Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/21 (M. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-812/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-812/21 , rješavajući apelaciju Milene Majstorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Majstorović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021813 18 Uvp od 17. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Majstorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Dajana Kojić iz Gradiške, podnijela je 11. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021813 18 Uvp od 17. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 20. februara 2012. godine, apelantičinom suprugu je priznat status RVI četvrte kategorije sa 80% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, sa pravima po tom osnovu.
3. Apelantica je, nakon što je njen suprug preminuo, podnijela zahtjev da joj se, kao supruzi preminulog RVI, prizna status člana porodice umrlog invalida.
4. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 16-03/4-1-4-560-2274/17 od 22. novembra 2017. godine, u postupku revizije, promijenjeno je rješenje prvostepenog organa od 20. februara 2012. godine, te je apelantičinom suprugu utvrđeno, postmortalno, svojstvo RVI pete kategorije sa 70% vojnog invaliditeta.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021813 17 U od 8. maja 2018. godine, usvojena je apelantičina tužba i osporeni akt tuženog poništen.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 021813 18 Uvp od 17. decembra 2020. godine, usvojen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje, te je presuda Okružnog suda preinačena na način da je apelantičina tužba odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da tuženi ne može postmortalno vršiti reviziju rješenja kojim je utvrđen status vojnom invalidu, odnosno da se, u pravilu, ne može vršiti revizija statusa i prava lica koje nije živo. Međutim, Vrhovni sud je ukazao kako je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev za ostvarenje prava na porodičnu invalidninu, koje pravo izvodi iz prava prednika. Naime, kako je obrazloženo, odredbom člana 62. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o borcima), predviđen je izuzetak od navedenog osnovnog pravila. Vrhovni sud je pojasnio da s obzirom na to da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu, ostvarivanju tog prava morala je prethoditi obavezna revizija rješenja od 20. februara 2012. godine, shodno članu 62. stav 3. Zakona o pravima boraca. Vrhovni sud je istakao da je tuženi, prilikom revizije i na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, osporenim aktom apelantičinom predniku utvrdio svojstvo RVI pete kategorije sa 70% vojnog invaliditeta.
7. Vrhovni sud je ukazao kako se u obrazloženju nalaza i mišljenja komisije u drugostepenom postupku, navodi da je ocjena izvršena na osnovu iste medicinske dokumentacije koja je postojala i u vrijeme donošenja rješenja od 20. februara 2012. godine, te da je prednik apelantice cijenjen po istim tačkama i sa istim procentom vojnog invaliditeta. Međutim, kako je obrazloženo, procenti su pogrešno sabrani, te nisu utvrđeni u skladu sa članom 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Pravilnikom je propisano da se procenti predviđeni u Listi za pojedina oštećenja organizma ne sabiraju ako je vojni invaliditet nastao kao posljedica više rana, povreda, ozljeda ili bolesti, kao u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je nadležna komisija pravilno utvrdila procenat i kategoriju vojnog invaliditeta, što je od uticaja na ostvarenje statusa i prava pravnih slijednika umrlog vojnog invalida. Vrhovni sud je naglasio da tako utvrđeni status i procenat vojnog invaliditeta odgovora utvrđenom činjeničnom stanju i medicinskoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu tuženog, pa nije bilo osnova da se apelantičina tužba uvaži.
8. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da se ne može postmortalno vršiti revizija rješenja kojom je priznat status i pravo RVI, te da joj je takvim postupanjem prouzrokovana šteta jer je njenom suprugu postmortalno utvrđena niža kategorija i manji postotak invalidnosti. Apelantica je istakla da prilikom utvrđivanja invalidnosti ljekarska komisija daje nalaz, mišljenje i ocjenu na osnovu neposrednog pregleda stranke i na osnovu medicinske dokumentacije koja je od utjecaja na utvrđivanje relevantnih činjenica, shodno članu 7. stav 1. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Apelantica je istakla, vezano za navode Vrhovnog suda, da se nakon smrti ratnog vojnog invalida i nakon podnošenja zahtjeva bračnog supružnika mora uraditi revizija rješenja o invalidnosti. Međutim, apelantica smatra da je sporna odluka kojom se na osnovu istih nalaza, bez pregleda apelantičinog supruga, umanjuje ne samo kategorizacija statusa, već i procenat umanjenja životne aktivnosti apelantičinog umrlog supruga. Apelantica je naglasila da ona, kao nasljednik pokojnog supruga, može ostvariti traženo pravo samo po utvrđenom statusu njenom predniku rješenjem od 20. februara 2012. godine, pa da je umanjenje kategorizacije nezakonito.
9. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 9/12 - ispravka, 40/12, 18/15 - OUS RS, 46/21 - OUS BiH i „Službeni glasnik BiH, broj 8/22 - Rješenje US BiH). U konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 9/12 - ispravka, 40/12), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 40. stav 1. (1) Radi ostvarivanja prava po ovom zakonu, vojni invalidi razvrstavaju se u kategorije, prema stepenu vojnog invaliditeta izraženom u procentu.
Član 41. stav 1. tač. g. i d.
Prema procentu invaliditeta, vojni invalidi se razvrstavaju u deset kategorija: [...]
g) četvrta kategorija - invalidi sa 80% invaliditeta,
d) peta kategorija - invalidi sa 70% invaliditeta, [...] Član 62. (1) Član porodice umrlog vojnog invalida od prve do četvrte kategorije ima pravo na:
a) porodičnu invalidninu i
b) zdravstvenu zaštitu. (2) Prava iz stava 1. ovog člana ima i član porodice vojnog invalida pete i šeste kategorije koji je umro od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti po osnovu koje mu je utvrđen vojni invaliditet. (3) Prava iz stava 1. ovog člana mogu se ostvariti nakon izvršene revizije rješenja o priznatom statusu i pravima vojnog invalida. (4) Ako postupak revizije ili po žalbi nije okončan do dana smrti vojnog invalida, okončaće se bez obzira na tu činjenicu.
10. Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“, broj 22/93), koji u relevantnom djelu glasi:
Član 4. stav 1.
Ako je vojni invaliditet nastao kao posledica više rana, povreda, ozleda ili bolesti, procenti predviđeni u Listi za pojedina oštećenja organizma ne sabiraju se, nego se kao osnov uzima oštećenje koje povlači najveći procenat, pa se taj procenat povećava za 10% do 30%, s obzirom na uticaj ostalih oštećenja na ceo organizam, i to samo ako je i za svako od tih oštećenja u Lista predviđeno najmanje od po 20%.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio relevantno činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarenje prava na porodičnu invalidninu, koje pravo izvodi iz prava prednika, a da je ostvarivanju tog prava morala prethoditi obavezna revizija rješenja, kojim je njenom suprugu priznato svojstvo RVI, shodno članu 62. stav 3. Zakona o pravima boraca. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio nalaz drugostepene stručne komisije, jasno ukazujući da je prednik apelantice cijenjen po istim tačkama, sa istim procentom vojnog invaliditeta, kao i u ranijem rješenju. Međutim, u ranijem rješenju su procenti pogrešno sabrani, tj. nisu utvrđeni u skladu sa članom 4. stav
1. Pravilnika. Na temelju svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je nadležna komisija pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta apelantičinog supruga, pa samim tim i kategoriju. Stoga, Ustavni sud smatra kako je očigledno da u konkretnom slučaju nije arbitrarno utvrđeno relevantno činjenično stanje niti je arbitrarno primijenjeno relevantno pravo. Uzimajući sve to u obzir, Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno, niti očigledno nerazumno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
1778/21 od 9. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantice na pravično suđenje.
16. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić