Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/21 (A. O.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitiman cilj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2208/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2208/21, rješavajući apelaciju Armina Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Omanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 040805 21 Rsž od 17. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnio je 21. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 040805 21 Rsž od 17. maja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Rs 040805 20 Rs od 31. decembra 2020. godine.

2. Apelant je 17. avgusta 2020. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv EMKA Bosnia d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) , radi utvrđivanja nezakonitosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate plata.

3. Općinski sud je rješenjem od 26. oktobra 2020. godine naložio apelantu da dopuni tužbu dostavom dokaza da je prethodno podnio zahtjev tuženom kao poslodavcu za zaštitu prava iz radnog odnosa.

4. Apelant je podneskom od 2. novembra 2020. godine obavijestio Općinski sud da nije podnosio takav zahtjev i da smatra da to nije uslov za sudsku zaštitu, te se u vezi sa tim pozvao na stavove iz presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-16/18 od 26. februara 2020. godine i U-48/19 od 21. aprila 2020. godine.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 Rs 040805 20 Rs od 31. decembra 2020. godine apelantova tužba je odbačena i on je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je ukazao da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-

16/18 utvrđeno da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Dalje je ukazao da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-48/19 utvrđeno da se navedena izmjena zakona ne primjenjuje u započetim a nezavršenim predmetima pred redovnim sudovima u Federaciji BiH i da se oni imaju okončati u skladu sa članom 114. Zakona o radu. U vezi sa tim je istakao da u vrijeme podnošenja apelantove tužbe, shodno presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-16/18, nisu važile izmjene i dopune Zakona o radu kojima je propisano da radnik u slučaju otkaza ugovora o radu nije dužan da se prethodno obrati poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa. Stoga je Općinski sud ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da ne može primijeniti stav iz presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U-48/19 jer postupak nije bio započet prije objave presude broj U-16/18. U vezi sa tim je istakao da su odluke Ustavnog suda Federacije BiH konačne i obavezujuće i primjenjuju se od momenta njihove objave u Službenim novinama Federacije BiH. Stoga je sud, primjenom odredbe člana 114. stav 3. Zakona o radu, odbacio apelantovu tužbu.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 Rs 040805 21 Rsž od 17. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije BIH propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće ako se utvrdi da zakon ili propis nije u skladu sa Ustavom. Takođe je ukazao da se, shodno odredbama člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BIH, akti za koje Ustavni sud utvrdi da nisu u skladu sa Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama Federacije BiH. Slijedom navedenog, sud je zaključio da se odredbe člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ne primjenjuju od 3. aprila 2020. godine, kao dana objave presude Ustavnog suda broj U-16/18. Sud je dalje naveo da se Vrhovni sud Federacije BiH obratio Ustavnom sudu Federacije BiH sa ustavnim pitanjem „kako postupiti po tužbama i tužbenim zahtjevima koji su kod suda zaprimljeni nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 9. novembra 2018. godine, kojim se traži isplata novčanih potraživanja ili naknada štete iz radnih odnosa za period koji obuhvata i period potraživanja radnika, dospjelih na naplatu prije stupanja na snagu ovog zakona, ukoliko radnici kao tužioci nemaju dokaza da su se obraćali poslodavcu za internu zaštitu svojih prava u rokovima predviđenim u članu 114. Zakona o radu“. Odgovarajući na to pitanje, Ustavni sud Federacije je u presudi broj U-48/19 obrazložio da je presudom U-16/18 konstatovano da je članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zatim je dao uputu da sudovi u rješavanju konkretnih predmeta imaju primijeniti direktno Evropsku konvenciju i riješiti započete a nedovršene predmete, uz jedino ograničenje koje se odnosi na zastarjelost. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da tu uputu „treba tumačiti u kontekstu postavljenog spornog pravnog pitanja“. S obzirom da je apelant podnio tužbu 17. avgusta 2020. godine, sud je zaključio da je bio dužan da tužbu podnese prema odredbama člana 114. Zakona o radu kojima je sudska zaštita u slučaju otkaza ugovora o radu uslovljena prethodnim obraćanjem poslodavcu. U vezi sa tim je istakao da navedena obaveza predstavlja ograničenja prava na pristup sudu, međutim ukazao je da je to ograničenje „bez provođenja postupka ocjene opravdanosti tih ograničenja u smislu člana 6. Evropske konvencije i od strane nadležnog organa“, obavezujuće za sud.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u segmentu pristupa sudu, i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelant navodi da prethodno obraćanje poslodavcu ne može biti preduslov za pristup sudu, jer takav pokušaj pravne zaštite ne bi bio učinkovit s obzirom da je poslodavac i donio odluku čije je preispitivanje pred sudom tražio i da je u odgovoru na tužbu istakao da je ta odluka zakonita. Navodi da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka nisu naveli koji je to legitimni cilj za ograničavanje njegovog prava na pristup sudu, te je ostalo nejasno koji je to „nadležni organ“ bio dužan da uradi osim redovnog suda. Dalje navodi da se stav iz presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U-16/18 ne može primijeniti na konkretan postupak, jer on nije bio započet u vrijeme objave te presude. Apelant navodi da je intencija donošenja te presude bila da se omogući pristup sudu radnicima koji nemaju dokaz da su se prethodno obraćali poslodavcu, a ne radi ograničenja pristupa sudu. Takođe navodi da su sudovi bili dužni da primijene uputu iz presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U-48/19 i omoguće mu pristup sudu. Apelant dalje navodi da je Kantonalni sud protumačio navedenu presudu na način da se ona odnosi samo na novčana potraživanja, iako se u njoj govori o „radnim sporovima“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da je pravo na pristup sudu inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6. Evropske konvencije, koji se odnosi na principe vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovi većeg dijela Evropske konvencije. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76-77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodu procjene prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit njegovog prava. Također, ograničenje neće biti spojivo s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Grzęda protiv Poljske [VV], presuda od 15. marta 2022. godine, predstavka broj 43572/18, tačka 343, sa daljnjim referencama).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant prije podnošenja tužbe bio dužan da se obrati tuženom zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, u smislu odredaba člana 114. Zakona o radu. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi obrazložili da u vrijeme kada je apelant podnio tužbu, shodno presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-16/18, nisu važile odredbe člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojima nije bila propisana takva dužnost. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant u postupku pred redovnim sudovima i u apelaciji poziva na uputu iz presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U-48/19. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz formulacije te upute proizlazi da se obaveza redovnih sudova da „imaju primijeniti direktno Evropsku konvenciju i riješiti započete a nedovršene predmete, uz jedino ograničenje koje se odnosi na zastarjelost“ ne odnosi na postupke koji tada nisu bili u toku, kako je to obrazložio i Kantonalni sud. Međutim, to ne isključuju obavezu redovnih sudova da, u skladu sa odredbama člana II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prilikom odlučivanja o tužbama lica koja su postupak pokrenula nakon donošenja navedene presude direktno primijene odredbe Evropske konvencije. Kantonalni sud nije ispunio tu obavezu, uz obrazloženje da je u obavezi da dosljedno primijeni odredbu člana 114. Zakona o radu dok o tome ne odluči „nadležni organ“. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je konkretno ograničenje izravnog pristupa sudu težilo legitimnom cilju osiguravanja pravosudne ekonomije i otvorilo mogućnost strankama da učinkovito riješe spor bez uključivanja suda (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Momčilović protiv Hrvatske,presuda od 26. marta 2015. godine, predstavka broj 11239/11, tačka 46). Takođe, Ustavni sud smatra da to ograničenje ni na koji način nije umanjilo suštinu apelantovog prava, s obzirom da je uskraćivanje pristupa sudu posljedica činjenice da nije iskoristio mogućnost da se obrati tuženom zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa.

12. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje primijene odredaba člana 114. Zakona o radu i da nije smatrao da je ona rezultovala povredom prava na pristup sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4570/20 od 21. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa apelantovim navodima o neučinkovitosti zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da ispituje svrsishodnost zakonom propisanog ograničenja prava na pristup sudu, već da ispita da li je u okolnostima konkretnog slučaja ograničenje rezultovalo povredom ustavnih i konvencijskih prava. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantuje neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiše da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene uz poštovanje tih sloboda i prava.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/21 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio