđenje

Član 54. st. 1-4.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

Tužba za utvrđivanje povreda prava ličnosti može se podnijeti bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev, u skladu s posebnim zakonom.

23. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1-3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema općem shvatanju javnosti, značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. st. 1. i 3.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

3. Privremene sudske mjere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim vjerovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mjera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primjenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 25. februara 2021. godine kojim je njegova revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 259800 19 Gž od 21. februara 2020. godine koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-1920/20 (vidi tačku 2. ove odluke). U vezi s tom odlukom Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredba člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti navode u odnosu na dio osporene odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom u kontekstu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na dio osporene odluke koji se odnosi na ostale tužene i tužbene zahtjeve, Ustavni sud će apelantove navode razmotriti u kontekstu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni život

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60. s referencama na drugu relevantnu praksu). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, presuda od 17. aprila 2018. godine, predstavka broj 6878/14, tačka 62). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornih tekstova, Ustavni sud smatra da konkretni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantov zahtjev da se prvotuženi obaveže da mu naknadi nematerijalnu štetu zbog klevete, te da takva odluka nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dalje, da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj propisan u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije i c) biti „neophodno u demokratskom društvu“.

32. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a, koji ispunjava sve kvalitete „zakona“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, miješanje je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava prvotuženog na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

33. U vezi s pitanjem je li miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ potrebno je, između ostalog, utvrditi i je li postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava – apelantovog prava na ugled i prava prvotuženog na slobodu izražavanja. Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka i sadržaj, forma i posljedice objavljivanja (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, predstavka br. 40660/08i dr., tač. 108–113, op. cit., presuda Țiriac, tačka 74). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

34. Odgovarajući na pitanje da li sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se, prema utvrđenju redovnih sudova, oni odnose na navodne nepravilnosti u radu UIO-a, posebno njegovog Sektora za carinu u kojem je apelant bio pomoćnik direktora. Stoga, Ustavni sud smatra da je informiranje javnosti o nepravilnostima u radu jedne od najvažnijih poreznih institucija u državi predstavljalo doprinos „temi“ od općeg interesa.

35. Ustavni sud, kao i redovni sudovi, smatra da je apelant, koji je u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bio pomoćnik direktora Sektora za carine, javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud primjećuje i da su se u smislu navedenih kriterija Evropskog suda sporni tekstovi bavili pitanjem apelantovog ponašanja kao javne ličnosti – pomoćnika direktora javne institucije, te da se nisu ticali njegovog privatnog života. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ispitali apelantovo prethodno ponašanje u odnosu na medije, ali smatra da ono nije ni bilo relevantno za rezultat konkretnog postupka, odnosno za balansiranje suprotstavljenih prava u ovom slučaju (op. cit., presuda Țiriac, tač. 90. i 91).

36. U vezi sa sadržajem, formom i posljedicama objavljivanja, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati vjerodostojan činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (op. cit., presuda Țiriac, tačka 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, koji je usvojio tužbeni zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženog, ukazao da se pojedini navodi iz spornih tekstova mogu smatrati klevetom u smislu odredbi ZZK-a i da tuženi nisu izveli dokaze u prilog njihovoj tačnosti. Prvostepeni sud je posebno ukazao na navode o povezivanju apelantovog imena s premještenim radnicima i na odgovornost za štetu koja je nastala pogrešnim tarifiranjem proizvoda ili propustima prilikom uvoza gasa. S druge strane, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog dajući pritom prilično konfuzno obrazloženje. Naime, Okružni sud je, s jedne strane, smatrao da obavezivanje prvotuženog na isplatu naknade nematerijalne štete nije bilo neophodno u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije, dok je, s druge strane, ocijenio da apelant nije dokazao da je pretrpio značajne štetne posljedice i da nije opravdano da mu se naknadi tražena šteta.

38. Polazeći od navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nije na odgovarajući način analizirano pitanje da li se odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog uspostavlja pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava prvotuženog na slobodu izražavanja. Naime, Okružni sud je ukazao na javni interes i apelantov status u konkretnom slučaju, ali iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je proveo odgovarajuću analizu ostalih relevantnih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda i navedenih u članu 6. ZZK-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud nije bavio sadržajem, formom i posljedicama objavljivanja, pogotovo u kontekstu pitanja da li sporna izražavanja o apelantu predstavljaju činjenice ili vrijednosne sudove. Ukoliko se radi o činjenicama, Okružni sud nije dao odgovor na pitanje da li se radi o istinitim činjenicama, pogotovo u svjetlu konstatacije prvostepenog suda da tuženi nisu izveli dokaze u prilog tačnosti spornih tvrdnji. Dalje, Okružni sud se nije bavio ni pitanjem da li je prvotuženi poštovao profesionalne standarde, odnosno da li je postupao u „dobroj namjeri“. Tako, naprimjer, iz prvostepene presude proizlazi da je prvotuženi u odgovoru na tužbu naveo da su svi mediji objavili da se apelantu stavljaju na teret najteža krivična djela i da je o tome raspravljala komisija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kao i da internetska stranica www.rtvbn.com nije u njegovom vlasništvu. Međutim, u konkretnom slučaju iz osporene presude ne proizlazi da je Okružni sud uopće cijenio ove navode prvotuženog, te je tako propustio analizirati da li je i kako to moglo imati utjecaja na „dobre namjere“ prvotuženog. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje prenošenja informacije u kontekstu postupanja u „dobroj vjeri“ (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4643/17 od 30. oktobra 2019. godine, tač. 34. i 36. i AP-5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 43, dostupne na www.ustavnisud.ba).

39. Osim toga, Ustavni sud smatra potrebnim da se osvrne i na stav Okružnog suda da apelant nije dokazao da je pretrpio značajne štetne posljedice jer „nije dokazao da je ostao bez posla i da su sporni tekstovi utjecali na njegov radnopravni položaj“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da je pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno sagledati sve okolnosti slučaja bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi s ciljem utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“. Naime, samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 37, dostupna www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je ukazao i da se kod satisfakcije zbog povrede ugleda radi o subjektivnoj zadovoljštini kojom se ispravlja, odnosno briše ljaga koja je oštećenom nanesena iznošenjem klevetničkih navoda kako bi se uspostavilo ono stanje koje je postojalo prije učinjene povrede (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-768/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 55, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na stav iz Odluke broj AP-179/10 od 18. aprila 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 57) da je saslušanje stranke „nesporno dokazno sredstvo“, odnosno izvor saznanja o činjenicama, odnosno način da stranka dokaže činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Osim toga, Ustavni sud je u praksi dosljedno isticao da kod odmjeravanja visine naknade štete zbog klevete sudovi uživaju diskreciono pravo koje je ograničeno samo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije. To podrazumijeva da razlozi i opravdanja koje su sudovi dali za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1067/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 34, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju okolnost da apelant „nije ostao bez posla“ ne znači da spornim navodima nije nanesena šteta njegovom ugledu. U tom smislu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u svom iskazu ukazao na posljedice koje su sporni tekstovi ostavili na njegovo psihičko zdravlje i odnos okoline. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da stav Okružnog suda u vezi s potrebom dokazivanja nastanka „značajnih štetnih posljedica“ u konkretnom slučaju ne korespondira s navedenom praksom Ustavnog suda. Stoga je potrebno da Okružni sud na odgovarajući način i u skladu s praksom Ustavnog suda i relevantnim odredbama ZZK-a i Zakona o obligacionim odnosima da odgovor i na to pitanje.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Okružni sud pri donošenju osporene odluke u odnosu na prvotuženog nije proveo odgovarajuću analizu spornog izražavanja u kontekstu relevantnih standarda Evropskog suda i odredbi ZZK-a u vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz čl. 8. i 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na prvotuženog došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Apelant osporava presudu Okružnog suda i u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev prema trećetuženom i četvrtotuženom te u dijelu kojim su odbijeni njegovi tužbeni zahtjevi kojima je tražio da se drugotuženom naloži uklanjanje spornog teksta i utvrđenje da su ga tuženi oklevetali iznošenjem neistina.

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. 1.Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. U vezi s navodima o proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava te kršenju prava na pristup sudu Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

45. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različito zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

46. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev da se drugotuženom naloži uklanjanje spornog teksta jer „nije vidljivo kroz dokaze da je predmetni tekst i dalje prisutan na spomenutim internetskim stranicama“. Navedeni zaključak potvrdio je i Okružni sud iako se o tome nije eksplicitno očitovao. Ustavni sud konstatira da iz spisa predmeta nije vidljivo da li se ovaj zahtjev odnosio na sva tri sporna teksta ili na jedan od njih, niti o kojim je internetskim stanicama riječ. Međutim, bez obzira na to, Ustavni sud smatra da redovni sud nije dao dovoljne i argumentirane razloge za odbijanje ovog tužbenog zahtjeva. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud usvojio apelantov zahtjev za naknadu štete u odnosu na drugotuženog, što je potvrđeno i osporenom presudom Okružnog suda. Pri tome, redovni sud je nesporno utvrdio da je drugotuženi odgovoran za štetu koja je apelantu nanesena spornim tekstovima. Međutim, Osnovni sud nije naveo dokaze na osnovu kojih je izveo svoj zaključak. Iz prvostepene presude je vidljivo da su sporni tekstovi kao dokazi pročitani na glavnoj raspravi, dok ne proizlazi da je drugotuženi dokazivao da ih je uklonio s internetske stranice na kojoj su objavljene. Osim toga, nesporno je da je apelant imao značajan interes da se sporni tekstovi uklone sa stranice imajući u vidu ogromnu dostupnost sadržaja na internetu širokom krugu publike. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su u osporenoj presudi izostali argumentirani razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za uklanjanje spornog teksta s internetske stranice, zbog čega se može ocijeniti da je zaključak sudova u vezi s tim pitanjem proizvoljan. Stoga je u tom dijelu prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. Suprotno tome, u vezi s dijelom osporene odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev „za utvrđenje da su mu tuženi nanijeli klevetu iznošenjem neistina u spornim tekstovima“, Ustavni sud primjećuje da su u prvostepenoj odluci, koja je u tom dijelu potvrđena osporenom odlukom, dati detaljni i jasni razlozi za zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 54. ZPP-a za podnošenje tužbe za utvrđenje. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazivalo da je Okružni sud, kao i prvostepeni sud, postupio mimo ovlaštenja propisanih relevantnim odredbama ZPP-a i ZZK-a. Osim toga, kada odlučuje o naknadi štete zbog klevete, sud u obrazloženju presude utvrđuje je li tužilac oklevetan ili ne, pa u skladu s tim odlučuje o naknadi. Naime, bez utvrđenja da se radi o kleveti nema ni osnova za naknadu štete. Stoga je utvrđenje da postoji kleveta suštinski povezano s pravom na naknadu štete, pa apelantova tvrdnja da ima pravo postaviti poseban zahtjev da se utvrdi kleveta nije ni tačan, a ni relevantan u konkretnom slučaju. Stoga, odbijanje dijela tužbenog zahtjeva da se presudom „utvrdi postojanje klevete“ ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja u ovakvim okolnostima.

48. U vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva dali argumentirano i jasno obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Dovodeći u kontekst relevantne odredbe ZZK-a s navedenim obrazloženjima, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da trećetuženi i četvrtotuženi nisu odgovorni za navode iznesene u spornim tekstovima jer su sudovi dali relevantne razloge o takvim zaključcima. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donese odluke u kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno i okolnost da apelant nije obrazložio ove navode, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog utvrđene proizvoljnosti u obrazloženju osporene presude u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za uklanjanje spornog teksta s internetske stranice drugotuženog apelant uskraćen za donošenje pravične sudske odluke. Stoga je u tom dijelu prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

50. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s kršenjem prava na privatni život i prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu, te odredbe člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

VII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer Okružni sud pri donošenju osporene odluke u odnosu na prvotuženog nije proveo odgovarajuću analizu na način na koji to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda i odredbe ZZK-a u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Okružni sud nije dao dovoljne i relevantne razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva za uklanjanje spornog teksta s internetske stranice drugotuženog, čime je apelantu uskratio pravo na pravičnu sudsku zaštitu.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, te odbijanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su ga tuženi oklevetali iznošenjem neistina.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1067/21 (Z. C.) | Sudska praksa | Aktio