Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/22 (M. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Raskid ugovora
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3618/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3618/22, rješavajući apelaciju Mesuda Salihbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24) , donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Salihbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 105890 20 Gž 3 od 30. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesud Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Sipović advokat iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 105890 20 Gž 3 od 30. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 105890 20 P 2 od 14. jula 2020. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 105890 20 Gž 3 od 30. juna 2022. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Stupex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime naknade materijalne štete zbog raskida ugovora, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelant kao kupac i pravni prednik tuženog kao prodavac zaključili 17. februara 1992. godine ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, te da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu. Takođe je utvrđeno da je pravosnažnom presudom od 24. decembra 2014. godine raskinut navedeni ugovor, jer je prednik tuženog, prije zaključenja ugovora sa apelantom, taj poslovni prostor prodao drugom licu.

4. Kantonalni sud je naveo da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete u smislu člana 132. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je ukazano da je članom 132. (2) ZOO propisano da strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Kantonalni sud je ukazao da apelant nije potraživao vraćanje iznosa kupoprodajne cijene, niti je izvodio dokaze na tu okolnost, nego je isključivo zahtijevao naknadu štete u visini tržišne vrijednosti poslovnog prostora. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je jedina mogućnost da se njegova materijalna situacija dovede u stanje kakvo je bilo prije zaključivanja ugovora upravo isplata tržišne vrijednosti poslovnog prostora posebno cijeneći da apelant nije tuženom ni isplatio kupoprodajnu cijenu u visini utuženog iznosa. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je apelant bio dužan da dokaže postojanje činjenice umanjenja - gubitka, odnosno dobitka koji se osnovano mogao očekivati po redovnom toku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. S obzirom na to da apelant nije dokazao postojanje stvarne štete, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apealnt ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da nije tražio vraćanje kupoprodajne cijene jer bi to zbog promjena valute išlo na njegovu štetu. Međutim, kako apelant tvrdi isplatom kupoprodajne cijene je pretrpio štetu koja se sastoji od stvarne štete i izgubljene dobiti. Takođe je istakao da se visina štete jedino realno može utvrditi u visini tržišne vrijednosti poslovnog prostora. Osim toga, apelant se pozvao na povredu čl. I/2., II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. stav (3) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i člana 26. Međunarodnog pakta, te prava iz Opšte deklaracija o ljudskim pravima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud jasno obrazložio da apelant nije dokazao postojanje i visinu štete, čime je odgovorio na navode koje apelant ponavlja u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) i II/6. (Implementacija) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da te odredbe ne garantuju neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definišu obavezu direktne primjene prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini, odnosno obavezu svih organa da primjenjuju navedena ljudska prava i slobode.

11. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

13. Konačno, Ustavni sud ukazuje da Opšta deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega navodne povrede prava iz navedene deklaracije Ustavni sud neće ispitivati. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje Međunarodnog pakta ali te navode nije posebno obrazložio, pa ih stoga, Ustavni sud neće posebno ispitivati.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/22 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio