Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/21 („Koudijs Animal Nutrition B.V.“)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nadležnost suda
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-745/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-745/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Koudijs Animal Nutrition B.V.“ Holandija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Koudijs Animal Nutrition B.V.“ Holandija podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 026121 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Koudijs Animal Nutrition B.V.“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ede-Wageningena, Holandija, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 026121 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 026121 19 Pž od 18. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 026121 17 Ps od 16. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Agrocentra“ d.o.o. Obudovac (u daljnjem tekstu: tuženi) u periodu od 16. do 18. avgusta 2022. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u periodu od 17. do 22. avgusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 9. septembra 2022. godine apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je Okružnom privrednom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga. Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 60 0 Ps 026121 17 Ps od 16. oktobra 2018. godine kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje, tužba je odbačena i ukinute sve sprovedene radnje. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, te istakao procesni prigovor ukazujući da iz tužbe proizlazi da je mjesto apelantovog poslovanja u Holandiji, što sporu daje element inostranosti. Tuženi je tvrdio da tužba ne sadrži obligatorne elemente i da ne postoji međunarodna jurisdikcija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i prvostepenog suda. Također je naveo da pravo BiH nije mjerodavno za rješenje ove pravne stvari, pa je stoga predložio da sud tužbu odbaci. Okružni privredni sud je zatim ukazao da su parnične stranke na pripremnom ročištu predložile materijalne dokaze, a da je tuženom, na njegov zahtjev, ostavljen dodatni rok da prevede dokaz – originalnu fakturu (broj preciziran u obrazloženju rješenja). Okružni privredni sud je dalje naveo da je tuženi dostavio originalnu fakturu zajedno s prevodom, gdje je u tački 11.1 jasno naznačeno da će „Ugovor sklopljen s [apelantom] biti važeći/upravni samo po holandskom zakonu“. Takođe je navedeno da u tački 11.2 jasno stoji da bi se „svaki mogući nesporazum trebao pokušati ljubazno riješiti između uključenih strana. Ukoliko strane ne dođu do miroljubivog rješenja, nadležni sudac okružnog suda u Arnhemu (Holandija) je jedino nadležan da riješi spor“. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 16 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, oglasiće se po službenoj dužnosti nenadležnim i odbaciće tužbu. Okružni privredni sud je naveo i da je apelant na pripremnom ročištu odustao od računa, tj. faktura koje je predložio u tužbi i koje se nalaze u spisu predmeta, tako što je dostavio samo jednu stranicu računa, tj. nije dostavio drugu stranicu na kojoj je navedena nadležnost suda u Holandiji.

7. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 026121 19 Pž od 18. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju, Viši privredni sud je naveo da je prorogacioni sporazum, kao osnov za utemeljenje međunarodne nadležnosti suda, dopušten i priznat u pravu BiH. To proizlazi iz odredbi člana 49 Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja (u daljnjem tekstu: ZRSZ). Viši privredni sud je ukazao da apelantu nije mogla biti nepoznata faktura na čijoj poleđini je sadržana prorogaciona klauzula kojom je ugovorena nadležnost suda u Holandiji i kao mjerodavno određeno holandsko pravo. Naime, ta klauzula je sastavni dio apelantovih Opštih uslova poslovanja (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi). Viši privredni sud je zatim ukazao da se na osnovu apelantovih dokaza nije moglo utvrditi da li postoji zaključen sporazum o nadležnosti suda u Holandiji, te da je apelant u tužbi trebao obrazložiti nadležnost suda u BiH i mjerodavno pravo. Istaknuto je da apelant nije postupio po nalogu suda s pripremnog ročišta da dostavi originalne fakture kao potvrdu mjerodavne nadležnosti, te da je tuženi na sljedećem pripremnom ročištu predložio da se izvrši uvid u originalnu fakturu. Nakon toga je tuženi, u ostavljenom roku, dostavio prevod originalne fakture i Opštih uslova. Viši privredni sud je pojasnio da sud, po pravilu, rješava o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljnji tok postupka prilikom prethodnog ispitivanja tužbe ili po prijemu pismenog odgovora na tužbu. Takođe je naveo da sud može odlučiti da o tim pitanjima raspravlja tek na pripremnom ročištu jer nije raspolagao s dovoljno činjenica da o njima odluči, što je propisano odredbama člana 68 ZPP-a.

8. Viši privredni sud je naveo da se na nadležnost suda u BiH u sporovima s međunarodnim elementom pazi po službenoj dužnosti u skladu sa članom 458 ZPP-a, u vezi sa članom 81 ZRSZ-a. Zatim je navedeno da je u sporu s elementom inostranosti sud najprije dužan da utvrdi mjerodavno pravo, te u vezi s tim ukazano da se mjerodavno pravo u sporu s međunarodnim elementom za ugovore o prodaji robe utvrđuje primjenom odredbi ZRSZ-a. Dalje je navedeno da je za ugovore mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane, osim ako navedenim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. S obzirom na to da je Opštim uslovima ugovorena nadležnost suda u Holandiji i primjena prava te države, Viši privredni sud je ukazao da se prvostepeni sud pravilno oglasio nenadležnim i tužbu odbacio. Viši privredni sud je naveo da Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu koja ih je donijela i stranu koja je ugovor zaključila na osnovu njih. Pri tome je ukazano da je članom 142 ZOO-a regulisana obaveznost opštih uslova određenih od jedne ugovorne strane. Viši privredni sud je naveo da je tuženi prihvatio Opšte uslove u kojima je određena nadležnost suda i mjerodavno pravo.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 026121 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je prorogacija nadležnosti sporazum stranaka kojim određuju sud koji će odlučivati u nekoj njihovoj pravnoj stvari i predstavlja izraz autonomije njihove volje. Vrhovni sud je ukazao da je članom 49 stav 1 ZRSZ-a propisano da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je bar jedna od njih strani državljanin ili pravno lice sa sjedištem u inostranstvu, a nije u pitanju spor za koji postoji, po odredbama ovog ili drugog zakona, isključiva nadležnost suda BiH. Vrhovni sud je naveo da prevedena faktura sadrži tekst: „Naši opšti uslovi i rokovi (posljednja verzija se nalazi u Kancelariji Okružnog suda u Arnhemu, Holandija) primjenjuju se na sve transakcije, kao što je naznačeno na poleđini ovog računa“. Navedeno je da iz sadržaja Opštih uslova, koji je preveo stalni sudski tumač, proizlazi da su apelant i tuženi ugovorili da je prorogirani sud jedini nadležan za odlučivanje. Vrhovni sud je istakao da nije od uticaja to što je tuženi propustio da izričito ukaže na tačku 11.2 Opštih uslova. Naime, iz svih daljih radnji tuženog na pripremnim ročištima jasno je da on prigovara nadležnosti suda u BiH i ne želi da se upušta u raspravu prije odluke o prigovoru nenadležnosti. Zatim je navedeno da se apelant neosnovano poziva na odluke tog suda u smislu da je Vrhovni sud već zauzeo stav u vezi s prorogacionom klauzulom. Naime, istaknuto je da se Vrhovni sud u Odluci broj 57 0 Ps 111422 18 Rev od 6. marta 2019. godine izjasnio o blagovremenosti prigovora o mjesnoj nadležnosti, a u Odluci broj 57 0 Ps 110605 18 Rev od 6. juna 2018. godine o licu ovlaštenom za potpisivanje sporazuma kojim se reguliše pitanje dugovanja. Vrhovni sud je ukazao da se prorogaciona klauzula, kada to nije protivno imperativnoj normi ZRSZ-a, odnosi na apsolutnu nenadležnost suda u BiH koja je isključena voljom stranaka, a ne na mjesnu nenadležnost. Takođe je pojasnio da isticanje prigovora nije ograničeno odgovorom na tužbu, kako to apelant smatra, tako da nije od značaja to što je tuženi tek na pripremnom ročištu priložio ovjereni prevod Opštih uslova. Vrhovni sud je stoga naveo da iz odgovora na tužbu i zapisnika s pripremnog ročišta jasno proizlazi da se tuženi od upuštanja u parnicu poziva na prorogacijsku klauzulu iz Opštih uslova, pa nisu osnovani navodi o povredi odredbi čl. 46 i

81 ZRSZ-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu odredbi ZPP-a i ZRSZ-a. Apelant navodi da je tuženi u odgovoru na tužbu isticao da prvostepeni sud nije nadležan jer je apelantovo sjedište u Holandiji, o čemu nije dostavio dokaz. Zatim je naveo da je tuženi na pripremnom ročištu istakao drugi prigovor za nenadležnost prvostepenog suda zbog toga što je između stranaka navodno ugovorena nadležnost suda u Holandiji na osnovu Opštih uslova, o čemu takođe nije dostavio dokaz. Apelant ukazuje da se tuženi upustio u raspravljanje i predložio dokaze te na taj način prihvatio nadležnost prvostepenog suda. Dalje je ukazao da je odluka o odbacivanju tužbe zasnovana na dokazu koji je u spis predmeta dostavljen privatno, van ročišta i mimo procedure za predlaganje dokaza, te kao takav nije mogao da posluži za donošenje prvostepenog rješenja. Zatim ukazuje da mu taj dokaz nije dostavljen, te je tako onemogućen da raspravlja. Apelant navodi da Vrhovni sud pogrešno tumači prevod Opštih uslova. U vezi s tim ukazuje da nadležnost suda u Holandiji nije ugovorena u slučaju potraživanja i dugovanja po ugovoru, već da je u slučaju spora oko valjanosti ugovora nadležan sud u Holandiji. Apelant ukazuje da je potraživanje prema tuženom utvrđeno na osnovu Protokola koji je zaključen u Obudovcu, pa nadležnost suda mora da se utvrđuje na osnovu mjesta nastanka obaveze i zaključenja sporazuma. Apelant se poziva na odluke Vrhovnog suda br. 57 0 Ps 110605 18 Rev od 6. juna 2018. godine i 57 0 Ps 111422 18 Rev od 6. marta 2019. godine te navodi da se one mogu primijeniti na konkretni predmet.b)Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud ukazuju da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. stav 3.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Član 68.

Ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u toku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će o ovom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao sa dovoljno činjenica.

Član 458.

Do stupanja na snagu posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68. i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 43/82 i 72/82 ). U odredbama članova navedenih u stavu 1. ovog člana riječi “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija” zamjenjuju se riječima “Bosna i Hercegovina” u odgovarajućem padežu.

13. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 – ispravka) preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi („Službeni list RBiH“ broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49. stav 1.

Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu a nije riječ o sporu za koji postoji, prema odredbama ovoga ili drugoga saveznog zakona, isključiva nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Član 81.

Za ocjenu nadležnosti suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije značajne su činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći. VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

17. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

18. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava, kao i u segmentu prava na pristup sudu.

19. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi utvrdio opšte principe prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Evropski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6 Evropske konvencije, koji se odnosi na principe vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovi većeg dijela Evropske konvencije. Dakle, član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da se tužba koja se odnosi na njegova građanska prava i obaveze iznese pred sud. Osim toga, pravo na pristup sudu mora da bude „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76−77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može da bude podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju da ograniče ili umanje pristup koji je pojedincu na raspolaganju na način ili u obimu koji umanjuje samu bit prava. Takođe, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razuman odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, tačka 78).

20. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantova tužba odbačena zbog toga što su redovni sudovi zaključili da za odlučivanje o apelantovoj tužbi nije nadležan Okružni privredni sud. Dakle, iz navedenog slijedi da je apelantu na taj način nametnuto ograničenje prava na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na osnovu kojeg dokaza je utvrđeno da su apelant i tuženi ugovorili nadležnost Okružnog suda u Arnhemu (Holandija) i primjenu holandskog prava kao mjerodavnog prava u slučaju spora. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrđenu činjenicu doveli u vezu sa sadržajem člana 16 ZPP-a i člana 49 ZRSZ-a, kao relevantnih odredbi za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 16 stav 3 ZPP-a proizlazi da će se sud po službenoj dužnosti oglasiti nenadležnim i odbaciće tužbu kada u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj. Takođe, Ustavni sud zapaža da su članom 49 ZRSZ-a propisani uslovi koji moraju da budu ispunjeni kako bi stranke mogle da se sporazume o nadležnosti inostranog suda. Imajući u vidu da su redovni sudovi dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje pozivom na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da je konkretno ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo i da njime nije povrijeđena suština apelantovog prava na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ističe da apelant i dalje ima mogućnost da podnese tužbu sudu oko čije nadležnosti su se parnične stranke sporazumjele, te da na taj način zaštiti svoja građanska prava.

21. U odnosu na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi opisali proces, odnosno način na koji je prvostepenom sudu dostavljen dokaz na osnovu kojeg je utvrđena odlučna činjenica o nadležnosti suda, pri čemu su taj dokaz cijenili i njegov sadržaj jasno naveli. Takođe, redovni sudovi su razmotrili i apelantove prigovore istaknute u žalbi i reviziji, koje on ponavlja i u apelaciji, pri čemu su dali dovoljne i relevantne razloge zbog kojih smatraju da ti prigovori nisu osnovani te zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Ustavni sud zapaža da su sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dali jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime su odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je upravo Vrhovni sud razmotrio i apelantove navode u odnosu na praksu u drugim predmetima i pri tome pojasnio zašto odluke na koje se apelant poziva ne mogu da budu primijenjene u konkretnom slučaju. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“, pa su stoga i ovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i relevantne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju, shodno utvrđenom činjeničnom stanju i relevantnim zakonskim odredbama, za odlučivanje o apelantovoj tužbi nije nadležan sud u Republici Srpskoj, u čemu Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost.

24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu kada su redovni sudovi u skladu s odredbama člana 16 stav 3 ZPP-a apelantovu tužbu odbacili zbog nenadležnosti jer je ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u drugim segmentima na koje je apelant ukazao kada iz osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je bilo propusta redovnih sudova koji bi posljedično doveli do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/21 („Koudijs Animal Nutrition B.V.“) | Sudska praksa | Aktio