Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/22 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3635/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3635/22, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 048798 20 Rev od 21. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 21. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 048798 20 Rev od 21. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 048798 20 Gž od 5. marta 2020. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 048798 20 Rev od 21. juna 2022. godine, obavezan je apelant da tužiteljici (M. P.), na ime materijalne štete u obliku novčane rente, isplati dospjeli novčani iznos određen u izreci prvostepene presude, te da joj ubuduće plaća mjesečnu rentu u novčanom iznosu određenom u izreci te presude.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovala tužiteljica koja je upravljala mopedom i vozač (M. K.) vozila koje nije bilo osigurano niti je imalo zeleni karton. Zatim je utvrđeno da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao M. K., te da je tužiteljica zadobila teške tjelesne povrede. Dalje je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrđeno da je kod tužiteljice usljed zadobijenih povreda došlo do umanjenja životne aktivnosti od 60%, te da je 100% nesposobna za obavljanje poslova zanimanja za koje se obrazovala. Takođe, utvrđeno je da je tužiteljica nakon završenog liječenja zaključila ugovor o radu za obavljanje poslova za koje se obrazovala ali da joj je zbog nesposobnosti za rad radni odnos prestao istekom probnog rada.

4. Vrhovni sud je naveo da je da je odredbom člana 188. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), između ostalog, propisano da se u slučaju tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Takođe, naveo je da je odredbom člana 195. stav (2) ZOO propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrdili da je tužiteljica 100% nesposobna da obavlja poslove za koje se obrazovala. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su kognitivne sposobnosti tužiteljice, kao posljedica zadobijenih povreda, u toj mjeri oštećene da je potpuno nesposobna za rad i samostalan život bez pomoći drugog lica. S obzirom na to, naveo je da su prvostepeni sudovi pravilno zaključili da tužiteljica u smislu člana 195. stav (2) ZOO u vezi sa članom

188. ZOO ima pravo da od apelanta zahtijeva naknadu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, pravilno utvrdili visinu mjesečne rente, u visini prosječne zarade za zanimanje za koje se tužiteljica obrazovala.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da povrede koje je tužiteljica zadobila u saobraćajnoj nesreći nisu uticale na mogućnost njenog zaposlenja jer je nakon liječenja zasnovala radni odnos, te osporava određeni iznos mjesečne rente.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova o osnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/22 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio