Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/22 (Đ. M. i drugi)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2712/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2712/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Đurđica Mikulić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đurđica Mikulić, Davor Mikulić i Hrvoje Mikulić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 020501 22 Gž od 25. svibnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurđica Mikulić, Davor Mikulić i Hrvoje Mikulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, podnijeli su 15. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 020501 22 Gž od 25. svibnja 2022. godine. Uvodne napomene

2. „Presudom i presudom zbog propuštanja“ (u daljnjem tekstu: sporna presuda) Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 158580 14 P od 30. listopada 2019. godine, utvrđeno je da su apelanti vlasnici nekretnina, pobliže označenih u izreci te presude, što su tuženi, poimenično navedeni u izreci te presude, dužni priznati i trpjeti da se apelanti upišu kao suvlasnici u zemljišnoknjižne evidencije. Postupak okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda

3. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, uspostavljen je zemljišnoknjižni uložak i, prema podacima katastra, u A listu je dozvoljen je upis parcela pobliže označenih u izreci prvostupanjskog rješenja. Dozvoljen je u B listu upis prava vlasništva u korist osoba poimenično navedenih u izreci prvostupanjskog rješenja.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proistječe da je prvostupanjski sud u okviru projekta harmonizacije pokrenuo postupak uspostave zemljišne knjige za nekretnine upisane u katastarskoj općini Ilići. Zatim, naveo je da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 67. Zakona o zemljišnim knjigama, najavio uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška javnim objavljivanjem u „Službenim novinama FBIH“ i „Službenom glasniku BiH“, u dva dnevna lista i na oglasnoj ploči suda. Također, navedenom objavom je pozvao sve zainteresirane osobe koje polažu pravo vlasništva ili neka druga prava na nekretninama da, u roku od 60 dana od dana najave, svoje pravo prijave i dokažu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su apelanti prijavili da polažu pravo vlasništva na spornim nekretninama te da su kao dokaz dostavili spornu presudu Općinskog suda u Mostaru od 30. listopada 2019. godine. U vezi s tim, ukazao je da navedena presuda nije pravomoćna, te da zbog toga ne može predstavljati dokaz o vlasništvu i temelj za upis apelanata kao vlasnika u B listu zemljišnoknjižnog uloška. Također, ukazao je da je člankom 70. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da u žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv točnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje. S obzirom na to, istaknuo je da se sporovi oko samog prava na nekretninama vode u redovitom parničnom postupku, u kojem se može dokazivati da osoba polaže određeno pravo na nekretnini. Nadalje, ukazao je da se u ovom slučaju ne radi o pravnom lijeku (žalbi) iz članka 76. Zakona o zemljišnim knjigama protiv odluke odnosno radnje zemljišnoknjižnog referenta. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da su suvlasnici spornih nekretnina osobe poimenično navedene u izreci prvostupanjskog rješenja. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da donesene odluke u konkretnom postupku ne sprječavaju pravo apelanata da u redovitom sudskom postupku, sukladno članku 68. Zakona o zemljišnim knjigama, ostvare svoje pravo na spornim nekretninama.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je presudom i presudom zbog propuštanja od 30. listopada 2019. godine utvrđeno da su apelanti isključivi suvlasnici spornih nekretnina i da su trebali na temelju toga biti upisani u B listu kao suvlasnici.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/22 (Đ. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio