Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-876/21 (I. H.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-876/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-876/21, rješavajući apelaciju Indire Hajdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Hajdarević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 371526 20 Rsž 2 od 29. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Indira Hajdarević (ranije Mutapčić; u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 18. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 371526 20 Rsž 2 od 29. januara 2021. godine. Apelantica je 12. jula 2021. godine dostavila rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), a 12. januara 2023. godine dokaz o promjeni prezimena.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3315/20 od 12. januara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud je naložio predsjedniku Kantonalnog suda da po hitnom postupku preduzme mjere da se postupak okonča, a Vladi Kantona Sarajevo da apelantici isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tuženog Privrednog društva T3 d.o.o. Sarajevo (kasnije „Teledigital“ d.o.o. Sarajevo; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. februara i 19. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. februara do 27. maja 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju su 22. februara i 1. jula 2022. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je 11. jula 2022. godine dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantica je 20. augusta 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 371526 13 Rs od 12. augusta 2014. godine utvrđeno je da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme i da joj je tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu. Tuženi je obavezan da apelantici uspostavi radnopravni status na poslovima direktora marketinga za implementaciju CDM projekta (u daljnjem tekstu: direktor marketinga). Tuženi je također obavezan da apelantici isplati naknade plaća za period od 1. augusta 2013. do 31. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: naknada plaća) i razlike između isplaćenih i pripadajućih plaća za period od 1. augusta 2012. do 31. jula 2013. godine (u daljnjem tekstu: razlika plaća) sa zakonskim zateznim kamatama te da uplati doprinose za navedene periode. Tuženi je obavezan i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci prvostepene presude.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 371526 15 Rsž od 27. septembra 2019. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda ukinuta u pobijanom dijelu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Rješenjem je dalje određeno da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u dijelu kojim je odlučeno o isplati razlike plaća sa zakonskim zateznim kamatama i pripadajućim doprinosima zato što u tom dijelu presuda nije bila osporena. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i da se na konkretnu situaciju primjenjuje odredba člana 21a. stav 2. ZOR-a. Dalje je naveo da zbog pogrešnog pravnog stava prvostepeni sud nije utvrđivao odlučne činjenice potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava koje se odnose na namjere tuženog i apelantice za nastavak radnog odnosa. Također je ukazao da je, u skladu s odredbom člana 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepenom sudu ostavljeno da prilikom donošenja nove odluke odluči o troškovima postupka prema njegovom konačnom rezultatu. Ponovni postupak u kojem je donesena osporena odluka

9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 Rs 371526 20 Rs 2 od 21. februara 2020. godine kojom je utvrđeno da je od 1. augusta 2012. godine apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme i da joj je tuženi 31. jula 2013. godine nezakonito otkazao ugovor o radu. Tuženi je obavezan apelantici isplatiti određeni iznos po osnovu naknade plaće za period od 1. augusta 2013. do 31. januara 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te uplatiti pripadajuće doprinose i nadoknaditi troškove parničnog postupka. Presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj uspostavi radnopravni status na poslovima direktora marketinga ili na drugim odgovarajućim poslovima u skladu s njenim psihofizičkim sposobnostima.

10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 1. augusta 2012. godine s tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od tri mjeseca za obavljanje poslova direktora marketinga. Dalje je navedeno da je istekom tog perioda između apelantice i tuženog 1. novembra 2012. godine zaključen novi ugovor istog sadržaja, također na određeno vrijeme od tri mjeseca. Nakon isteka navedenog ugovora apelantica je nastavila kod tuženog obavljati faktički rad na radnom mjestu direktora marketinga i prodaje bez zaključenog ugovora o radu, sve do 31. jula 2013. godine kada joj je tuženi zaključio radnu knjižicu. Istaknuto je da je apelantica ponovo 1. februara 2014. godine kod tuženog zasnovala radni odnos na drugom radnom mjestu na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je kasnije sporazumno prekinula.

11. Općinski sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je s apelanticom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, pa se u skladu s odredbom člana 21a. stav 3. ZOR-a smatra da je taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme. U vezi s tim, obrazloženo je da je tuženi 1. augusta 2012. godine donio odluku o apelanticinom angažiranju i sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme od šest mjeseci za radno mjesto direktora marketinga, uz mogućnost produženja angažmana za isti period ukoliko se projekt ne implementira. Općinski sud je ukazao da je apelantica osnovano osporila validnost navedene odluke tuženog u pogledu forme i dostavljanja. Dalje je ukazao da ni iz ostalih provedenih dokaza nije mogao zaključiti je li tuženi namjeravao apelanticu primiti u radni odnos isključivo na određeno vrijeme za ugovoreni period. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da je tuženi postupio suprotno odredbama čl. 94, 95. i 97. ZOR-a kada je apelantici prekinuo radni odnos. Stoga je Općinski sud, u skladu s odredbom člana 96. stav 2. ZOR-a, obavezao tuženog da apelantici isplati naknade plaća i uplati doprinose. S druge strane, Općinski sud je odbio apelanticin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa kod tuženog na poslovima direktora marketinga jer je navedeni projekt realiziran. Dalje, odbio je i zahtjev da se apelantica rasporedi na druge odgovarajuće poslove u skladu s njenim psihofizičkim sposobnostima jer je neprecizan i nejasan. Sud je konačno naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 386, 387. i 396. st. 1−3. ZPP-a te istakao da je apelantica uspjela s tužbenim zahtjevom „osim u srazmjerno neznatnom dijelu“, s tim da je računao i radnje preduzete u prethodnom postupku.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 371526 20 Rsž 2 od 29. januara 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Presudom je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u pobijanom dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev usvojen prvostepenom presudom. Također, presudom je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.633,20 KM.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelanticin rad kod tuženog trajao od 1. augusta 2012. do 31. jula 2013. godine te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 19. stav 4. ZOR-a za promjenu radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje je navedeno da se na konkretnu situaciju primjenjuje odredba člana 21a. stav 2. ZOR-a. U vezi s tim, obrazloženo je da tuženi apelantici nije uručio pismenu izjavu o ugovoru o radu nakon isteka roka po drugom ugovoru o radu, kada je apelantica nastavila raditi bez zaključenog ugovora o radu. Dalje je obrazloženo da se u smislu navedenih odredbi ne može smatrati da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme u periodu od prvih šest mjeseci, tj. od 1. augusta 2012. godine do 1. februara 2013. godine. Također je ukazano i da je nakon tog perioda apelantica obavljala faktički rad do 31. jula 2013. godine na mjestu direktora marketinga i prodaje. Apelantici je tada ponovo ponuđen ugovor o radu na određeno vrijeme na tom radnom mjestu, koji je ona odbila potpisati. Kantonalni sud je zaključio da iz tih utvrđenih činjenica, suprotno zaključku prvostepenog suda, proizlazi da tuženi nije namjeravao da apelantici nastavi radni odnos na neodređeno vrijeme, bez obzira na to što je kasnije s apelanticom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za drugo radno mjesto. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev jer je apelantici, u skladu s odredbom člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, prestao ugovor o radu na određeno vrijeme istekom vremena na koji je zaključen. Kantonalni sud je na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a apelanticu obavezao da tuženom nadoknadi troškove postupka za radnje detaljno opisane u obrazloženju. Istaknuto je da nisu dosuđeni troškovi za sastavljanje žalbe od 3. septembra 2014. godine jer je u prethodnom postupku bio jednak uspjeh stranaka u postupku po žalbama, koje su uvažene.

14. Nakon podnošenja apelacije Vrhovni sud je rješenjem od 12. maja 2021. godine odbacio apelanticinu reviziju jer revizija nije ispunjavala uvjete za dopustivost u smislu člana 237. ZPP-a. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

15. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je isto vijeće Kantonalnog suda donijelo dvije potpuno različite odluke o istoj pravnoj stvari. U vezi s tim, apelantica ističe da različito postupanje i odlučivanje istog vijeća Kantonalnog suda u istoj pravnoj stvari evidentno vodi ka pravnoj nesigurnosti i potpunoj proizvoljnosti prilikom donošenja odluka. Apelantica smatra i da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio i interpretirao izvedene dokaze te izveo pogrešan zaključak o namjeri tuženog da joj nastavi radni odnos. Tvrdi i da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, suprotno svom stavu iz rješenja od 27. septembra 2019. godine. Također smatra da član 21a. ZOR-a spornu situaciju jasno definira kao rad po ugovoru na neodređeno vrijeme. Apelantica smatra proizvoljnom i odluku Kantonalnog suda kojom ju je obavezao da troškove postupka tuženom nadoknadi u cijelosti. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je Kantonalni sud propustio konstatirati da tuženi nije u potpunosti uspio u tom sporu jer je pravosnažan dio prvostepene presude od 12. augusta 2014. godine kojom su apelantici dosuđene razlike plaća i pripadajućih doprinosa. Smatra da je Kantonalni sud morao odlučiti o troškovima postupka srazmjerno uspjehu stranaka u postupku, kako to i propisuje odredba člana 386. ZPP-a. Apelantica ukazuje i da je 19. augusta 2013. godine podnijela tužbu te da postupak u vrijeme podnošenja apelacije nije okončan. Traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u revizionom rješenju, koje je doneseno u skladu s važećim propisima.

17. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nisu prekršena apelanticina prava navedena u apelaciji. Istaknuo je da je postupak proveden u skladu sa ZPP-om, pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

18. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri prvostepenoj odluci.

19. Tuženi je naveo da apelacioni navodi ne ukazuju na to da su odluke redovnih sudova proizvoljne niti da je primjena zakonskih propisa bila na apelanticinu štetu. Predložio je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana. Apelanticino izjašnjenje na odgovore na apelaciju

20. Apelantica smatra da su navodi tuženog neosnovani te da je u apelaciji detaljno navela i obrazložila kršenje ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386. st. 1, 2. i 3. (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. (3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Član 397. (1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka. (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. (3) Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci. (4) Sud može postupiti prema odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelimično ukine.

22. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 19. Ugovor o radu zaključuje se:

1. na neodređeno vrijeme;

2. na određeno vrijeme.

Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine.

Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.

Član 21a.

Ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi iz člana 21. ovog zakona, dužan je da zaposleniku uruči pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. ovog zakona.

Pismenu izjavu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan uručiti zaposleniku :

1. u roku od jednog mjeseca od dana kada zaposlenik otpočne da radi kod poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme; 2. najkasnije na dan kada zaposlenik otpočne da radi za poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme.

Ako poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrat će se ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, ako to nije drugačije utvrđeno kolektivnim ugovorom, ili ako poslodavac dokaže da je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava zbog proizvoljno ocijenjenih dokaza, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. U pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i, posljedično, na proizvoljno odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, primjećuje da je Kantonalni sud detaljno opisao zaključke koji su proizašli iz provedenih dokaza koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Dalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 19. stav 4. ZOR-a i da se primjenjuje odredba člana 21a. stav 2. ZOR-a. Suprotno apelanticinim navodima, iz osporene odluke ne proizlazi da se stav Kantonalnog suda u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOR-a razlikovao u odnosu na stav dat u drugostepenom rješenju koje je doneseno u prethodnom dijelu postupka (vidi tač. 8. i 13. ove odluke). Sve i da je tako, to ne bi per sevodilo kršenju prava na pravično suđenje u situaciji kada je odlučenje obrazloženo relevantnim i jasnim razlozima, kao što je slučaj u odnosu na osporenu drugostepenu presudu.

29. Apelantica ukazuje i da je Kantonalni sud morao odlučiti o troškovima postupka srazmjerno uspjehu stranaka u postupku, kako to propisuje odredba člana 386. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u većem i značajnijem dijelu, tj. u dijelu kojim je zahtijevala utvrđenje da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, da joj je nezakonito otkazan ugovor o radu, da joj se uspostavi radnopravni status, isplati naknada plaća i uplate doprinosi. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u prethodnom dijelu postupka usvojen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća i doprinosa. Ustavni sud dalje primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je Kantonalni sud utvrđivao uspjeh stranaka u sporu prilikom odlučivanja o troškovima postupka te se navedeno može protumačiti kao propust Kantonalnog suda. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da sama ta okolnost ne može voditi zaključku o kršenju apelanticinog prava na pravično suđenje. Naime, odredbom člana 386. stav 3. ZPP-a data je mogućnost da sud „može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva“. Ustavni sud ukazuje da je upravo na toj odredbi prvostepeni sud zasnivao odlučenje prilikom donošenja prvostepene odluke kojom je obavezao tuženog da apelantici naknadi troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je ocjena toga šta će se smatrati „srazmjerno neznatnim dijelom zahtjeva“ zadatak redovnih sudova. U takvim okolnostima u kojima je u konačnici apelanticin tužbeni zahtjev, kako je već rečeno, u većem dijelu odbijen, nema ništa što bi ukazivalo na to da je Kantonalni sud, iako se o tome nije eksplicitno očitovao, postupio mimo ovlaštenja propisanih relevantnim odredbama ZPP-a.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnosti postupanja Kantonalnog suda pri ocjeni dokaza i primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i da je navedeno postupanje Kantonalnog suda dovelo do pravne nesigurnosti.

31. U pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ponovo podsjeća da je već ranije, Odlukom broj AP-3315/20, utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u tom postupku. Stoga se apelanticini navodi sada mogu razmatrati samo u odnosu na period nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda 2. januara 2021. godine pa do donošenja odluke Kantonalnog suda 29. januara 2021. godine, što ukupno iznosi 17 dana. Pri tome, Ustavni sud naglašava da se prilikom razmatranja dužine trajanja postupka neće uzeti u obzir period odlučivanja pred Vrhovnim sudom s obzirom na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba). Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 17 dana u kojem je Kantonalni sud donio odluku ne može smatrati neopravdano dugim trajanjem postupka u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što ništa ne ukazuje na to da je Kantonalni sud odlučivao proizvoljno ili „očigledno nerazumno“ budući da je o svojim zaključcima dao dovoljno i relevantno obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dužina postupka u relevantnom periodu od 17 dana nije prešla granice „razumnog roka“.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-876/21 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio