Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-906/21 (E.B. i drugi)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-906/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-906/21, rješavajući apelaciju E. B. i Suvada Bašalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. B. i Suvada Bašalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031821 20 Kž 11 od 6. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dijana Hasić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031821 20 Kž 11 od 6. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031821 18 K od 21. februara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-906/21.
2. Suvad Bašalić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 K 031821 20 Kž 11 od 6. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda broj 09 0 K 031821 18 K od 21. februara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-931/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da obje apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, uskladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-906/21 i AP-931/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-906/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. Odgovori su punomoćnicima E. B. na izjašnjenje dostavljeni 21. aprila 2022. godine, a Suvadu Bašaliću 20. aprila 2022. godine. Izjašnjenja na odgovore nisu dostavljena u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 031821 18 K od 21. februara 2020. godine apelanti su proglašeni krivima da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka b) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant E. B. je osuđen na kaznu zatvora od 11 godina, a apelant Suvad Bašalić na kaznu zatvora od 12 godina.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom dokaznog postupka pred sudom saslušano 14 svjedoka optužbe, te vještaci za sudsku medicinu, neuropsihijatar, za DNK analizu, za daktiloskopsku identifikaciju, za oblast prometa, za motore i motorna vozila i za mobilne telefonske aparate. Također, na prijedlog optužbe izvedeni su mnogobrojni materijalni dokazi detaljno navedeni u obrazloženju presude. Kao dokazi odbrane saslušani su predloženi svjedoci i vještak za mobilne telefonske aparate, a izvedeni su i predloženi materijalni dokazi koji su također detaljno navedeni u obrazloženju. Sud je odbio prijedlog odbrane apelanta E. B. za provođenje ponovnog vještačenja iz prometne struke zato što je utvrdio da okolnosti na kojima odbrana insistira nisu od važnosti za taj predmet i krivično djelo. Također, odbijen je prijedlog apelanta E. B. za ponovno vještačenje vještaka Omera Ćemalovića, odnosno da se provede dopunsko timsko psihijatrijsko-psihološko vještačenje na okolnosti utvrđivanja i procjenjivanja njegovog karaktera. Kako je obrazloženo, navedeni vještak je dva puta, po naredbi Tužilaštva, vještačio tog apelanta i objasnio strukturu njegove ličnosti, a apelant nije ukazao na nedostatke u nalazu vještaka Ćemalovića.
8. Kantonalni sud je dalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se apelant Suvad Bašalić prepirao s njegovim susjedom A. Ć. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Kada je obaviješten o tome, apelant E. B. se vozilom zaputio prema porodičnoj kući, znajući da se tamo nalaze njegov otac – apelant Suvad Bašalić i oštećeni. Apelant E. B. se kretao vozilom brzinom od oko 40 km/h i prednjim čeonim dijelom vozila direktno udario oštećenog, koji je od tog udara pao na asfalt ispred vozila. Kada se oštećeni puzeći pokušao udaljiti od vozila, apelant E. B. je prišao oštećenom te ga počeo udarati šakama po glavi. Potom je apelant Suvad Bašalić prišao oštećenom koji je ležao na tlu i lopatom udarao oštećenog u predjelu vrata, leđa, glave i drugih dijelova tijela, dok ga je apelant E. B. nastavio udarati šakama i nogama po cijelom tijelu. Uslijed tih udaraca oštećeni je zadobio povrede od kojih je podlegao na licu mjesta. Kantonalni sud je u pogledu vinosti apelanata utvrdio da su oni povrede oštećenom nanijeli postupajući s direktnim umišljajem da u supočinilaštvu oštećenog liše života. Pri tome je njihova mogućnost da shvate značaj djela i da upravljaju svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što je sud utvrdio iz nalaza i mišljenja koji je izradio vještak neuropsihijatar. Sud je također zaključio da nije umanjena odgovornost apelanata tezom odbrane da su oštećenom pokušali pružiti pomoć (davanjem umjetnog disanja i masiranjem srca) jer su „već tada počeli razmišljati o tome kako da se zaštite u postupku koji slijedi protiv njih“.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 031821 20 Kž 11 od 6. oktobra 2020. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da su krivičnopravne radnje za koje su apelanti proglašeni krivima ocijenjene kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa je apelant Suvad Bašalić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, a apelant E. B. na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude, u dijelu relevantnom za donošenje ove odluke, Vrhovni sud je naveo da prigovori apelanta Suvada Bašalića da apelanti nisu imali dogovor niti je kod njih postojao umišljaj da liše života oštećenog nisu od značaja jer to ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela ubistva. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, iako su tačni navodi apelanta Suvada Bašalića da nije znao da će se na licu mjesta pojaviti njegov sin, to ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda u vezi s postojanjem umišljaja za izvršenje tog krivičnog djela kod oba apelanta. Dalje, Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda o izlišnosti pružanja pomoći oštećenom nakon što je on već preminuo. Vrhovni sud je navode apelanta Suvad Bašalića da je doveden u stanje straha i razdraženosti ponašanjem oštećenog, te da se u njegovim radnjama stječu elementi bića krivičnog djela ubistva na mah ocijenio neargumentiranim. Naime, apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je oštećeni bio inicijator sukoba na način kako to zahtijeva odredba člana 167. KZFBiH, odnosno nije dokazao da je oštećeni napao, zlostavljao ili teško vrijeđao apelanta Suvada Bašalića.
11. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta E. B. da je prvostepeni sud, odbijajući njegov prijedlog za izvođenje dokaza dopunskog timskog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja, povrijedio njegovo pravo na odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je za ocjenu usmrćenja pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju neophodno izjašnjenje sudskog vještaka odgovarajuće struke budući da se radi o pravnom pitanju za čiju ocjenu je isključivo nadležan sud. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim način na koji je apelant nastojao osporiti zaključak prvostepenog suda o njegovom subjektivnom odnosu prema krivičnom djelu, usmjeravajući težište svoje argumentacije na radnje i postupke koje je preduzimao nakon izvršenja krivičnog djela, odnosno nakon što je oštećeni već preminuo. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze i zaključio da je apelant E. B. postupao s direktnim umišljajem da oštećenog liši života.
12. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da u činjeničnom opisu izreke pobijane presude nisu sadržana obilježja bića krivičnog djela ubistva pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH. Naime, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o činjeničnom opisu čijom se analizom i ocjenom može izvesti zaključak da su u njemu sadržana obilježja bića osnovnog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant E. B. smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Apelant tvrdi da kod njega nije postojao umišljaj za izvršenje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Također, on tvrdi da je zaključak redovnih sudova da je apelant pomoć oštećenom pružao isključivo zbog toga što je postao svjestan situacije rezultat proizvoljne primjene prava. Ukazao je da je za izvođenje zaključka o tome da li je njegov umišljaj bio usmjeren na usmrćenje oštećenog ili samo na njegovo tjelesno ozljeđivanje od značaja ne samo prouzrokovana posljedica nego i to da li radnje koje je apelant preduzeo ukazuju na to da je on htio ili pristao na usmrćenje oštećenog ili ne. Apelant tvrdi da u odnosu na smrtnu posljedicu u osporenim odlukama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu apelantovog psihičkog odnosa prema toj posljedici. Također, tvrdi da u obrazloženjima osporenih odluka nedostaju razlozi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, odnosno bio svjestan da kao posljedica njegovih radnji može nastupiti smrt oštećenog i upravo to je i htio.
14. Apelant Suvad Bašalić smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2–4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su prvostepeno i drugostepeno vijeće bili pristrani, a „ta pristranost se odrazila u svim segmentima“ presuda. Dalje, naveo je da je kritične prilike on bio lice koje je napadnuto i koje se branilo od napada oštećenog koji je na njega nasrnuo s namjerom da ga povrijedi, kao i da je njegovo ponašanje posljedica straha koji je kod njega proizveo oštećeni, tj. oštećeni je bio napadač, a apelant se branio. Tvrdi da nije imao namjeru da ubije oštećenog i da, kada se ocijene sve okolnosti koje su prethodile kritičnom događaju i nakon toga, dovode do zaključka da u apelantovim radnjama nema elemenata bića krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, nego se moglo samo raditi o krivičnom djelu ubistva na mah. Apelant navodi da u osporenim presudama nije dato obrazloženje koje se odnosi da njegovu ličnost, te se zanemaruje da je sve što je uradio uradio iz straha.b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da obje apelacije smatra u potpunosti neosnovanim, pozivajući na razloge koje je naveo u osporenoj presudi.
16. Kantonalni sud smatra da u osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali pa je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
17. Tužilaštvo je navelo da su apelacioni navodi apelanata identični navodima koje su isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ih ti sudovi odbili uz adekvatna detaljna i jasna obrazloženja. Stoga je Tužilaštvo predložilo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03
– ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 31.
Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 36. (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost). (2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost). (3) Kriv je učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivicu i za nehat. (4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.
Član 166. (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način;
b) ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
c) ko drugog usmrti iz mržnje;
d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;
e) ko usmrti sudiju ili tužioca u vezi sa vršenjem njihove sudijske ili tužilačke dužnosti, službenu ili vojnu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti ili dužnosti čuvanja javnog reda, hapšenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe kojoj je oduzeta sloboda.
Član 167.
Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelanti tvrde da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je u osporenim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i, u vezi s tim, da su pogrešni zaključci redovnih sudova u pogledu njihovog subjektivnog odnosa – vinosti i umišljaja prema izvršenom krivičnom djelu, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te o pristranosti sudskih vijeća.
25. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan, te da li je uključio ispitivanje navodne „nezakonitosti” (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, tačka 110).
26. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o krivnji apelanata. U pogledu subjektivnog odnosa apelanata prema krivičnom djelu, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni i Vrhovni sud o tome donijeli zaključke na osnovu provedenog vještačenja, koje su prihvatili kao stručno i objektivno, i o tome su dali relevantne razloge (vidi tač. 8. i 10. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da su neosnovani navodi apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza.
27. Dalje, u pogledu navoda apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23).
28. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, zbog razloga opisanih u tački 12. ove odluke, preinačio prvostepenu presudu tako što je radnje koje su apelanti počinili kvalificirao kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje o tome zašto nisu prihvaćeni određeni dokazi i prijedlozi apelanata. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, u postupku pred redovnim sudovima nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza u smislu relevantnih propisa ZKPFBiH na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje i donesen zaključak o subjektivnom odnosu apelanata prema počinjenom krivičnom djelu. Stoga se ne može zaključiti da su sudovi odluke donijeli proizvoljno, kako to tvrdi apelant.
29. Navod apelanta Suvada Bašalića da su redovni sudovi bili pristrani i da se to odrazilo na donošenje odluka krajnje je paušalan i bez ikakvog uporišta, naročito kada se imaju u vidu obrazloženja osporenih presuda. Stoga, Ustavni sud i taj navod o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.
30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu subjektivnog odnosa apelanata prema počinjenom krivičnom djelu tako i u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i međusobne povezanosti, te kada ništa ne ukazuje da su sudovi svoje odluke donijeli proizvoljno bilo u odnosu na činjenice ili u odnosu na primjenu prava. Osim toga, neosnovani su i navodi o pristranosti suda u konkretnom slučaju budući da apelant to nije obrazložio, a takva povreda nije ni očigledna.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.