Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3808/21 (I. D.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3808/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3808/21, rješavajući apelacije Ivana Džide, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Ivana Džide.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002935 20 U 2 od 10. lipnja 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Ivanu Džidi u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ivana Džide podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002935 20 U 2 od 10. lipnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Džida (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 29. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012293 18 Uvp od 25. ožujka 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2583/15 od 15. kolovoza 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-

3808/21.

2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 1. ožujka 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 002935 21 Uvp od 20. siječnja 2022. godine te protiv prethodno navedenih odluka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-757/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3808/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je 27. srpnja da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 8. odnosno 10. kolovoza 2022. godine, te su navedeni odgovori 22. studenog 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

6. Rješenjem Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-43-174/2-05 od 9. kolovoza 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta „po osnovi povreda zadobivenih kao pripadnik OS HVO“ i pravo na osobnu invalidninu, te ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).

Osporeni postupak

7. Rješenjem Ministarstva od 6. rujna 2012. godine, po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI X. skupine s 20 % vojnog invaliditeta.

8. Presudom Vrhovnog suda od 11. lipnja 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet vraćen na ponovno rješavanje.

9. Rješenjem Ministarstva, donesenim u ponovnom postupku, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI IX. skupine s 30 % vojnog invaliditeta. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je tijekom postupka kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na osobnu invalidninu predmet upućen nadležnom Liječničkom povjerenstvu koje je u nalazu i mišljenju apelantov vojni invaliditet ocijenilo u procentu od 30 %. Ministarstvo je navelo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje svojstva RVI, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.

10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Vrhovni sud je u obrazloženju, prije svega, naveo da je održao javnu raspravu u prisustvu apelantovog punomoćnika. Vrhovni sud je dalje naveo da je nadležno Liječničko povjerenstvo dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta na temelju medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta. Dalje je ukazao da je Liječničko povjerenstvo imalo u vidu relevantne odredbe Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenta. Nadalje je naveo da je Ministarstvo rješenje donijelo na temelju nalaza i mišljenja, a da je apelant imao pravo izjaviti prigovor protiv navedenog nalaza i mišljenja. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelant to pravo nije iskoristio, pa su neutemeljeni navodi da mu nije bilo omogućeno sudjelovati u postupku prije donošenja osporenog rješenja i da mu nije bilo omogućeno izjasniti se o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. Vrhovni sud je također ukazao da je odbio apelantov prijedlog da se provede novo medicinsko vještačenje jer poslove medicinskog vještačenja liječničkih povjerenstava obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Vrhovni sud je također ukazao da su neutemeljeni apelantovi navodi da je osporeno rješenje doneseno na temelju odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koje su proglašene neustavnim. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je osporeno rješenje doneseno „primjenom odredbi za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti s Ustavom“ Federacije BiH.

11. Rješenjem Vrhovnog suda odbačen je kao nedozvoljen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude tog suda.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

13. Apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku jer mu nije bilo omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, odnosno jer mu „nije bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima“. Apelant osporava nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva i u svezi s tim smatra da je sud bio dužan odrediti novo medicinsko vještačenje jer je apelant ukazao na nedostatke navedenog nalaza i mišljenja. Apelant smatra da mu je „povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je sud odbio provesti predloženi dokaz, novo medicinsko vještačenje“. Ističe da je u postupku primijenjena odredba članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22, 60/24 i 6/26)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05

– ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1)

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

16. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke

Članak 8. (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

20. U konkretnom slučaju apelant je u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda osporio i rješenje Vrhovnog suda od 20. siječnja 2022. godine (predmet broj AP-

757/22). Budući da je navedenim rješenjem odbačen kao nedozvoljen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda od 10. lipnja 2021. godine, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih po zakonu. Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija u predmetu broj AP-3808/21 podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

22. U odnosu na apelantove navode da mu nije bilo omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48., Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je nadležno Liječničko povjerenstvo na temelju neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju donijelo konačan nalaz i mišljenje. Također proizlazi da je apelant imao pravo izjaviti prigovor na nalaz i mišljenje, ali da to pravo nije iskoristio. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisustvu apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant sudjelovao u postupku, odnosno da neutemeljeno prigovara da mu nije bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

23. U svezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Ministarstva slijedi da je na temelju nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva, a u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, donesena odluka o apelantovom svojstvu RVI i procentu vojnog invaliditeta. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Također, taj sud je detaljno obrazložio zašto je odbio apelantov prijedlog za dodatno vještačenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacijske navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1279/21 od 2. studenog 2022. godine, toč. 5. i 11., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4419/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 39., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

26. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

27. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje 6. rujna 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 10. lipnja 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao osam godina i devet mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.

28. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud nakon dvije godine i oko devet mjeseci ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Ministarstvo u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon godinu i dva mjeseca. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tek nakon četiri godine i oko sedam mjeseci donio konačnu odluku u predmetu. Pri tome, Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u odgovoru na apelacije nije izjasnio o navodima o duljini trajanja postupka.

29. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–

66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete

31. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Imajući u vidu da se postupak u pretežnom dijelu vodio pred Vrhovnim sudom, ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

32. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljene. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. U svezi s navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak trajao osam godina i devet mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom, a pri tome taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za navedeno.

35. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

36. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman