Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/22 (S.Š.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3649/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3649/22, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (
„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 037019 22 Kž 13 od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fuad Čolpa advokat iz Sarajeva, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 037019 22 Kž 13 od 14. jula 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 037019 21 K od 18. marta 2022. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 037019 21 K od 18. marta 2022. godine apelant je oglašen krivim da je, zajednički i u dogovoru sa A. Š., u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav (1) tačka a) Krivičnog zakona FBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u dokaznom postupku na prijedlog tužioca proveo dokaze, između ostalog, saslušanjem svjedoka poimenično navedenih u obrazloženju, te uvid i čitanje materijalnih dokaza. Kantonalni sud je ukazao da su navedeni svjedoci u svojim iskazima na glavnom pretresu jasno naveli da su apelant i A. Š. (apelantov sin) nakon verbalnog sukoba sa M. Č. (u daljnjem tekstu: oštećeni), napali oštećenog i lišili ga života. U vezi s tim, odbrazloženo je da su iskazi navedenih svjedoka prihvaćeni, jer su neposredni očevici događaja, te da su međusobno saglasni, uvjerljivi i u skladu sa materijalnim dokazima.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 037019 22 Kž 13 od 14. jula 2022. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i 10 mjeseci, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud na glavnom pretresu nije omogućio njegovom braniocu da unakrsno ispita jednog od svjedoka. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 14. aprila 2021. godine jasno proizlazi da je prvostepeni sud u skladu sa odredbama člana 277. stav (1) Zakona o krivičnom postupku FBiH omogućio apelantovom braniocu da unakrsno ispita tog svjedoka. Zatim, Vrhovni sud je istakao da sama činjenica da je drugi svjedok prilikom ispitivanja „konstantno gledao tužioca“, sama po sebi i bez iznošenja konkretnih argumenata, ne ukazuje da je svjedok podučen kako da svjedoči, na šta je apelant ukazivao. Takođe, Vrhovni sud je obrazložio da, suprotno apelantovim navodima, njegova namjera da liši života oštećenog proizlazi iz činjenice da je čvrsto držao oštećenog dok mu je A. Š. nanosio povrede. Naime, ukazao je da je apelant, navedenim postupanjem, na odlučujući način doprinio lišenju života oštećenog, te da je bio svjestan posljedice takvog postupanja.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito, ističe da mu nije bilo omogućeno da unakrsno ispita jednog od svjedoka, kao i da je tužilac drugog svjedoka „podučio kako da svjedoči“. Zatim navodi da nije vidio da A. Š. nožem ubada oštećenog, niti je između njih postojao prethodni dogovor i namjera da oštećenog liše života.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima vezanim za saslušanje svjedoka, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda (vidi tačku 3. ove odluke), čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman