Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/21 (Grad Bihać)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-907/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine u predmetu broj AP-907/21 , rješavajući apelaciju Grada Bihaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Bihaća, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 061143 18 Rev od 24. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Bihać podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 061143 18 Rev od 24. novembra 2020. godine.
2. Tužitelj Z.N. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 21. avgusta 2014. godine podnio Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv apelanta, radi utvrđivanja prava vlasništva. Apelant je podnio protivtužbu protiv tužitelja radi isplate 36.900,00 KM.
3. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 168522 17 P 2 od 3. novembra 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 061143 17 Gž od 14. marta 2018. godine, utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini, preciznije opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te da se to pravo, po pravosnažnosti presude, upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama sa dijelom 1/1. Tužitelj je obavezan da apelantu isplati iznos od 36.900,00 KM na ime tržišne vrijednosti sporne nekretnine. Odlučeno je da parnične stranke snose svoje troškove postupka. Prema obrazloženju sudova, apelant je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine koja se vodi kao opštenarodna imovina. Utvrđeno je da je tužitelj „1999. godine“ na spornoj nekretnini izgradio porodično stambeni objekat, te da je apelant izdao urbanističku saglasnost za legalizaciju tog objekta. Cijeneći da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da tužitelj sa porodicom živi u izgrađenom stambenom objektu i da je u neometanom posjedu sporne nekretnine od 1999. godine, sudovi su zaključili da je tužitelj dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Navedeni pravni stav sudovi su temeljili na odredbama člana 59. Zakona o stvarnim pravima, kojima se reguliše pitanje sticanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Sudovi su dalje ocijenili neosnovanim prigovor tužitelja da je nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja naknade na ime tržišne vrijednosti sporne nekretnine. U vezi s tim, navedeno je da je apelant 4. septembra 2014. godine primio tužbu na odgovor i da je tada i saznao da je na spornoj nekretnini izgrađen stambeni objekat. Od tada se, prema mišljenju sudova, računa rok zastarjelosti. S obzirom da je apelant 1. oktobra 2014. godine podnio protivtužbeni zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti sporne nekretnine, sudovi su zaključili da nije nastupila zastara apelantovog potraživanja jer nije protekao rok od pet godina, shodno članu 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tužitelj je obavezan da apelantu isplati naknadu na ime tržišne vrijednosti sporne nekretnine u iznosu od 36.900,00 KM utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 061143 18 Rev od 24. novembra 2020. godine usvojena je revizija tužitelja i drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu za naknadu tržišne vrijednosti sporne nekretnine, na način da je protivtužbeni zahtjev odbijen. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno mišljenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare apelantovog potraživanja na ime tržišne vrijednosti sporne nekretnine. U vezi s tim, Vrhovni sud naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuje opšti rok zastare od pet godina iz člana 371. ZOO, te da se shodno članu 361. stav 1. ZOO taj rok računa od 1999. godine kada je apelant tužitelju izdao rješenje o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju izgrađenog objekta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno dokazano da je apelant bio upoznat da je tokom 1999. godine na spornoj nekretnini izgrađen stambeni objekat. Imajući u vidu da je apelant 1. oktobra 2014. godine podnio protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime tržišne vrijednosti spornog zemljišta, Vrhovni sud je zaključio da je nastupila zastara apelantovog potraživanja prije podnošenja zahtjeva jer je tužitelj zahtjev podnio po proteku roka od pet godina.
5. Apelant smatra da je osporenom odlukom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio pred redovnim sudovima. U vezi s tim ukazuje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio član 371. ZOO kada je zaključio da je nastupila zastarjelost apelantovog protivtužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime tržišne vrijednosti spornog zemljišta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 371. u vezi sa članom 361. ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je sud razmotrio pitanje zastare potraživanja koje je apelant istakao u protivtužbenom zahtjevu i da je svoje odlučenje o tom pitanju detaljno obrazložio (vidi, tačka 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić