Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/21 (R. D.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-749/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-749/21 , rješavajući apelaciju Remzije Dulaš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Remzija Dulaš protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021309 18 Uvp od 26. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Remzija Dulaš (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Kisin advokat iz Banja Luke, podnijela je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021309 18 Uvp od 26. novembra 2020. godine. Apelantica osporava i presudu Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021309 17 U od 26. februara 2018. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu:; Odjeljenje) od 5. juna 2014. godine, apelantici je priznat status člana porodice poginulog borca počev od 1. augusta 2008. godine. Na osnovu tog rješenja, apelantica je 27. februara 2015. godine podnijela zahtjev za dodjelu stana, ali je prvostepena stambena komisija Odjeljenja odlukom od 2. septembra 2015. godine taj zahtjev odbila. Apelantica je izjavila prigovor Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske, Drugostepenoj komisiji (u daljnjem tekstu: drugostepena komisija) protiv ove odluke, koji je rješenjem od 16. oktobra 2015. godine usvojen i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Prvostepena komisija je ponovo odbila apelanticin zahtjev, ali je i ta odluka poništena rješenjem drugostepene komisije od 5. septembra 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Odlukom prvostepene stambene komisije od 16. jula 2017. godine ponovo je odbijen apelanticini zahtjev za dodjelu stana. Ova odluka je potvrđena rješenjem drugostepene komisije od 25. augusta 2017. godine. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom.
3. Okružni sud je donio presudu broj 11 0 U 021309 17 U od 26. februara 2018. godine kojom je odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu kao i zahtjev za naknadu troškova. U obrazloženju je navedeno da je u postupku pred upravnim organima utvrđeno da je apelantica imala prijavljeno prebivalište na više adresa u BiH uključujući i Travnik, a da se sa adrese u općini Glamoč nikada nije odjavila. Na osnovu podataka iz DKP, pribavljenih po službenoj dužnosti, utvrđeno je i da apelantica od 2009. godine ima prijavljeno prebivalište u Austriji, da tamo koristi stan pod zakup i da ima državljanstvo Austrije. Utvrđeno je da je apelantica kćerke rodila u Austriji. Na osnovu uviđaja i provjere podataka, utvrđeno je da se apelantica fiktivno prijavila na adresi u Banja Luci, kao i da je zaključila fiktivni ugovor o podstanarskom odnosu na adresi u Banja Luci, zato što u tom stambenom objektu nikada nije živjela. Na osnovu podataka pribavljenih od općinskih organa u Travniku, utvrđeno je da je apelantica suvlasnica nekretnine u toj općini, koju je stekla po osnovu nasljeđivanja iza umrlog supruga. U vezi s tim, navedeno da je odredbama člana 7. stav 1. Uredbe o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida obrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da članovi porodice poginulog borca i ratni vojni invalidi imaju pravo na stambeno zbrinjavanje. Osim toga, odredbom člana 9. stav 1. tač. a) i d) Uredbe propisano je da se smatra da lice nije stambeno zbrinuto ako stanuje kao podstanar, odnosno stanuje u stanu ili kući roditelja, roditelja bračnog druga ili djeteta. Dalje je navedeno da je odredbom člana 10. stav 1. tačka a) Uredbe propisano da se stambeno nezbrinutim ne smatra lice koje posjeduje useljiv stan ili kuću na teritoriji BiH, koji zadovoljava stambene potrebe njegovog porodičnog domaćinstva. Okružni sud je, dovodeći u vezu utvrđene činjenice sa navedenim propisima, zaključio da apelantica ne ispunjava uvjete za dodjelu stana u smislu Uredbe.
4. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 021309 18 Uvp od 26. novembra 2020. godine odbio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je naveo da prihvata kao ispravan zaključak upravnih organa i Okružnog suda da apelantica, s obzirom na utvrđene činjenice i okolnosti, ne ispunjava uvjete za dodjelu stana propisane Uredbom. Vrhovni sud je naglasio da je nesporno da apelantica ima više istovremeno prijavljenih prebivališta, uključujući i prebivalište u Austriji i da je državljanka Austrije. Navedeno je da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je u Austriju došla kao izbjeglica, s obzirom da apelantica po tom pitanju nije priložila nikakve dokaze, kao ni dokaze da ne posjeduje imovinu, dokaze da živi kao podstanar u Banja Luci niti dokaze kojima bi uspješno osporila činjenicu da ima prebivalište i državljanstvo Austrije.
5. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Apelantica navodi da nesporno ima pravo na stambeno zbrinjavanje i da je dokazala da nema imovinu i da živi kao podstanar u Banja Luci. Navodi da nije jasno kako su nadležni organi zaključili da ima imovinu u Travniku , jer tamo ima samo livadu. Smatra da nije jasno ni kako je utvrđeno da ima državljanstvo i prebivalište u Austriji, jer to nije tačno. Ističe i da nije imala obavezu da se odjavi sa adrese u Glamoču jer bi to trebalo da bude obavljeno po službenoj dužnosti kada se prijavila u Banja Luci te da promjena adrese nema uticaja na pravo na stambeno zbrinjavanje. Apelantica smatra da je trebala biti obaviještena o uviđaju u stambenom objektu u Banja Luci kako bi mu prisustvovala. Navodi i da je postupak za utvrđivanje statusa člana porodičnog domaćinstva poginulog borca trajao predugo i to od 1. augusta 2008. godine do 5. juna 2014. godine, dok je postupak za dodjelu stana trajao od 27. februara 2015. godine do 26. novembra 2020. godine. Zbog toga traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu i materijalne i nematerijalne štete u iznosima preciziranim u apelaciji.
6. U Uredbi o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida obrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 43/07, 73/08 i 18/11) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1. (1)Pravo na stambeno zbrinjavanje, pod uslovima utvrđenim ovom uredbom, imaju članovi porodice poginulog borca i ratni vojni invalidi, koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj odnosno Brčko Distriktu BiH.
Član 10.stav 1. (1) Ne smatra se stambeno nezbrinutim lice iz člana 9. ove uredbe:
a) koje posjeduje useljiv stan ili kuću na teritoriji Bosne i Hercegovine koji zadovoljavaju stambene potrebe njegovog porodičnog domaćinstva,
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja kako u pogledu primjene prava tako i u vezi utvrđenih činjenica, za koja se ne može reći da su proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, a prije njih i upravni organi, detaljno obrazložili zašto apelantici ne pripada pravo na stambeno zbrinjavanje u smislu odredbi Uredbe. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno utvrđeno da apelantica ima prijavljeno prebivalište na tri mjesta (vidi, tačka 3. ove odluke), kao i da ima imovinu u Travniku. Ustavni sud zapaža da apelantica u postupku pred upravnim organima, redovnim sudovima, pa ni u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, nije dovela u pitanja ova utvrđenja. Štaviše, apelantica je u korist svojih tvrdnji dostavila rješenje o nasljeđivanju nekretnine iza umrlog supruga, što je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama istaknutim u prethodnim postupcima. Također, apelantica u toku postupaka pred upravnim organima i redovnim sudovima nije osporila način provođenja uviđaja, već to ističe tek u apelaciji. Ustavni sud u vezi s tim naglašava da se apelantica ne može u postupku pred Ustavnim sudom sa uspjehom pozivati na te tvrdnje ako ih nije ranije iznosila i omogućila nadležnim organima da se o tome izjasne.
13. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ove aspekte.
14. U odnosu na navode o dužinama trajanja postupaka, Ustavni sud zapaža da apelantica u odnosu na postupak vezan za utvrđivanje statusa samo paušalno navodi da je trajao od 1. augusta 2008. godine do 5. juna 2014. godine. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije dostavila dokaze o neopravdano dugom trajanju ovog postupka, kao i da se apelantica sa tim navodima obratila Ustavnom sudu tek sedam godina nakon okončanja postupka. Zbog toga, Ustavni sud ove apelanticine navode ne može razmatrati. Dalje, apelantica tvrdi i da je postupak dodjele stana trajao neopravdano dugo i to od 27. februara 2015. godine do 26. novembra 2020. godine, dakle, pet godina i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je taj postupak vođen pred upravnim organima i redovnim sudovima na dvije instance, da je u njemu trebalo utvrditi brojne činjenice kako to proizlazi iz osporenih odluka, zbog čega se ne može reći da je taj postupak prešao granice „razumnog trajanja“. Zbog toga nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
15. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je predmet postupaka bila apelanticina postojeća imovina ili imovina za koju je mogla imati „legitimno očekivanje“ da će postati njena. U postupku koji je vodila, apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“, jer je jasno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz Uredbe za stambeno zbrinjavanje, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga su njeni navodi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na slobodu kretanja i prebivališta. U vezi s tim Ustavni sud smatra da u okolnostima kakve su konkretne nema ništa što bi ukazivalo da je apelantici ovo pravo na bilo koji način prekršeno. Apelantica je vodila postupak kojim je pokušala ishodovati odluku o dodjeli stana, u cilju njenog stambenog zbrinjavanja. Odbijanje apelanticinog zahtjeva zato što nije ispunjavala uvjete iz Uredbe, Ustavni sud ne može dovesti u vezu sa standardima ovog prava iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju na koji se apelantica pozvala. Dakle, navodi o kršenju prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju su očigledno (prima facie) neosnovani, zato što apelantica nije „žrtva“ kršenja ovog prava.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić