Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/22 (Autokuća Jelić d.o.o. Široki Brijeg i Ž.J.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3159/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-3159/22, rješavajući apelacije Autokuće Jelić d.o.o. Široki Brijeg i Ž. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Autokuća Jelić d.o.o. Široki Brijeg i Ž. J. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 052339 20 Pžp od 24. juna 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3159/22

1. Autokuća Jelić d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Damir Barbarić i Tomislav Bevanda iz Širokog Brijega, podnijela je 10. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 052339 20 Pžp od 24. juna 2022. godine.

2. AP-3184/22

2. Ž. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Damir Barbarić i Tomislav Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 11. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda 64 0 Pr 052339 20 Pžp od 24. juna 2022. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu od 27. januara 2020. godine apelanti su oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 37. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti i prekršaja iz člana 3. stav 3. Uredbe o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem. Za navedene prekršaje apelantima su izrečene uslovne osude kojima su im utvrđene jedinstvene novčane kazne u iznosu od 25.000,00 KM (prvoapelantu) i 6.000,00 KM (drugoapelantu), i istovremeno određeno da se one neće izvršiti ako za vrijeme od jedne godine ne izvrše ponovo takav ili teži prekršaj.

4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 24. juna 2022. godine uvažena je žalba ovlaštenog organa (Finansijska policija), pa je prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu odluke o prekršajnoj sankciji. Naime, umjesto ranije izrečenih uslovnih osuda, apelantima su utvrđene i izrečene jedinstvene novčane kazne u navedenim iznosima.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se osnovano u žalbi ovlaštenog organa navodi da je prvostepeni sud dao neopravdano veliki značaj olakšavajućim okolnostima na strani apelanata. Naime, ukazao je da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da primanjem uplate, odnosno isplatom gotovine na blagajni u iznosu većem od 30.000,00 KM, nisu nastupile teže štetne posljedice. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je riječ o „dva zasebna pravna posla“ ukupne vrijednosti od 112.000,00 KM, te da se ne može smatrati da time nisu prouzročene teže posljedice u smislu člana 19. Zakona o prekršajima. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud kao olakšavajuću okolnost na strani apelanata prihvatio njihovu odbranu da „nisu imali namjeru počiniti prekršaje“. U vezi s tim, ukazao je da je navedeno neprihvatljivo za taj sud jer je riječ o uobičajenom „pravdanju“ apelanata, što je potpuno suprotno stvarnom činjeničnom stanju i dokazima u spisu. Također, Kantonalni sud je ukazao da je nekažnjivost apelanata redovno stanje koje ne zaslužuje posebno priznanje, jer se poštivanje pravnog poretka Bosne i Hercegovine podrazumijeva. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je pravilnom ocjenom olakšavajućih okolnosti i izostankom otežavajućih okolnosti na strani apelanata, bilo primjereno apelantima izreći minimalne novčane kazne.

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3159/22. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

7. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu toga koje okolnosti je cijenio na strani apelanata prilikom odmjeravanja kazne, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/22 (Autokuća Jelić d.o.o. Široki… | Sudska praksa | Aktio