Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/21 („ELEKTROVAR“ d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1028/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-
1028/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Elektrovar“ d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrovar“ d.o.o. Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 178844 20 Rsž od 2. februara 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Elektrovar“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amina Zulić, advokatica iz Kaknja, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 178844 20 Rsž od 2. februara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 178844 19 Rs od 23. oktobra 2020. godine obavezan je apelant da Z. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos od 1.967,64 KM na ime razlike isplaćene plaće za period od 1. decembra 2016. do 31. jula 2019. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime neisplaćenog regresa za sporni period . Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužilac bio zaposlenik kod apelanta i da je prema zaključenom ugovoru o radu obavljao poslove zavarivača. Općinski sud je zaključio da je tužilac dokazao da je u spornom periodu primao manju plaću od one koja mu je pripadala prema ugovoru o radu, Pravilniku o radu apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Navedeni zaključak Općinski sud je zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke kojim je utvrđeno da postoji razlika između isplaćenih plaća u spornom periodu i pripadajućih plaća prema apelantovom Pravilniku.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 178844 20 Rsž od 2. februara 2021. godine žalba tužioca je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime naknade regresa za sporni period, sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant dužan tužiocu nadoknaditi troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu regresa za sporni period. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je apelant u spornom periodu uposlenicima vršio isplatu regresa u skladu sa zakonom, Općim kolektivnim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu. Kantonalni sud je također ukazao da iz navedenog nalaza proizlazi da apelant nije tužiocu isplatio regres za sporni period u iznosu propisanom ugovorom o radu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant na glavnoj raspravi nije u ovom dijelu osporavao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da apelant nije izdavao rješenja o korištenju godišnjeg odmora ne znači da tužilac nije dokazao da je u spornom periodu koristio godišnji odmor i da mu ne pripada pravo na regres. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da tužiocu nije isplaćivana plaća u spornom periodu u skladu s ugovorom o radu i članom 25. apelantovog Pravilnika o radu.
6. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka, pa navodi da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ukazuje da iz nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke proizlazi da tužilac nije imao evidentirane dane na ime korištenja godišnjeg odmora u spornom periodu. Smatra da je „obaveza poslodavca na isplatu regresa vezana samo i isključivo za iskorišteni godišnji odmor“, te da tužilac u postupku nije dokazao odsustvo s posla zbog korištenja godišnjeg odmora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora, Pravilnika i ugovora o radu, dao jasne razloge zbog čega je prihvatio osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime regresa za sporni period, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
11. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić