Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/21 (M. M.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1286/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1286/21, rješavajući apelaciju Mila Martića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mila Martića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006808 18 U od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Martić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupaju Dijana Gavran i Jerko Gavran, advokati iz Posušja, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006808 18 U od 4. februara 2021. godine. Uvodna napomena
2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općina Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-41-377/07 od 4. jula 2007. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta-trajno, po osnovu povreda zadobijenih kao pripadnik HVO-a, s pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom. Osporeni postupak
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-540/15 od 31. jula 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na invalidninu.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u toku postupka kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu predmet upućen nadležnoj ljekarskoj komisiji koja je donijela nalaz i mišljenje 23. oktobra 2017. godine i utvrdila da je apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Ministarstvo je, dalje, navelo da je ljekarska komisija, odlučujući po apelantovom prigovoru, donijela konačan nalaz i mišljenje 30. novembra 2017. godine, kojim je potvrđen procent vojnog invaliditeta. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je navelo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i člana 3. i 10. Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za daljnje priznavanje svojstva RVI, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je ljekarska komisija u konačnom nalazu i mišljenju potpuno, jasno i detaljno obrazložila zašto je potvrdila ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbom člana 13.a stav 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta i članom 7. stav 4. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti. Također je naveo da je nalaz donesen na osnovu postojeće medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je apelantu, pravom na izjavljivanje prigovora, omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja i eventualno uloži dokaze kojima bi osporio nalaz i mišljenje. Vrhovni sud je ukazao da su bez značaja apelantovi navodi da su neustavne odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole jer je navedeni zakon bio predmet ocijene usklađenosti sa Ustavom Federacije BiH, a osporeno rješenje doneseno je primjenom navedenih odredbi za koje nije utvrđeno da su u nesaglasnosti sa tim Ustavom.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant osporava konačni nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije i navodi da nije dovoljno obrazložen, pa da stoga tuženi nije ni mogao donijeti pravilno i na zakonu zasnovano rješenje. Također ističe da mu nikada nije data mogućnost da se očituje po pitanju predmetnog upravnog postupka, pa, dakle, nije imao mogućnost da učestvuje u postupku. Apelant se poziva na Presudu Vrhovnog suda broj 70 0 U 006922 18 U od 4. marta 2021. godine, te smatra da dvije različite presude istog suda izazivaju pravnu nesigurnost.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je nadležna ljekarska komisija, po apelantovom prigovoru, na osnovu neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju donijela konačan nalaz i mišljenje. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant učestvovao u postupku, odnosno da apelant neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Dalje, u vezi sa navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na osnovu konačnog nalaza i mišljenja ljekarske komisije, a u skladu sa relevantnim odredbama navedenih pravilnika, Zakona o provođenju kontrole i Zakona o pravima branilaca, donesena odluka da apelantu prestaje svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Nadalje, apelant ukazuje da je postupku primijenjena odredba člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ovi navodi apelanata neosnovani (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4419/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 39., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na presudu Vrhovnog suda od 4. marta 2021. godine i tvrdi da dvije različite presude istog suda izazivaju pravnu nesigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz te presude slijedi da drugostepena ljekarska komisija uopće nije odgovorila na tužiočeve prigovore izjavljene protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 13.a stav 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija Međutim, u konkretnom slučaju iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je ljekarska komisija, po apelantovom prigovoru, u konačnom nalazu i mišljenju potpuno, jasno i detaljno obrazložila zašto je potvrdila ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbom člana 13.a stav 4. navedenog pravilnika. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić