Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1838/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1838/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1838/21, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 315253 20 Rev od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 315253 20 Rev od 4. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315253 17 Rsž od 13. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 315253 12 Rs od 19. maja 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 315253 12 Rs od 19. maja 2016. godine apelant je obavezan da tužiteljici D. Z. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati naknadu na ime razlike plate sa minulim radom, regresa i doprinosa za PIO, za periode i u iznosima preciziranim u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila isplatu jubilarne nagrade i razlike na ime naknade za odvojeni život. Apelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kod apelanta sa srednjom stručnom spremom, te da joj je apelant isplaćivao plate u skladu sa ugovorom o radu i vlastitim normativnim pravnim aktima. U konkretnom slučaju je, kako je to sud obrazložio, bilo je sporno da li je apelant bio dužan da tužiteljici isplaćuje plate i naknade u skladu sa Kolektivnim ugovorom za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). Sud je ukazao da se, shodno odredbi člana 26. GKU, sva radna mjesta razvrstavaju prema grupi složenosti poslova, njihovoj vrsti i značaju u šest grupa i ostale grupe poslova. U vezi sa tim, sud je istakao da poslovi i zadaci koje je tužiteljica obavljala, uzimajući u obzir njenu školsku spremu i opis poslova iz ugovorā o radu, potpadaju pod III grupu sa koeficijentom u rasponu od 1,70 do 2,50. Imajući u vidu da ugovorima o radu nije definisano u koju grupu složenosti poslova potpadaju tužiteljičini radni zadaci, sud je zaključio da joj pripada minimalni koeficijent od 1,70.
3. Sud je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike na ime naknade za odvojeni život jer to pravo nije propisano odredbama GKU. Također je ukazao da je članom 24. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da će se visina troškova utvrditi kolektivnim ugovorom kantona, područja djelatnosti i ugovorom o radu. Sud je dlje ukazao da odredbe GKU i OKU ne definišu pitanje jubilarne nagrade, ali je, kako je obrazložio, to pitanje definisano Kolektivnim ugovorom koji je apelant zaključio sa Samostalnim sindikatom radnika finansijskih organizacija BiH (u daljnjem tekstu: apelantov kolektivni ugovor). U vezi sa tim, sud je istakao da tužiteljica nije dokazala dužinu neprekidnog rada kod apelanta, te je stoga odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da bi bilo „nelogično“ primijeniti apelantov kolektivni ugovor, kao povoljnije pravo, samo u pogledu zahtjeva koji se odnosi na jubilarnu nagradu i razliku na ime naknade za odvojeni život.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315253 17 Rsž od 13. marta 2020. godine djelimično su uvažene žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je preinačena te je odbijen tužiteljičin zahtjev za isplatu razlike plata sa minulim radom i doprinosima za PIO, dok je apelant obavezan da joj isplati razliku regresa, jubilarnu nagradu i naknadu za odvojeni život, u novčanim iznosima preciziranim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Tužbeni zahtjev za isplatu regresa preko dosuđenog iznosa je odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tužiteljica nije dokazala da poslovi koje je obavljala po složenosti pripadaju III grupi poslova sa maksimalnim koeficijentom od 2,50. Stoga je zaključio da joj ne pripada naknada razlike plate sa minulim radom i doprinosima za PIO ni po koeficijentu od 1,70 iz člana 26. GKU. Sud je pri tome ukazao da se u konkretnom slučaju ne može izvršiti ni obračun tužiteljičine plate u skladu sa apelantovim kolektivnim ugovorom, s obzirom da nije utvrđeno kojoj grupi složenosti poslova iz odredbe člana 25. tog kolektivnog ugovora pripadaju poslovi koje je obavljala. Konačno, sud je dosudio tužiteljici razliku regresa i naknade za odvojeni život, te jubilarnu nagradu, primjenom odredaba apelantovog kolektivnog ugovora. U pogledu odluke o troškovima postupka, sud se pozvao na odredbe čl. 397. st. 2. i 386. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 315253 20 Rev od 4. februara 2021. godine djelimično je usvojena tužiteljičina revizija i drugostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu na način da je u odnosu na isplatu razlike plate sa minulim radom i doprinosima za PIO prvostepena presuda potvrđena. U preostalom, odbijajućem dijelu po tim osnovima i u odbijajućem dijelu koji se odnosi na isplatu regresa i razlike naknade za odvojeni život preko dosuđenih iznosa, tužiteljičina revizija je odbijena. Apelantova revizija je odbačena, a njegov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka je odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da se na tužiteljičina potraživanja po osnovu razlike plate sa minulim radom i doprinosima za PIO trebaju primijeniti odredbe GKU, a ne Apelantovog kolektivnog ugovora. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno, primjenom načela pogodnosti iz člana 3. stav 3. OKU, dosudio tužiteljici naknadu po tom osnovu, u iznosu utvrđenom nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. U odnosu na tužiteljičin tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa i razlike naknade za odvojeni život, Vrhovni sud je prihvatio razloge drugostepenog suda. Konačno, sud je zaključio da apelantova revizija nije dozvoljena jer ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su mu povrijedili pravo na ravnopravnost strana u postupku. Smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke. Dalje, navodi je Vrhovni sud potvrdio drugostepenu presudu kojom je tužiteljici dosuđena naknada po osnovu jubilarne nagrade i razlike naknade za odvojeni život prema apelantovom kolektivnom ugovoru, iako taj kolektivni ugovor nije bio na snazi u periodu na koji se odnose ta potraživanja jer ga je on otkazao. Apelant ističe da to proizlazi iz njegovog dopisa od 22. avgusta 2005. godine i Izvještaja o radu za protekli mandatni period Saveza samostalnih sindikata BiH, koje je dostavio u prilogu apelacije. Dalje, apelant navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom tog suda koji je zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. mart 2021. godine. Stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Konačno, apelant navodi da je odluka drugostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka zasnovana na proizvoljnoj primijeni odredaba čl. 397. st. 2. i 386. st. 2. ZPP.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada razlika plate sa minulim radom i doprinosima za PIO prema minimalnom koeficijentu iz II grupe složenosti poslova u smislu odredaba GKU. Osim toga, drugostepeni sud je jasno obrazložio, a to obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud, da tužiteljici razlika regresa i naknade za odvojeni život, te jubilarne nagrade pripada prema odredbama apelantovog kolektivnog ugovora. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud jasno istakao da stepen složenosti poslova koje je tužiteljica obavljala proizlazi iz njene školske spreme i opisa poslova iz ugovora o radu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je odlučivao o istom činjeničnom i pravnom pitanju i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnog suda, koji je odlučivao o sličnim tužbenim zahtjevima pimjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa okolnostima konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1406/22 od 11. jula 2024. godine, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da izloži svoj predmet pod jednakim uslovima kao i tužiteljica te da ospori njene navode i stoga se ne može zaključiti da je načelo ravnopravnosti stranaka dovedeno u pitanje na njegovu štetu. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi u odnosu na potraživanje regresa i razlike naknade za odvojeni život primijenili kolektivni ugovor koji je on otkazao i navodima kojima problematizuje odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ukazuje da se ti prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da oni nisu rezultovali njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o njihovom nepostojanju ili nedjelotvornosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Konačno, u odnosu na apelantove tvrdnje o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga Ustavni sud te apelantove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić